Na početku početka

srijeda , 25.11.2009.

Široka i sigurna autocesta širila se pred nama u svojim blagim zavojima, a ja nisam vozila brzo. Na radiju je počela pjesma ' Baš ti dobro stoje suze' i ja skrenuh na prvoj pomoćnoj traci.
„Miroslav, moram ti nešto reći. Ja uz ovu pjesmu plačem od onog trena kad smo se vratili sa 'mjesta zločina'. A to mjesto je onaj tvoj projekt na obali. Od tog trenutka ne mogu prestati misliti na tebe. Ali, ono, znaš, drugačije. Nadam se da ne misliš da je ovo...“ – pokušah mu reći još koju u svoju obranu, a on pruži ruku prema mojim usnama i spusti ju, kao znak da zašutim.
„Mogu li ja voziti?“ – reče.
„Oh, naravno, Čak naprotiv...“ – uzvratih i pređoh na mjesto suvozača, dok je on obilazio auto.
Šutnja koja je zavladala u unutrašnjosti auta, osim tihe muzike, bila je kao zategnuti konop između nas. Okrenula sam se prema njemu i pogledala ga dok je vozio, a on je prinio svoj kažiprst usnama, poljubio ga i spustio na moj obraz.
„Zbunjen sam. Imam osjećaj da se malo zezaš sa mnom. Sad kad si to izrekla osjetio sam koliko su moje misli bile slične tvojima, ali sam se sramio što su mi se otele dvije – tri. Znaš u onom baru kad si dolazila iz toaleta? Tad sam osjetio strahovitu želju da te prigrlim, ali sam sebi rekao:' daj, budalo jedna, što ti pada na pamet.' Bila si tako nekako krhka i slaba, i tada kao da sam te prvi put gledao kao ženu, a ne prijateljicu.“ – tiho je govorio i sa obje ruke držao upravljač automobila.
„Hej, znaš da sam ja tada sebi rekla ako mi priđeš otvoriti moja vrata da ću ti reći samo da me zagrliš i šutiš.“ – ushićeno sam mu rekla i postala svjesna da je kemijska reakcija buknula još onog trena kad je ušao u moj ured.
Bio je sretan zbog mene što mi je na posao stigla dobra vijest o unapređenju što je svakako otvaralo velika vrata za naš pothvat.


Kad smo stigli u taj prelijepi grad, dovezli smo se u hotel gdje sam ja već spavala na mom avanturističkom pothvatu. Stigli smo dva dana prije vremena za moj razgovor sa onim istim gospodinom.
Ovaj put htjela sam samu sebe častiti malo dužim boravkom i temeljitijim razgledanjem grada. A u društvu čovjeka uz koga mi trganje u trbuhu nije prestajalo, bila je najbolja moguća prilika.
Predložila sam mu da odmah pođemo do šume, koja je bila jedno od najomiljenijih i najčešće posjećenih terena za odmor u Beču. Bila je to šuma Laar. Udaljena je 15 minuta hoda od bečkog becirka Favoriten-a i metro stanice Reumannplatz.
Željela sam da šetnjom razgibljemo svoja tijela i budemo na drugačiji način jedno uz drugo.
Htjela sam da pođem i do Bečke državne opere (Wiener Staatsoper), ulice Kärntner Straße - najfrekventnije pješačke zone Austrije. Tu su se nalazili poznati hoteli, kavane i slastičarnice kao i znameniti Ring - ulica Ringstraße, koja kao prsten okružuje središte grada. Od 1980. godine u Beču se razvila živahna i raznovrsna noćna scena s ugostiteljskim četvrtima, umjetničkim galerijama, noćnim klubovima, jazz barovima i priredbama svake vrste.
Znala sam da će ovo biti nešto što ću velikim slovima ugravirati na prelasku u drugu polovinu svoga života.
Vraćali smo se prema hotelu sa slatkim umorom u svakom dijelu tijela. Ni u jednom trenutku nisam pomislila da se kajem ili da je pogrešno ovo što radim.
Pa i onaj trenutak kada me upitao 'mogu li te poljubiti' i ja sam stala pred njega kao dijete iz vrtića, sklopila oči i čekala da se dogodi čudo. Njegova nespretnost i poljubac koji je sličio poljupcu djece u igri, nije pomutio u meni onu vatru koja je gorjela u mom trbuhu.
Kad sam se istuširala i izašla iz kupaone, on je sjedio na krevetu, omotan ručnikom oko pasa i gledao me sa takvom strašću, da sam mu jednostavno hrabro prišla, opkoračila njegove noge i sjela mu u krilo.

Pomicala sam lagano svoje tijelo uz njega i on mi je odgovarao bujajući u svojoj želji za mnom.
Bili smo dva gladna ljubavnika, u nekom ne skupom hotelu romantičnoga Beča, daleko od svojih stanova, djece i naših svetih obveza na vjernost i u dobru i u zlu.
Nije me grizla savjest, nego sam pohlepno i sebično uzimala svaki trenutak te strasne noći za sebe. Tješilo me što taj krevet ne vidi nitko i što će naši slatki grijesi ostati u ovoj hotelskoj sobi kao naša tajna. Bila sam sretna, do neba. Osjećala sam se kao balavica, slobodna i spremna pokrenuti nebesa sa svojom slobodom u ljubavničkim pokretima.
Ni u jednom trenu nisam razmišljala o onome što nas čeka. Znala sam samo da sam to čvrsto držala u svom naručju kao tek dobivenog skupocjenog kućnog ljubimca na dar.
Emocije nabijene poslovnim uspjehom, iskazanim poštovanjem vrlo važne pretpostavljene osobe velike poznate banke ispreplitale su se sa emocijama strasti i zaljubljenosti. Nisam se htjela odvajati od njega niti u jednom trenu. Čekao me u predvorju banke u udobnoj kožnoj fotelji dok sam ja obavljala razgovor u velikom mramornom uredu.
Konačno, izlazeći iz ureda sa razgovora na komu sam često gubila nit i mislima bježala u veliki hol gdje me čekao Miroslav, pružih ruku za pozdrav krasnom gospodinu i pojurih mojoj novoj velikoj ljubavi u zagrljaj.
Morali smo otkriti još nekoliko znamenitih kutaka tog lijepoga grada, pa onda trčati u sobu, stišati svoje strasti u beskonačnim milovanjima i poljupcima. U četrdesetoj godini otkrila sam svijet u kome poljupci po mojim dojkama stvaraju slatki grč u mom trbuhu i mame jecaje na moje usne. U tom slatkom početku starenja, spoznala sam da i poljubac može stvarati uzbuđenje. Uživala sam gledajući naša isprepletena tijela na bijeloj postelji i dozivala ga: „Pogledaj nas samo kako smo divni.“
„Znaš, Meri, osjećam se kao dječak. I mislim da sam ti predao cijeloga sebe onoga trena kada sam prešao na vozačko mjesto i preuzeo kormilo naše budućnosti. Nikada nikomu nisam rekao da ga volim, a tebi ću to govoriti dok sam živ.“ – šaputao mi je u mračnoj sobi po kojoj su se igrale sjenke grana drveća pored prozora, koje su se njihale na blagom vjetriću.
„Mazo moja, sjećaš li se onog dana kad smo se upoznali?“ – upitah ga, jer kada god bih sklopila oči vidjela bih onaj njegov pogled maloga vraga.
„Kako se ne bih sjećao. Znaš što sam pomislio tada? Da bih te tako volio dohvatiti i ukrotiti, jer sam , sad to spoznajem, bježao od takvih žena.“ – odgovori mi, prelazeći rukom preko mojih bedara i ja shvatih da prvi put u životu volim svoje tijelo i ponosna sam na njega.
I mada je Miroslav bio od onih tipova koje sam, kao djevojka, u velikom krugu zaobilazila, nakon tolikih godina poznanstva on je probudio ženu u meni. Ali ženu, koja voli sebe i sve na sebi i ima hrabrosti biti slobodna kao ptica.

Dio IX: Kao iz vedra neba
Dio VIII: Grč u trbuhu
Dio VII: Idemo
Dio VI: Povratak na početak
Dio V: Malo do Beča
Dio IV: Plan A
Dio III: U uredu
Dio II: Ponuda
Dio I: Kad žena uzme stvar u svoje ruke