Priča za naslovnicu

ponedjeljak , 14.09.2009.

„Zovite hitnu pomoć, ljudi moji! Čovjeku nije dobro!“ – vrisnula je žena u samoposluzi velikog prodajnog centra. Gurajući kolica, ugledala sam čovjeka kako leži licem okrenutim prema patosu, a oko njega su ležale rasute stvari iz crvene korpe, koje nije uspio donijeti do kase. Visoki muškarac u skupom odijelu, sa ženom pored sebe koja je sličila modelu iz exkluzivnih časopisa, kleknu pored njega i okrenu ga na leđa, pa mu pođe masirati srce.
„Čovjek je imao infarkt. Ja sam liječnik.“ – obavijesti nas, dok je bez prestanka masirao beživotno tijelo nepoznatog muškarca.
Mislila sam da je pristojnije da se maknem, kad već ne mogu pomoći, pa sam i prije nego sam planirala, završila kupovinu.
Nakon popodneva punog iščekivanja, dok sam svojim ukućanima prepričavala prizor koji uznemiruje i potvrđuje krhkost ljudskog života, nazvala sam Helenu doma:
„Čuj, draga. Ti radiš na urgentnoj. Molim te, reci mi, jesu li danas dovezli...?“ – ukratko sam joj ispričala događaj.
„Da, i nećeš vjerovati: čovjeku srce počelo kucati nakon 18 minuta. No, liječnik je skeptičan. Mozak bez kisika tako dugo...“ – završila je Helena priču.
„Daj, molim te, ako se probudi javi mi.“- zamolila sam Helenu. „Nikada neću zaboraviti tu scenu.“
„On ti jadan ima samo sestru i više nikoga. Ja vjerujem da će morati odlučiti jednoga dana da ga isključi sa aparata.“ – završila je i dodala:“Kad ćemo na kavicu?“
***
Bližio se Božić i televizija je bila nakrcana temama o dobrim djelima, dobrim ljudima, pa čak i malim čudima. Voljela sam gledati takve emisije, jer bih plakala (što inače ne mogu tako lako) i postala svjesna da ima još dobrih ljudi, što zaboravim skroz u svakodnevnoj okrutnosti života.
Čovjek koga je novinar predstavio imenom i prezimenom strašno mi se činio poznatim, a onda sam u trenu shvatila da se radi o čovjeku koji je ležao na patosu...
„Pričali su mi poslije da je Sandra, medicinska sestra, davala upute mojoj sestri kako da me drži za ruku i oprosti se sa mnom, dok oni budu isključili aparat, a ja sam u tom trenu otvorio oči.“ – pričao je čovjek svoju ispovijest.
„Bio sam umoran i nisam znao što se događa, ali su mi oči Sandre bile nešto najljepše što sam mogao vidjeti. Tako smo se i zaljubili, pa sam ju nakon osam mjeseci pitao mogu li joj darovati zaručnički prsten.“ – smiješeći se, pričao je, dok se kamera spuštala na njihovu ruku u ruci i zumirala njen prsten.
„Htjela me, iako sam bio kao crkveni miš. U međuvremenu, čovjek koji je radio kod mene, upropastio mi je malu firmu i ja sam bankrotirao. Da bih izmirio dugove koje mi je napravio, prodao sam mali stan. I tako završio u napuštenom vagonu.“ – brišući suzu koja mu je kliznula niz obraz, čovjek se borio da nastavi sa pričom pred kamerom.
Jednoga dana dok sam kupovao kruh i salamu, kupio sam i lutriju. Uzeo sam novčić i ogulio sakrivena polja, i ugledao auto. Zamolio sam prodavačicu da se poslužim telefonom.
„Da, sjećam se kad je nazvao i odmah sam pomislila: 'odlično, jer ono što on vozi i nije auto.' Bila sam sretna zbog njega.“ – pričala je neugledna djevojka sa prekrasnim nizom bijelih zuba. Njena kosa,koja mi je stalno odvlačila misli, nervirala me kako je besprijekorno počešljana, sa nakostriješenim šiškama, a zapravo je sličila gustoj paučini i nagonila me na strašnu želju da uzmem škare i sve to odrežem.
„Jednoga dana na vrata vagona pokucao mi je nepoznati muškarac i predstavio se kao novinar. Ponudio mi je nešto novca za moju priču.“ – nastavio je čovjek sa pričom.
„Da, teško sam ga našao.“ – pričao je sada novinar. „Fond nam i nije baš bio nešto, ali sam znao da će mu dobro doći bilo što.“ – nizala se priča. „Predložio sam mu da odemo do trgovine, pa napravimo mali film kako mu predaju ključeve od auta. No, kada smo to uradili, emisija se još činila kratkom. Onda se snimatelj dosjetio da posjetimo trgovinu gdje je kupio lutriju, pa da popunimo prazninu u emisiji.“
„Rekli su mi da kupim lutriju i pitali me imam li novaca.“ – sad je priču nastavio infarkt – čovjek.
„Platio sam listić i pošao sa strane da otkrijem novčićem polja i ...tada sam mislio...“ – zagrcnuo se čovjek u suzama pričajući, „...moje srce...umrijet ću, pa sam zavikao:'ljudi, dobio sam 500 000 kuna!!!“
„Da, svi smo se uplašili.“ – rekao je novinar. „I jedina prisebna osoba bila je trgovkinja, koja mu je prišla i čestitala, što je na kraju bila fantastična emisija. Moj snimatelj mi je šapnuo:'da zovem hitnu?', na što nisam znao odgovoriti.“
„Bilo mi je vruće, sav se oznojio, bojao sam se da ću umrijeti, jer mi se živjelo: imao sam Sandru.“ – smijao se i plakao čovjek o kom se priča.
„Nazvao me i rekao:'Maco, snimaju o meni emisiju i ...kupio sam lutriju...dobio sam pola milijuna kuna...i kupit ću ti stan.“ – simpatična i skromna Sandra pričala je o telefonskom pozivu.
„Koma je čudna stvar. To se ne može opisati. Sve je neobično. I vidio sam svoju majku, koja je umrla. Iznenađeno me gledala i rekla:'Što ti radiš ovdje? Tebi još nije vrijeme.' Znam da je ona učinila ova ovozemaljska čuda. Ona je moj anđeo čuvar.“ –pričao je čovjek prelijepu blagdansku priču.
„Helena, čuj...gledaš li TV? Znaš onaj čovjek...?“ – držala sam slušalicu i brisala suze...Ah, taj prosinac...

(istinita priča)