Ponuda

utorak , 03.11.2009.



Zadnje gdje sam ušla bila je spavaća soba.
Taj trenutak sam izbjegavala i danju i noću. Samo bih na brzinu posložila deke i nakon otvaranja prozora povukla zavjesu, a onda što brže izašla.

Stipe nije bio kući. Trebao se već vratiti, jer je oko podne išao na razgovor za posao.
Kao da nam se cijeli sustav od braka i obitelji raspadao.

Nakon svršetka rata, razvojačen je, a firma u kojoj je radio prije rata se raspala. Gdje god bi se pojavio i pitao za posao, nakon rečenice: 'nazvat ćemo te', on nikada više ne bi otišao jer je znao što ta rečenica znači.
Kad bih se trebala sjetiti, kada smo zadnji put ispunili svoje bračne obveze u krevetu, to ne bih mogla. Čak mi se gadila i pomisao da se dodirnemo.
Stranci, eto to smo postali kada se zlo od rata završilo.
Nekada sam čak imala osjećaj, da mu nedostaju rovovi, puška i smrdljiva uniforma. Činilo mi se da bi bio sretniji sa svojim ratnicima nego ovdje sa mnom i s djecom.
Kada sam jedne nedjelje lupila šakom od stol i rekla mu da je to posljednji put da istresa svoje nerve na nas tri nedužnice, koje ga trpimo, od toga dana Stipe je govorio samo kada je morao.
Nije me zanimalo je li to bilo od njegova srama što je demonstrirao svoju silu psihološkoga terora na slabijem spolu; ili je to bila reakcija povrijeđenoga autoriteta pred djecom.
Znam samo da mi je više odgovaralo što je tako.
Trebala sam to i prije uraditi.

Mogli smo mi fino živjeti od moje plaće ekonomiste u banci. Ali, njegov povrijeđeni ponos nalagao mu je da on bude hranitelj svoje obitelji, svojih triju ženskica.
Da se bar prihvatio kućnoga posla, kao što je nekada znao. Nego, niti to više nije htio.
Nekada prije rata, uzimao bi usisač iz mojih ruku i govorio: "Daj, ja ću!"
Ili bi rekao: "Neka, ja ću ti oguliti krumpir."
Tada je on bio hranitelj, donosio plaću, a ja podizala naše dvije male princeze.
Po svršetku rata kao da je sve otišlo naglavačke.
I moje princeze pretvoriše se u dva mala ratoborna ratnika, sa jezicima dugim poput kravljeg repa koji uvijek mlati na sve strane.

Jednoga dana nazvao me naš bivši susjed Miroslav. Zajedno smo stanovali u istoj iznajmljenoj kući prije rata.
Upitao me da se nađemo u svezi nekoga posla. Pomislila sam zašto nije zvao Stipu i njemu ponudio, ali sam zaključila da je bolje da pođem i provjerim. Zna čovjek zašto je mene nazvao.
Iako sam ja uvijek bila žena u sjeni, žena koja drži tri kuta kuće, bila sam svjesna isto tako kako ljudi osjećaju moju silnu energiju i Stipinu mlakost i nenametljivost.
Ja, kada bih stavljala rublje na štrik, moralo je biti 'pod konac'.
Ja, kada bih silazila niz stepenice, zvučalo je kao odron stijene.
Energija iz mene je prštala na sve strane, a iza mene je sve sijalo i ostajalo kao muzej.
Moje rublje nije trebalo glačati poslije sušenja, tako bih ga uredno složila. (Pa, naravno da sam ga glačala.)
I nikada mi nije udaralo u glavu to što drugi tako misle. Znala sam ja da bih brda mogla pokrenuti, ako ja to hoću.
No, moj zadatak tada je bio da naš dom bude toplo, uredno i mirno gnijezdo.

(2.dio)
Dio I: Kad žena uzme stvar u svoje ruke

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.