Nije li dovoljno bilo pet godina. Mogu oni svi misliti što žele, no ja sam po svojoj volji okrenula broj prijevoznika koji garantira rastavljanje i ponovno sklapanje namještaja, skupa sa prijevozom. Pa da i suhim zlatom plaćam ljude koji bi to uradili, nema ih. Onaj se pridržava za trbuh, onaj za leđa...svakoga nešto boli, pa čak i onog mog lijenog zeta.
Taj čovjek ama baš ništa ne radi. Srce mi se kida za onom mojom jedinicom, koja po cijele dane 'prebire' po tipkama klavira sa učenicima u sobi u potkrovlju, ne bi li namakla koji novčić. A on, bijednik, do kasnih noćnih sati 'prebire' po tipkama tipkovnice, pa onda spava do podne.
I opet ona ne da na njega. Uvijek mi začepi usta istom rečenicom:
„Hoćeš li da hoda i traži druge žene.“
Nisu oni vjerovali da je odluka konačna.
I znam ja da je moja jedinica imala najbolju namjeru, kada mi je našla čovjeka, usamljenoga isto kao što sam i sama bila, nakon godina samoće poslije gubitka bračnih 'drugova'.
Kad je imao prvi infarkt pomislila sam da je to Božja kazna, što nisam ostala vjerna svom jedinom suprugu. A to što su njegovi sinovi bili protiv vjenčanja, uvijek je bila ona mračna sjena nadvijena nad našu staračku zaljubljenost.
Drugi udar nije izdržalo njegovo srce, a ja ostadoh sama u njegovoj kući.
Mnoge noći nisam spavala, smišljajući plan kako ono što smo stekli u našim zajedničkim danima ukrcati u kamion i vratiti se u svoj rodni grad, u svoje gnijezdo od tridesetak kvadrata i uživati u pogledu sa svog malog balkona.
Vijest je kao veliki smrad brzo stigla do njih, pa su se skupili na rubu dvorišta, susprežući se od pitanja kako to da odnosim sve ( jer su znali da nemaju pravo).
Šutnja je visjela iznad nas kao nepoželjan susjed, a uzdah olakšanja sam ispustila nakon što sam, uz pomoć pružene ruke prijevoznika, s teškim naporom ušla u visoku kabinu kamiona i osjetila truckanje ogromnih kotača, koji su se kao vesela pjesma koturali u pravcu moga grada.
Post je objavljen 16.08.2009. u 13:30 sati.