We have to talk

utorak , 22.09.2009.

( Ova priča osvojila je prvu nagradu na jednom natječaju.)
Nisam htio. I nitko od nas ne planira katastrofu.

Katastrofa se dogodi, onako iznenada, prvo sve krene s povjetarcem, onda prasne grom, pa liju kiše. Duge, nezaustavljive, opasne. I onda se sve čini tužnim.

* * *

Ja sam u institutu radio već tri godine. I Ana i ja smo odlučili prije diplomskoga objaviti zaruke, a salon za svadbu smo rezervirali negdje oko naše promocije. Toliko smo bili mladi i ludi, puni energije i entuzijazma, da nam nikakvi nakrcani datumi nisu predstavljali problem.

Roditelji su se malo, i moji i njeni, bunili i blago nas savjetovali, da nema žurbe, da možemo sve 'razvući' i do proljeća. No, Ana je to već sve bila isplanirala.

Nju je posao već čekao, kao stipendistu jake banke, a na mom faksu su nas 'vrbovali' još kao studente za institut. Ja sam mogao birati gdje da se uposlim. Da ne bi zvučalo prepotentno, prestat ću pričati o svojim kvalitetama.

I tako, Ana je isplanirala kredite, pronašla stan u novogradnji, i koraknuli smo u našu zajedničku budućnost. Ana je bila moja ljubav iz srednje škole, pa smo oboje ostali studirati u našem gradu, dok nam se pola generacije 'osulo' u metropolu. Neki su se vratili, neki su ostali, a život je tekao dalje i zaboravljali smo jedni druge. A i mijenjali smo se, sazrijevali. Ah, da, Ana je odlučila da jedno vrijeme nećemo imati djecu, dok nam se karijere zahuktaju i smanje rate kredita. Vjerovao sam u Anine ekonomske sposobnosti i uglavnom se oslanjao na sigurnost njenih predviđanja.

Eh, sad, oni vihori, gromovi, munje s početka ove priče, ostali su u danima srednje škole, pa smo Ana i ja postali dva dobra ortaka. Nismo se ljutili ako jedno od nas ponekad ne bi bilo raspoloženo za noćno maženje, nakon dugog napornog radnog dana.

Jednoga dana ulazeći u laboratorij, ugledao sam te prekrasne oči i sjetio se tog pogleda. Stidljivog pogleda sićušne plavuše. Gledao sam u 'džepnu Veneru' i nisam mogao skinuti pogled s nje.

„Da te upoznam, još jedna nova u našoj ekipi“ – rekao mi je Zoran.

„Lidija.“ – ispružila mi je svoju nježnu ručicu .

„Sjećam se.“ – rekoh joj i osjetih da je kroz laboratorij fijuknuo povjetarac. Kao uvod u tsunami.

Bila je to djevojka koja je bila zaljubljena u mene u Gimnaziji. To mi je rekla sama Ana, kada je to čula od jedne djevojke u toaletu. Moram priznati, to je onda godilo, jer sam bio „Anin dečko“ i nikada nisam razmišljao o drugim curama i ludorijama s mojom muškom ekipom.

Kroz rad smo komunicirali, ona uvijek suzdržana i ponekad mi se činilo da je još zaljubljena. No, kad mi je rekla da se udala za Lea, dečka iz drugog odjeljenja, a išli smo zajedno na takmičenja, pomislio sam da sam obični umišljeni konj.

Čak sam imao priliku i da ga sretnem kada ju je čekao ispred instituta u autu. Kratko smo razmijenili koju riječ i saznao sam da je završio medicinu i da je pri kraju specijalizacije.

* * *

Nakon dugog i napornog dana provedenog u velikoj dvorani pariškog poznatog instituta, naši domaćini pripremili su za nas lijep program opuštanja vožnjom na Seini i odlazak u poznatu diskoteku.

Malo se popilo, opustili se, plesali, i ni danas ne znam kako, Lidijine usne su završile na mojima. Prvo smo osjetili nelagodu, a onda smo nastavili, dobro 'namočeni' votkom i đusom. Po povratku smo se skrivali u prostorijama po institutu i 'morali' ostajati' radi nekih pretraga, pa smo se rastajali i govorili da moramo prestati, pa plakali, i vraćali se jedno drugom u zagrljaj. Dobro nas je treslo. Grmjelo nam je u glavama i nismo bili spremni ni za kakvo drugo rješenje, nego da bezglavo jurimo jedno drugomu u zagrljaj. Ta 'džepna Venera' promijenila je moj život, probudila u meni tinejdžerske hormone, drhtao sam i sve češće žurio završiti u postelji i glumio duboko disanje, dok bi Ana stigla iz kupaone.

Jednoga jutra Lidija me sačekala uplakana, stigavši u laboratorij prije ikoga.

„Trudna sam.“

„Čije je?“

„Tvoje. Ja nisam s Leom spavala od kako ovo traje između nas.“

„Što da radimo?“

„Ja lagati neću. Ostavit ću Lea.“

„Ali, što ćeš mu reći?“

„Neću ja. Ti ćeš. Zajedno smo u ovome.“

„Lidija, moram razmisliti. Nije tako jednostavno.“

• * **

„Leo, daj svrati na kavu u „Croasan“ „ – rekao sam, nazvavši ga na radno mjesto u bolnici.

„O čemu se radi?“ – suzdržano je upitao.

„O tebi i meni.“ – rekao sam, spustio slušalicu i dohvatio sako sa vješalice.

Lidija je sjedila za mikroskopom i nije ni pomaknula glavu.

Vani me dočekala gusta magla, čak mi se učinilo da mi kiša bocka po licu. Automobili su se kretali sporo i pažljivo, a vozači su čvrsto držali objema rukama svoje upravljače. Pretrčao sam široku ulicu i prošetao dva bloka dalje do mirnog malog restorana.

„Prijatelju, oprosti što te gnjavim, znam da nije zgodno, ali morao sam te pozvati.“ – rekao sam, pomičući stolicu ispod sebe i pružajući mu ruku na pozdrav.

Zabrinuto me gledao i bez riječi sjeo na stolac preko puta.

„Moram ti ovo reći i nije mi ni malo lako.“ – pokušavao sam nekako napraviti bezbolan uvod.

Leo nije skidao pogled s moga lica.

„Radi se o Lidiji i meni.“ – bubnuh.

„Kako misliš?“ – procijedi Leo.

„Pa, prijatelju, dogodilo se. Nitko to ne planira. Zaljubili smo se.“

„A, to!“ – mirno reče, ispusti zrak kroz nos, kao da je upravo izronio sa velike dubine.

„Kako misliš 'a, to.' „ – upitah ga u nevjerici, očekujući sve i svašta, samo ne ovo.

„Pa ja mislio ti me zoveš zbog Ane.“

„Kako misliš 'zbog Ane' ?“

„“Pa, mislio sam da si saznao.“

„Što da sam saznao?“

„Pa, znaš, Ana i ja smo otišli predaleko. Dogodilo se. I već dugo se pripremam da te nazovem....“