Grč u trbuhu

četvrtak , 19.11.2009.

Iako bih radije čekala da noć prekrije ovo pusto mjesto, a mi onda sjednemo na stijene ispod terase i šutimo sve dok šutnja bude neizbježno lijepa. Krenuli smo magistralom prema jugu i ja mu predložih da skrenemo u jedan restoran gdje se može ugodno osjećati , a i lijepo pojesti.
„Ja častim.“ – reče Miroslav kao uvjet da pristaje na prijedlog.
Nazdravljali smo s visoko podignutim čašama bijeloga vina, čavrlajući o neobveznim temama, a da ni u jednom trenutku nismo dodirnuli ono zbog čega smo zapravo i krenuli do mora. Tašto sam pomislila da loše izgledam i da mi se šminka već razlila kao loš akvarel po licu.
Rekoh mu da ću poći do toaleta, a on se složio, pa dodao da će platiti račun i onda možemo i krenuti. Dok sam koračala preko polupraznog restorana vraćajući se iz toaleta, pomislila sam:
„Ako krene da mi otvori vrata od automobila, reći ću mu:'samo me zagrli i šuti'.“
Parking ispred restorana bio je pust i vjetar je već postao hladan.
Motrila sam ispod oka njegov sljedeći potez i drhtala kao djevojčica od straha: što ako mi otvori vrata.
Međutim, on se zastao i mučio se sačuvati plamen na upaljaču, dok je pripaljivao cigaretu. Nakon što mu je to uspjelo, nakon nekoliko krckanja upaljačaem, krenuo je prema svojoj strani auta.
Odahnula sam što se stvari tako odvijaju, jer sam se ponovno posramila svojih kurvinskih misli.
U našem malom mjestu, gdje smo oboje svili svoja gnijezda, mene je čekao Stipe, a njega njegova Dara.
Muzika je tiho svirala, a u unutra u autu je bilo ugodno toplo, nakon onog oštrog zraka na parkingu restorana.
Šutjeli smo svatko za sebe, dok sam ja rukom milovala svoj trbuh, pa sam se zapitala koji mi je vrag.
Dok sam vozila, morala sam stisnuti koljena jedno uz drugo. Kao da mi se utroba trgala, a da nisam znala objasniti sebi, zreloj ženi, što to osjećam. Prehlađena nisam bila, niti sam morala u toalet ponovno. Odagnala sam te čudne misli i potisnula te čudne osjećaje.
Farovi dugih svjetala razgrtali su mrak na cesti ispred nas i ja sam se sjetila da sam taj dan trebala poći na informacije mlađoj kćerki.
Moju djecu su tako drmali hormoni, da sam se zapitala, jesam li i ja bila tako teška u pubertetu svojim roditeljima, ili smo mi bili neka drugačija djeca. Sjetila sam se jedne emisije, dok smo nas dvoje tako bili prepušteni svatko svojim mislima, o hrani koja je hormonski poremećena, pa tako isto djeluje i na djecu. Ne mogu pomišljati da je to od hrane, jer sam uspjela makar u tome, da ih naučim da redovito ručaju zdravu hranu. To mi je bilo vrlo važno svaki dan imati gotov ručak spremljen u mojoj kuhinji.
Moje kolegice s posla već su odavno poručivale brzu hranu na kućnu dostavu, na što sam se ja zgražala.
Isto kao što sam se zgražala na perilicu za suđe. Ja sam moju upotrijebila samo za pričest i krizmu, kada sam imala za prati stotine čaša i pribora za jelo.
Mlađa je već u listopadu naredala dvije jedinice i to ju uopće nije sekiralo. Moja teorija da se dobre ocjene love na početku godine njoj je bila smiješna, jer je njoj bila prihvatljivija njena teorija da je daleko do kraja školske godine i da ona uvijek može popraviti loše ocjene. Stipe nikada nije išao na informacije i branio ih je obje kada bih ja podizala galamu oko redovitog učenja.
Jednom sam mu kada smo bili sami rekla, da me i ne čudi što ih brani jer ni on nije imao prevelike ambicije. To ga je jako povrijedilo i prvi put je moja visoka školska sprema stala između nas kao kineski zid. Bilo mi je žao što sam mu to rekla, ali sam bila isprovocirana njegovim miješanjem kada je kritiziram djecu i usmjeravam na pravilan put.

„Hm...“ – omaknu mi se uzdisaj dok sam vozila i šutjela.
„Što je bilo?“ – upita me Miroslav.
„Ma, ništa bitno. Danas sam trebala poći onim mojim u školu, ali sam totalno zaboravila.
„Nemoj se sekirati previše. Sve će to proći. Ona moja je izgubila godinu, nije htjela učiti, svađala se sa profesorima, a eno je danas radi i zarađuje sebi kruh.“ – tješio me Miroslav.
„Možda si u pravu.“ – rekoh mu iako me to nije tješilo. Moje ambicije su bile veće od toga da mi dijete radi u nekoj trgovini i reže kruh za sendviče.

Mrzila sam trenutak dolaska na raskrižje na ulasku u naš grad. To je značilo da je kraj ovom prelijepom ležernom danu s Miroslavom. Osjećala sam se kao da sam pošla obaviti nešto, a evo, vraćam se neobavljena zadatka.
„Javim ti se.“ – rekoh mu kada sam zaustavila auto ispred njegove zgrade.
Ponoć se približavala na satu i ugledah Daru kako se nagnula preko prozora i gleda jesmo li to mi stigli.

A onda sam parkirala auto ispred svoje zgrade i ostala dugo sjediti u njemu. Na radiju je svirala pjesma „Baš ti lijepo stoje suze“ na postaji Narodni radio. Niz lice su mi se slijevale suze, a ruke sam čvrsto grčila u pesnicu među nogama. Osjećala sam da sam se ludo zaljubila.

Dio VII: Idemo
Dio VI: Povratak na početak
Dio V: Malo do Beča
Dio IV: Plan A
Dio III: U uredu
Dio II: Ponuda
Dio I: Kad žena uzme stvar u svoje ruke