U uredu

srijeda , 04.11.2009.

Naš bivši susjed Miroslav na moj prijedlog ,došao je u banku - k meni, da bi razgovarali u svezi njegova poziva. Primila sam ga u svoj ured i ponudila mu piće.
Trebalo je i meni. Dok smo se rukovali, osjetila sam neku drhtavicu koja je kao duh prostrujala kroz moje tijelo.
Nikada nisam popila čašicu ljutoga, čak su mi se gadile takve žene. Osim čaše vina uz ručak.
Ali, sad mi je trebalo nešto da me protrese.
I istrese taj čudan osjećaj iz mene.
"Kako se samo dobro drži." - otela mi se kurvinska misao o njemu.
I onda se opravdah samoj sebi, da je to zato što mu lice prekriva osmijeh i ljubaznost. Koju ja već odavno nisam vidjela kod svoga supruga.
"Radiš?" - upitah ga, znajući odgovor, razočarano ga uspoređujući sa svojim Stipom.
"Radim, kod jednog, privatno. Na crno je. Ali, sređujem vojnu mirovinu, pa nije ni bitno." - iskreno mi odgovori.
Nisam ni sumnjala u njega. Uvijek je on bio radiša.
Sjećam se prije rata, dolazio bi iz državne firme, ručao, oblačio drugo radno odijelo i odlazio u privatnu firmu raditi do mraka.
Valjda nikada ne mogu dva dobra biti zajedno. To što je bio vrijedan i stvarao novac, bila je jedna strana medalje.
Druga strana je bila što je bio veliki ženskaroš i uvijek je hodao sa svojom klapom.
Ja sam bila drugačijih stavova i takvoga muža nikada ne bih mogla trpjeti kraj sebe.
Moj Stipe, je bio onaj koji je uredno odlazio na samo jedan posao, vjerno se vraćao doma ili bismo nakon posla otišli s djecom na kavu i prošetali zajedno.

Imala sam ravno četrdeset godina i kao da je grom pukao u mene s tim godinama. Sigurnost, samosvjesnost i odlučnost došle su s tim godinama. Prvi put u našem zajedničkom životu da se nisam konzultirala s njim, nego jednostavno došla kući i rekla:
"Ja od sutra počinjem raditi u banci."

Nisam sigurna da se već nakon nekoliko dana nije pokajao što me zagrlio i digao u zrak, pa okretao po sobi i ljubio. Tada je uistinu bio sretan.
Međutim, skupljajući 'odbijenice' kao da mu se poljuljalo samopouzdanje i zaključio je da sam ja za sve kriva u njegovom životu.
Zato sam nam pokvarila onu nedjelju, koja je za mene bila svetinja, kada bismo konačno nakon mise, svi došli kući i zajedno ručali. Poštovala sam i njegovo pravilo da nedjeljom jedemo čistu puru nakon mise.
Međutim, nakon te nedjelje, kada sam lupila šakom od sto, nedjeljom smo i dalje odlazili na misu, ali za ručak smo jeli uvijek nešto posebno spremljeno, jer to je bio jedini dan da se pripremi ručka mogu posvetiti s ljubavlju i sa zadovoljstvom. Puru smo od tog dana jeli petkom na večer. Nije niti riječi rekao.

Sjedio je Miroslav u uredskoj fotelji preko puta mene, pa sam u tom trenu pomislila kako sjedi skromno. Nije se zavalio i prostački raširio noge, nije se čak niti leđima naslonio na naslon, nego se blago nagnuo prema naprijed, sklopio šaku jednu u drugu i laktima se oslonio na svoja koljena.
"Znam, Meri, da je neugodno što razgovaram s tobom, ali sam uvijek mislio da si ti žena koja miriše biznis i da si vrlo sposobna. Nadam se da se Stipe neće ljutiti što razgovaram s tobom." - započeo je Miroslav priču o poslu.
"Iskreno da ti kažem i ja sam malo iznenađena. Ta, znaš, da sam ja žena iz sjene. Ali, ovaj rat nekako od nas žena uradio je ratnice u miru, a muške kao da je slomio u rovovima. Stipe mi se muči naći posao. I nije mu lako." - rekoh mu pokušavajući smiriti onaj nemir i nelagodu u sebi.

Dio II: Ponuda
Dio I: Kad žena uzme stvar u svoje ruke