Plan A

petak , 06.11.2009.

Onda mi je otvoreno ispričao o planovima za kupovinu nekretnina pored mora i planovima kako od toga napraviti veliku lovu.
"Znaš mene, ja sam uvijek pošteno radio. I ovo je tako. Ja ti volim po zakonu. Ovdje je jedina kvaka što treba uložiti. Poslije dolazi kupljenje kajmaka." - reče i uze iz džepa kutiju s cigaretama.
"Mogu li?"
"Naravno, ali čekaj da ti nađem nešto za pepeo." - rekoh mu i priđoh ormaru sa dokumentima. Nađoh malu kutiju od spajalica pa mu pružih.
"Na kraju ugasi sa malo vode. Barem sam ja tako radila kao student, kad sam kradom pušila." - nasmijah se.
"A ti? Zar ne pušiš više? Čini mi se da si pušila kao smuk." - upita me.
"Da, jesam. I zato sam prestala. Jezik mi je gorio kao od čilija, toliko sam pretjerala." - ispričah mu kako je ta odluka došla odjednom.

A onda sam se sjetila Stipe, kako se izrugivao s mojom odlukom i čekao kad ću pokleknuti u odluci i posegnuti za njegovom kutijom.
Nikada taj film nije vidio, pa mi se nekada čini da me mrzio zbog toga.
Kao da je bio ljubomoran na snagu moga karaktera, jer sam se još jednom potvrdila koliko sam jaka.
A on je bio sve slabiji. Ali i britkiji na jeziku.



U trenutku sam uhvatila samu sebe kako Miroslava analiziram.
Način na koji je držao cigaretu u ruci odavao je njegov užitak u tom poroku. Usporedila sam ga sa sobom nekada kada sam bila pušač i način na koji sam ja nervozno uvijek 'otresala' pepeo. Moje pušenje je bilo čista nervoza. U trenutku dok sam ga gledala kako lagano otrese pepeo u kutijicu od spajalica, pomislila sam da cigarete i nisu štetne ako se tako puši.
"Što ti je smiješno?" - brecnu me on s pitanjem. "Slušaš li ti o čemu ja pričam?" - upita me onako bez ukora, više kao šala sa djetetom koje je ulovio u krađi slatkiša.
"Jao, oprosti, molim te. U pravu si, odlutala sam. Znaš o čemu sam razmišljala? Gledam kako uživaš u toj cigareti, pa sam pomislila da pušenje i nije štetno."
Oboje smo se nasmijali i on potvrdi moje misli da zbilja uživa u cigareti i da mu ne smeta pušenje.
Jedino nisam mogla odgonetnuti njegovo cupkanje nogom. To je radio od trenutka kada je ušao u moj ured. Kao da je govorilo o njegovoj nervozi.
Ili sam sebi umišljala. Ali mi je došla pomisao, da kada bih sjedila pored njega položila bih mu ruku na koljeno i umirila ga.
"Znaš što, neću te više zadržavati. Idem sada. Uglavnom, ti razmisli. Još ti ovo moram reći: sjećaš se kada te naša gazdarica hvalila kako bi Švabe voljele radnika poput tebe. I ja sam tada o tebi razmišljao kao o ženi s kojom bih se upustio u najrizičnije poslove. Znaš li koliko si jaka?" - upita me Miroslav.
"Ah, što da ti kažem. Mi ti žene i ne volimo baš biti jake. Potrošimo se mi oko glačanja i kuhanja, pa nam treba netko jači od nas. " - rekoh mu razočarana pri pomisli na Stipu, koji mi kao slina visi svaki dan sa svojom facom i ništa ne priča.
Zgadilo mi se na samu sebe, kada sam pomislila koliko sam sve te godine braka održavala kao pčelica koja leti oko cvijeta.
Stipe nije bio čovjek od velike priče, pa sam ja to nadopunjavala i osvježavala uvijek novim pričama i idejama.
Ne bi meni bilo teško poslati mu na posao poruku da hitno svrati do kuće, pa ga dočekati iza vrata spavaće sobe u čipkanoj spavaćici i potrgati odjeću s njega. Naravno, nikada nije odolio, ali nikada nije ni znao da li se uistinu dogodilo nešto jednoj od naših klinceza, ili je meni palo na pamet da izgužvamo mirišljave plahte.
Sjećam se naših prvih dana, kada smo se vjenčali, u sobici 'dva sa dva'. Jutrom bih ustajala i budila ga sa mirisom sveže kave iz šalice, pa bih mu pričala što sam sanjala ili što sam zaboravila ispričati iz prethodnoga dana. A onda me jednoga jutra pljusnuo sa rečenicom:
"Jao, kako možeš samo toliko pričati zorom!"
Suze su mi grunule niz obraze i zašutjela sam nekoliko sljedećih jutara. Šutjeli bi tako i pijuckali kavu, da ga ispratim na posao. A onda jednoga jutra reče:
"Jesi li sanjala nešto sinoć?", da bi prekinuo glupu i smrdljivu šutnju među nama.

Miroslav me zamolio da razmislim o svemu, pa da mu se sama javim. Naravno, da mi je trebalo nekoliko neprospavanih noći da razmišljam o tome, jer u banci sam obavljala suviše odgovoran posao odobravanja kredita, da bih si mogla dozvoliti pogrešku. Ali, priznati moram, misli su mi prečesto milovale one trenutke kada je Miroslav sjedio u uredskoj fotelji preko puta mene.
Bio je tu i problem kako Stipi priopćiti da njegova žena iz sjene želi pokrenuti veliki posao. On nije bio od onih koji riskiraju. Volio je čvrsto tlo pod nogama, makar to bio makadamski put u nigdje.

Odugovlačila sam sa odlukom da zaplivam u taj meni nepoznati svijet. Ono što sam kao ekonomista učila studirajući, kosilo se sa ovim novim metodama bankarstva. Ekonomija na kojoj sam ja stasala, bila je utopija za ova nova rizična vremena. 'Tko ne riskira, ne profitira', bila je nova parola.
I tu sam ja napravila veliki 'bum', kada sam zamolila u našem sjedištu u Beču, da me primi glavni direktorov suradnik. Nikomu nisam pričala o svojoj ludoj ideji, ali sam jednoga dana ušla u ured direktora naše poslovnice i zamolila da mi da tri slobodna dana bez plaćanja. Čovjek je bio strogo poslovan i nije ni upitao za što mi treba, nego je rekao:
"Može, OK. Javite se na vrijeme."

Dio III: U uredu
Dio II: Ponuda
Dio I: Kad žena uzme stvar u svoje ruke