Ključ
srijeda , 31.12.2008.
Otprilike, svi kada dođemo na parking pred svoju zgradu, radimo iste stvari:
parkiramo auto, dohvatimo laptop i torbu i onih nekoliko vrećica sa kupljenim sitnicama i dizalom se popnemo do vrata svoga stana. Jedva nekako mučeći se vrhovima dvaju prstiju gurnemo ključ u ključanicu i otključamo vrata našeg malog raja, našeg intimnog svijeta u koji ne dopuštamo baš svakomu ući.
Ali...rijetki kada uđu u svoj stan nađu u svom dnevnom boravku ženu koja sjedi na fotelji, sa skupljenim koljenima, grčevito držeći svoju malu staromodnu torbicu. Kao što se to dogodilo meni.
Okrenula sam se još jednom i bacila pogled na ulazna vrata.
Ne. Nisu bila obijena. Ja sam ih otključala.
A žena koja je sjedila u mojoj fotelji bila je supruga moga ljubavnika.
***
Lilo je kao iz kabla. Usamljeničke dane nakon razvoda provodila sam skrivena iza svoja četiri zida. Izlazila sam samo kad sam morala. Voljela sam stajati iza zavjese kod prozora, prekrižiti ruke na grudima i gledati ljude na ulici. Baš se bilo smračilo kao da je večer, a bilo je tek negdje oko dva sata poslijepodne. Ljudi i auta su kao organizirani mravi prolazili iz svih smjerova. Stanovala sam u samom srcu grada i nikada mi nije bilo dosadno, jer sam mogla promatrati taj organizirani kaos.
U jednom trenutku ugledala sam auto koji se zaustavio na parkingu i iz njega je izašla žena. Po naginjanju u unutrašnjost auta mogla sam zaključiti da ljubi vozača. Krenula bi, pa bi se opet vraćala i ljubila ga. Po njenom trčkaranju do drugoga auta, osjećala sam njenu sreću. On je strpljivo čekao da ona uđe i krene, pa je on krenuo za njom. Igrali su se svjetlima svojih automobila i 'namigivali' jedno drugomu.
Bilo je očito da su ljubavnici.
U tom trenutku sam počela preispitivati svoja puritanska životna stajališta. Jedini muškarac u mom životu bio je moj suprug. Koji se, eto kako on kaže, zaljubio i to se samo dogodilo, on to nije tražio. A onda sam se ja glupača nervirala na udvaranja kolega s posla, zapravo su to bili pozivi na avanturu, jer su svi bili oženjeni. Umjesto da sam uživala što me netko primjećuje i ima bujnu maštu kada me vidi.
To kišno poslijepodne za mene je bilo veliki prasak. U mojoj glavi. Odlučila sam biti drugačija.
Eh, sad. Nisam planirala ni ja kao ni moj suprug. Zbilja se dogodilo. Na maloj zabavi u firmi. Malo se popilo, a hormoni podivljali. No, nije to bila samo avantura. Zaljubili smo se. I skrivali kao pacovi u svaku moguću rupu da nitko ne sazna za nas. I tako devet godina. Kako sam ja selila i mijenjala stanove, a bilo ih je tri, tako je on hrpu ključeva među kojima su bili i moja dva, mijenjao, slučajno mijenjajući posao u isto vrijeme. Kada bih ga upitala jesu li sumnjivi moji ključevi, naivno bi odgovorio:"Ma, ne!"
Da su moje sumnje bile opravdane, dokaz je sjedio u mojoj fotelji.
I koliko god sam se trudila da mu objasnim da ženski mozak funkcionira mnogo složenije od njihovog muškog, nije se dao opomenuti da je sve moguće.
U svom vlastitom stanu, koji sam konačno kupila 'krvavim' kreditom, osjećala sam se jako neugodno. Police su, kao i zidovi, bile ispunjene našim slikama sa naših putovanja.
Pokušala sam se ponašati kao da je nema, pa sam s vrećicama produžila u kuhinju i stavljala stvari u hladnjak.
Šutjela je.
Plašeći se da mi ne priđe s leđa s nožem u ruci, okrenula sam se da vidim što radi. Glavom je rotirala po zidovima i policama i gledala naše slike.
U taj tren zazvonio je mobitel u džepu moje bunde. Bio je to on.
"Ljubavi, nema mi ključeva..." - pokušao me upozoriti, a ja sam rekla:
"Upravo imam uljeza u stanu." - i pružila svoj mobitel prema njoj.
Drhtavom rukom uzela je moj mobitel i izgovorila bespomoćno:
"Molim te, ostavi je."
(za M.)
komentiraj (27) * ispiši * #
Plesna škola
ponedjeljak , 29.12.2008.
Korpu ili kolica? Pitanje koje uvijek sama sebi postavim na ulasku u prodajni centar. Došla sam kupiti samo nekoliko sitnica, sljedovanje mjesečno sam obavila početkom mjeseca, no uvijek nešto nedostaje u toj kuhinji. I ovaj put imala sam mali spisak i bila bi dovoljna mala crvena korpa, no, pomisao na tešku 'dvolitrovku' pepsija odnijela je moje noge prema kolicima. Znala sam istog trena da će kartica biti 'prepeglana' i da ću opet ljuta pribrojiti potrošene kuniće.
Da li je to bila samo isprika za malu avanturu u koju sam se uvalila u potrazi za likom iz moje stvarne mašte, no posljednjih dana sam bila sklona svađama sa Darkom. Kao da sam mu tražila 'dlaku u jajetu' i na svaku njegovu odgovarala kao sa vrha oštrice noža.
Planovi o Silvestarskoj noći bili su top tema po uredima, a ja sam bila u svom svijetu. Umorila sam se od tih noći bez snijega, bez romantike. Iz godine u godinu to su za mene postale noći kao i sve druge.
Darko bi se kilavo vrtio u krug i plesao jedino što zna još od naših studentskih dana: stiskavac. U pošasti plesnih škola i nove metode održavanja kondicije, ja sam bila bez partnera. Nije bilo te sile koja bi Darku potjerala da se vrti u sali na 'je'n, dva, tri...dva, dva, tri'.
I sve što sam naučila nije bilo od koristi: nisam imala gdje probati naučeno.
Da, da...znam, bila je to kriza srednjih godina. Kao da sam rukama grabila robu na rasprodaji, tako sam grabila dane od života, koji su mi klizili nekontrolirano kroz ruke, a ja sam opet ustajala kad zatrubi budilica i opet kuhala oko sedam na večer ručak za sutra. Nedjelja je bila dan kada nismo 'jeli žlicom', nego bi to bilo nešto ukusno iz pećnice.
I da bih preživjela krizu, a naravno o tomu nisam nikomu pričala, pribjegla sam u svoj svijet stvarne mašte.
Srela sam ga jednom isto ovako na brzinu u maloj kupovini nakon radnog vremena. Darko i ja radili smo na dva kraja grada i na posao odlazili svatko svojim autom. Srela sam ga one srijede kad je lilo kao iz kabla i kad sam otresala kapi sa kožnoga balonera, držeći u desnoj ruci korpu sa nekoliko sitnica.
Gledao me drsko, ravno u oči, a ja kao da sam se zaplela nogama u njegove strune iz pogleda, zabila sam se cijelim svojim tijelom u piramidu ribljih konzervi, koje su taj dan postavili na akciji. Dok sam umirala od srama, jer sam se sada zaplitala o strune stotina pogleda uprtih u mene, on je prišao i šapnuo: "Da li ste se povrijedili?"
Ljubazna djevojka koja je slagala robu na susjednoj polici, rekla je:"Ništa, sve je u redu. Ja ću to." I počela kupiti okrugle konzerve koje su se kao loptice kotrljale po patosu na sve strane.
"Znaš ti koja je moć tvojih očiju!" - pomislila sam ljutito i trgnula svoju ruku, kada mi ju je kao slučajno dodirnuo pružajući moju korpu, podigavši ju sa patosa.
Čarolija zavodničkoga pogleda pretvorila se u bijes, no...vrlo brzo, već sljedećega dana, prošla me i ja sam se, oh, naravno, sjetila da mi treba još malo bibera i tosta.
Puževim koracima saznali smo male tajne jedno o drugome. Od sadržaja u korpama, do novčanika koje smo vadili, a u njima obiteljske slike. Do registarskih pločica i vrste auta koja vozimo. Bili smo dva detektiva na tajnom zadatku, koji su bez riječi prikupljali informacije jedno o drugom.
On nije radio 'prvi korak', a ja još i manje.
Dolazili smo u isto vrijeme, 'slučajno' se sretali između polica i poklanjali poglede. Nekada bi 'slučajno' htjeli dohvatiti isti proizvod i osjetili struju koja bi prošla kroz naše prste.
Nikada nije slijedio moj auto, niti ja njegov. Naš svijet je bio taj veliki prodajni centar.
A kada bih stigla doma, zatvarala sam se u svoju šutnju i tako izbjegavala Darkove izazove na svađu.
U plesnoj školi upoznala sam Marinu i bile smo partnerice jedna drugoj. Obje smo se požalile jedna drugoj još kada smo krenule na tečaj kako nam muževi imaju obje lijeve. Prošli put pohvalila mi se da je svoga trapavka uvjerila da dođe i nauči makar nekoliko osnovnih koraka.
"Od petka traži partnericu. Ja ti dajem korpu." - šalila se Marina na izlasku iz dvorane.
Toga petka sam izgubila tlo pod nogama. Marina je u dvoranu punu ogledala iza mojih leđa ulazila sa svojim suprugom i držala ga ispod ruke. Držala je čvrsto moju malu tajnu koju sam čuvala između polica našega prodajnoga centra.
komentiraj (24) * ispiši * #
Božić
subota , 27.12.2008.
Kuhinja je bila zatrpana plehovima za pripremu suhih kolača i sastojaka koje sam uredno izvagala na maloj kuhinjskoj vagi.
Božić je dolazio i znalo se da dvorište svake kuće miriše na kolače.
Dan je bio sunčan i blago hladan. Bura je lagano njihala oprano rublje i zavjese iz svih soba, na dugim štrikovima preko cijelog dvorišta iza kuće. Djeca su radosno skakala i vrištala u svojoj igri, a ja bih povremeno povirila kroz prozor i doviknula:
"Anđela, pazi na braću da ne idu blizu štrika. Pazite mi na robu."
Iako je bila mlađa od oba moja sina, uvijek mi je ona nekako bila pouzdana i zrelija od njih. Dječaci k'o dječaci. U glavama su im samo veliki pothvati, a o posljedicama misle poslije.
Moj Ivan im je bio jako dobar otac. Nikada ih nije pucnuo po guzi niti povisio ton. Ako bi što skrivili, on bi ih posjeo na rub svoga koljena, pa im govorio o tomu, unoseći svoje lice toliko blizu uz tihi glas, da bih ja samo mogla vidjeti sram u njihovim oborenim pogledima.
Bila sam sretna žena. Samim tim što sam ga, u to vrijeme, uspjela uvjeriti da dođe u moje selo nakon naše ženidbe. Zašto bih se ja naguravala sa njegovima po kući, kad mi je baba ostavila veliku kuću u nasljedstvo.
Nekako sam u to vrijeme odudarala od svoje sredine. Na konju sam došla obučena u bijelo, dok su ostali svatovi išli pored mene pješke. Kad smo ušli u mladoženjino dvorište, sama sam poskočila sa konja i s obje ruke podigla dugu haljinu do koljena da pređem preko dvorišta.
Sve vam je jasno kako je trebalo biti, jer sam ja radila sve suprotno. Pa i to da 'priženim' svoga supruga u svoje selo. Pričalo se o tomu kao velikoj sramoti.
Moj Ivan je odlazio 'na teren', donosio plaću i živjeli smo lijepo. Bio je vrijedan čovjek i uvijek bi pritrčao svakomu u pomoć. Nekada sam mu znala spočitnuti kritiku zbog toga, jer to neki nisu znali cijeniti.
Na to bi on rekao:"Ma, nema veze Ivana, Bog sve vidi."
Da, bili smo vjernici. Veliki. Odlazili k misi i držali do svoga, iako je to imalo visoku cijenu u ono doba.
Izvadila sam pleh iz pećnice točno na vrijeme, kada su 'šape' dobile pravu blagu rumenu boju.
U taj tren začula sam vrištanje iz susjednoga dvorišta. Ošinula me prva misao:"Djeca!", kao i svakoj majci, pa sam objema rukama zgrabila pregaču i istrčala na vrata kuće. Djeca su stajala na visokom travnjaku i gledala prema susjedovom dvorištu. Ivan je taj dan uređivao dvorište i sklanjao lišće i nepotrebne stvari, da nam okućnica za Božić osvane uredna. Ivana nisam vidjela.
Što mi je prolazilo u glavi, ne znam. Znam samo da sam ljudski morala postupiti i trčati da pomognem susjedima. Vapaji i zapomaganja nisu prestajali.
Kad sam utrčala u dvorište, a za mnom moja dječica (zaboravila sam im reći da ostanu kući), ugledala sam Anđu kako drži ruke na glavi i nariče. Pored nje je stajao njen Ante i naginjao se u bunar.
"Ivana, idi! Ne gledaj!" - viknuo je Ante.
Nisam razumjela što se događa, dok se nije ukazala mlohava ruka moga Ivana. Tijelo je bilo omotano sajlom za kante bunarske, a ruka je visjela kao slomljeni komad.
Kada sam ja zavrištala, čula sam samo svoj glas. Anđa je utihnula.
"Ivane! Moj Ivane!" - kriknula sam i ...dalje se ničega ne sjećam.
Pokop je bio na Božić. Sjedila sam uz njegov odar i oko mene mojih tri pilića. Molila sam ih tiho, bez snage da mi ga ne uzimaju, kada je bilo vrijeme da pogreb krene.
Injekcije koje su mi dali bile su toliko jake, da sam bila nijemi promatrač zabrinutih i tužnih lica oko sebe. Nisam osjećala da dodirujem tlo, a noge su me nosile u koloni do groblja za odrom moga Ivana.
Rekli su mi da je Ante čistio svoj bunar i da je izgubio svijest. Moj Ivan je spasio njega, ali se on ugušio od plinova, jer Ante nije bio pri svijesti da njemu pomogne. Kad je došao sebi, bilo je prekasno. Anđa nije imala snage sama izvući moga Ivana.
(Mojoj kumi I.)
komentiraj (22) * ispiši * #
Božićno drvce
srijeda , 24.12.2008.
Morao sam skrivati onog osjetljivog dječaka u sebi. Morao sam se dobro zamotati kao lijep dar, da nikada nitko ne zna kako sam običan bez tog dekora.
Sonja je jedina znala kakav sam. Sonja je znala o meni ono što ni moja požrtvovna majka nikada nije znala.
Bila je kći novo pečenoga tajkuna, koji se 'opario' na sumnjivi način.
Ja sam bio sin 'metle broj jedan', kako je moja majka znala reći za sebe.
I zato sam zapeo s knjigom. Učio sam kao lud, da bi moja majka jednoga dana mogla doći pred svoju zgradu u svom autu iz velike kupnje. O tomu je uvijek maštala: da kući dođe sa rukama punim vrećica i barem sat vremena sprema kupljene stvari u kuhinji i kupaoni.
Najvažniji je bio njen osmijeh na obrani diplomskoga rada. Najvažnije je bilo njeno ponosno lice na promociji diploma.
Sonja je voljela doći u naš skromni dom. Sonja je voljela mojoj majci donijeti neki dar i izmamiti osmijeh na njeno lice.
Sonja uopće nije bila kao ostale djevojke.
Sve dok nije došla i rekla da njen otac želi da ona ide u Ameriku na studij.
Srušio mi se sav svijet koji sam gradio, jer je u njemu važno mjesto imala Sonja. Gradio sam ga i za nju.
Majka me s tugom gledala, kada bi ušla u moju sobu i donijela mi sendvič ili kolač na tanjuru, u kasnim noćnim satima, dok sam na računaru obavljao honorarni rad. Zarađivao sam jako dobro i slagao novac na štedni račun.
Živio sam kao sjena. Odlazio na posao i vraćao se u svoju sobu, koja je bila i radna i spavaonica i sveto mjesto koje čuva sve moje uspomene na Sonju i našu ljubav. S njom sam doživio najljepše trenutke.
Prošle su tri godine. Ponekad mi je poslala poruku na mobitel, no ja nisam odgovarao. Boljelo je biti prijatelj sa osobom koju se voli svim srcem.
Božić je dolazio i majka je uređivala naš dom. Pripremala je suhe kolače par dana prije. Sve je mirisalo na čistoću i dobivalo neki kristalni sjaj.
Za Božić smo uvijek kitili pravi bor.
Tako me mama zamolila da odem do trga i kupim jedan pravi, ne puno veliki. Ulicama se odsvuda razlijegala božićna muzika i bilo je ugodno. Zagledao sam borove, s rukama duboko u džepovima, jer je bura puhala kao sam vrag. Rezala mi je uši kao nožem. Svukao sam traku sa svog konjskog repa i razbacao kosu preko ušiju, no ni to nije pomoglo na ledenom zraku.
Odjednom, iza bora pojavila se Sonja.
Pogledi su nam se ukliještili kao dva mača i ostali zamrznuti kao slika.
Bilo je neočekivano.
"Marko!"
"Sonja!"...
šapnuli smo svoja imena.
Vjetar je puhnuo i u oko mi je upala trunčica prašine. Oči su mi zasuzile. A ja uistinu nisam znao, da li od tuge gledajući njeno prelijepo lice ili od bola koji je stvaralo zrnce prašine..
"Ostala si ista!" - rekao sam joj, a u taj tren iza njenih leđa ukazala se velika muška ruka, koja ju je obgrlila preko ramena:
"Let's go." - izgovorio je na američkom engleskom.
"This is my friend." - govorila je Sonja i pokazivala rukom prema meni.
No, pogled koji mi je uputio naivni Amer govorio mi je isto tako da on već nešto zna. Osjetio sam mrvicu straha u tom pogledu.
Nakon kratkoga upoznavanja, upitala me 'zašto joj nikada nisam odgovorio na poruke.'
"Ah, pusti." - rekao sam. "I žurim, sorry."
Osjećao sam njen pogled na svojim ramenima i rado bih obgrlio sam sebe, da taj pogled, taj dio nje, dodirujem i milujem.
"Sutra ću kupit bor. Razumjet će mama. A kad je gotovo, gotovo je." - razmišljao sam o Branki, koja me strpljivo čeka, znao sam to, i voli me, onako tiho, iz prikrajka.
(za J.)
komentiraj (30) * ispiši * #
Ožiljci? Ili 'daj šta daš'?
ponedjeljak , 22.12.2008.
I opet je procurilo na plahtu. Miris njegove sperme uvijek me nagonio na povraćanje. Sjećam se, jednom je Andrea rekla kroz smijeh:
"Kako ti sperma može smrdjeti!" Istina, o tome nisam nikada ni s kim komentirala. Ali, meni je definitivno smrdjelo. Vrlo mala razlika od smrada iz njegovih usta. I pitam se, opet po tko zna koji put, zašto sam s njim.
Da li zato što on jedini zna za moje razoreno tijelo? Da li zato što ne plačem dok ljubi moje ožiljke i tepa mi najljepše slatke riječi?
Ili jednostavno, samo zato što je ostavio svoju suprugu i sada živi sa stricem u kući koja je nekada bila impozantno zdanje, a danas obična ruina, jer su nekretnine postale jako skupe za održavanje. Naročito ako se radi o austrougarskom zdanju kada lokalne vlasti inzistiraju na održanju vanjštine, a bez kune poticaja.
I k tomu još, neki dan mu je ispala 'dvojka'. Ja mu lijepo kažem da lovu od jednog odrađenog kauča 'uloži' na zub. Taman toliko koštaju i jedno i drugo.
Ne, on se opet zabio u stričevu garažu i obrađuje još jedan stari kauč, onako smrdljiv na znoj i s masnom kosom.
U zadnje vrijeme sve mi smeta. Sve me nervira kod njega.
I pitam se, što bih da smo se vjenčali onda kada je sav zaljubljen došao, pred petnaest godina i rekao: "Uradio sam to. Sad sam kod strica."
Nikada nisam htjela znati za ono sa čime se on bori kao u ringu. Ako bi zaustio sa pričom o kući ili svađi s njom, stavila bih mu ruku na usta i rekla:"Pst! Ne zanima me. To je vaš problem." A njoj bih, već na uzimanje zraka i prve riječi 'slušaj ti, kurvo jed...', spustila slušalicu i izvukla utičnicu iz zida.
Tada se tuširao dva puta dnevno. Obvezno i nakon vođenja ljubavi. Zubi su mu bili 'na broju', a kosa uvijek kao svila.
"Pustio sam te da spavaš. Hoću li te i večeras čekati u sedam?" - pitao me, uvijek brižan i obziran.
Miris njegove sperme još je dopirao do mojih nosnica s plahte na kojoj sam ležala.
"Ne, večeras ću s Bebom na bingo. Čujemo se sutra." - bio je dobar izgovor i olakotna okolnost za ženu koja nije rekla 'da' i ne mora nikoga čekati sa skuhanom večerom i čistom košuljom.
Preživjet će on.
A i ja.
Valjda dok mi bude godilo da obožava moje unakaženo tijelo od zalutale granate koja je došla sa sjevera.
(za Silvu i Ć.)
komentiraj (19) * ispiši * #
Akupunktura
subota , 20.12.2008.
Rudaru je njegov posao najteži. Automehaničar misli da se samo on lomi oko svoga posla.
Tako i ja. Mislim da sam odabrao najteži posao na svijetu. No, imam li pravo žaliti se, ako sam to sam izabrao.
Danas možete čuti ljude kako najčešće kažu:'Bože, samo mi pamet sačuvaj'.
Ljudi tako strahuju od gubitka zdravoga razuma, naročito pri susretu s ljudima koji ili pričaju bez prestanka čiste nebuloze ili bulje u jednu točku bez ijedne riječi.
Moj posao su obje od ovih vrsta. Oni su još i mila majka, ali kada imam i one koji urlaju i imaju napadaje, tu potrošim zadnji atom snage. Nije lako biti neuropsihijatar. Ali, postižući to znanje i zvanje, prvo moramo svladati nemir u sebi i naučiti ostati normalnim u takvim situacijama.
U kaosu toga posla s nimalo ugodnim ljudima, jednoga dana pokucala je ona na moja vrata. Iako sam dežurnoj sestri rekao da mi nikoga ne šalje i da idem malo odmoriti u svoju sobu, poslije mi je rekla da je mislila da je pravi grijeh bio vratiti ju a da ju ne vidim.
Naravno, to je bila šala i ona, stara iskusna sestra, znala je slabost nas u bijelim mantilima.
Moja Tihana je bila opis same sebe u svom imenu. Kada bi ona pričala, ja sam morao prestati disati, inače ju ne bih čuo što govori. Kada bi hodala, kao da tlo nije dodirivala. Kada bi sjedili za stolom i objedovali, hrana je bila svečanost koja klizi po njenim ustima, bez šuma, bez velikih pokreta. Sva nježna i krhka, i još slabašnija bila je pored moje ogromne figure. Volio sam za sebe reći da sam krupan, iako su me mnogi zadirkivali pitanjem:'od sutra na dijetu, ne!'
Nismo mogli imati djecu. Ni ja ni ona. Mene je dotukla zarazna dječja bolest u osamnaestoj, a nju česte upale. Za oboje je stajala otvorena mogućnost: 'možda jednoga dana, tko zna, nikada ne treba odustajati.' Zato sam se i tako silno želio, nakon završene Gimnazije upisati na medicinu.
Tihana nije bila ambiciozna. Ona je s teškom mukom završila i srednju školu, nije joj učenje baš bilo omiljeno. Ali, to uopće nije bilo bitno, jer tako tiha i mila osoba i nije mogla stvarati novi svijet i prevrtati planine.
Meni je trebala draga i suzdržana žena i to sam i našao u njoj.
Iako smo imali veliki stan i trpali u njega na zidove slike kupljene na svakoj izložbi, mogla se osjetiti nenametljiva prisutnost moje drage žene. Dom je odisao toplinom i ljubavlju. Zar nije dovoljna ljubav dvoje da bi bilo dobro. Ako ne može treće, pa nije važno.
I tako sam ja zezao sestre po odjeljenjima i znalo se da sam samo veliki zafrkant, nikakav ženskar. Ta, tko bi to mogao uraditi Tihani. I muha da se jače zaleti u nju bila bi ubitačna, a kamo li da sazna za drugu ženu.
Bio sam zafrkant i zezao se do tog proljetnog popodneva, kada sam pokušao u svojoj liječničkoj sobi malo odspavati. Na lagano kucanje na vratima, grubo sam uzviknuo:" Tko je!"
Odgovor s druge strane bio je izazov da otvorim vrata:" Moje ime vam ništa neće reći."
Kada sam otvorio vrata, pred njima je stajala visoka brineta.
"Rene mi je rekao da ste njemu pomogli, a on je naš zajednički prijatelj."
Rene je bio moj prijatelj, koji je držao galeriju. Postali smo veliki prijatelji, kada sam njegov život držao u svojim rukama na prvoj crti bojišnice. Rafal ga je pokosio preko leđa, ali je davao znakove života. Sve svoje znanje iskoristio sam i uspjeli smo ga spasiti u Splitskoj bolnici. Oporavljao se dugo, a ja sam koristio svaku priliku po dolasku s bojišnice u grad, da ga obiđem i nagovaram da vježba oduzetu ruku slikanjem. Donosio sam mu papir i boje i davao ideju za slikanje.
Rat završi, ali posljedice ostaju. Ljudi su bili spašeni, ali su dalje morali živjeti sa bolovima. Tako i Rene.
Kada sam nabavio akupunkturne iglice i u Rimu završio tečaj za akupunkturu, nakon nekoliko terapija javio mi je da se osjeća izvrsno i da mu je pomoglo. I moja Tihana je, kada bi osjetila bol u leđima, voljela da joj 'bocnem' koju i tvrdila da joj je mnogo bolje.
Tu, pred vratima, stajala je ova prekrasna žena i molila da joj pomognem, jer od boli u ramenu nije mogla živjeti.
Nakon nekoliko terapija, rekao sam da više ne smije, a ona je odgovorila da svakako odlazi na odmor u Španjolsku. Tek kada je otputovala, postao sam svjestan da sam tužan. S radošću sam dolazio na posao, znajući da će ona doći na terapiju. Tako mi je pričala o sebi i mnogo sam saznao o njenoj usamljenosti. Osjećao sam kako iza te pristojne tihe osobe, pršti energija za okretanjem zemlje naglavačke. No, ona je prihvatila svoju sudbinu i hodala kao sjena.
Kao dijete bio sam sretan kada me nazvala iz Španjolske da mi javi da se osjeća izvrsno i da ju rame uopće ne boli.
"Drago mi je. Samo uživajte." - rekao sam čisto profesionalno, iako bih joj najradije rekao:"Tako mi nedostaju tvoje posjete."
Po povratku s godišnjem odmora navratila je da mi da suvenir iz Španjolske. I požalila se na nesanicu. Nedugo zatim zakazali smo seansu, jer se žalila na usamljenost i muškarce koji ju gutaju očima i žele samo za jednu noć. Žalila se na glavobolju i kišu koja je s jeseni stigla u naš grad. Ja sam bio tu da ju slušam i suzdržavam se od jedne rečenice:
"Ja sam tvoj lijek."
Kada sam osjetio da se gubim, da ću povrijediti moju krhku Tihanu, jednoga dana u redovitoj seansi, kada je kao dijete raskrilila svoju dušu i žalila se na bol u prsima, rekao sam joj da ustane i okrene mi leđa. Ispod njenih malih grudi provukao sam svoje ruke, podigao ju i protresao. To je bio jedan od načina da se 'rastrese' bol u kralježnici. Kad sam osjetio da mi se zamutilo u glavi od njenog zavodljivog parfema, od njenog dugog vrata i nježne kože, pošao sam do stola, sjeo u svoju stolicu i rekao:
"Ja ne mogu na receptu napisati 'dajte joj muškarca'. Vama treba muškarac. To je vaš lijek." - drsko sam rekao, a svaka riječ me boljela.
Znao sam da sam ju povrijedio.
Znao sam da nikada više neće doći.
Morao sam. Vatra oko koje sam se igrao, vrlo skoro mogla me opeći.
(za Dr.B.M.)
komentiraj (24) * ispiši * #
Predblagdanska raspoloženja
četvrtak , 18.12.2008.
Slika 1.
Susprežući suze, Franka je malo jače podigla bradu i prkosno koračala uskom ulicom. Stegnula je šakom ručku od kišobrana i pomislila: " Ma, k vragu i on i ona. Neću misliti na to."
Dok se tog jutra pljuskala ledenom vodom po licu, podižući pogled za tren poklopljen debelim frotirnim ručnikom, vidjela je da će deset za pet minuta. Podočnjaci su se smanjili nakon noći provedene u dubokom i mirnom snu.
"Važno je pronaći sredstvo za miran san." - pomislila je i pogledala kroz prozor na kišni grad.
"Opet kiša." - pomislila je i uključila televizor. Još bolja terapija je navući gumene dizajnirane čizme i poći u šetnju gradom. Nakon odijevanja i šminkanja, uz pažljivi odabir detalja poput nakita i veselog vunenog šala, pošla je do Gradske kavane po jutarnje novine i šalicu tople čokolade.
No, nije se mogla osloboditi misli na njega. Uvijek je bio tu, od jutra do sutra. A znala je i da on misli na nju.
Slika 2.
"Hajde, Marta, bok...pa, javi se. Mogla bi sutra, ako ne bude padalo, prošetati do mene. Htjela bih ti pokazati slike što mi je Damir poslao iz Švedske sa svojima." - pozdravila je Janja svoju dobru prijateljicu na raskrižju kod svoga naselja. Marta je mijenjala stan i sada živi u novom luksuznom naselju. To je bila ideja njenog sina. Priznala je ona njoj, da on sigurno planira, kada ona umre preseliti u njen stan. Za sada živi sa svojom ženom kod njenih. Odustali su od kupnje stana, jer su kamate na stambene kredite otišle do neba.
Koračala je Janja pognutih leđa, puna boli jer joj se kralježnica deformirala gomilanjem kalcija. Tu nema pomoći. Važno je pronaći dobru pilulu protiv bolova, kombiniranu sa pilulom koja daje dobar i miran san.
U susret k njoj koračala je žena.
"Bože, koja lijepa žena." - pomisli Janja, i nailazeći pored nje, u trenutku joj dohvati ruku u kojoj je držala kišobran i reče:
"Oprostite, ali morala sam...Hoću vam reći da sam pomislila 'bože, kako lijepa žena'. Ne...nisam luda, ali stara jesam. Vi ste praznik za oči. I molim vas, budite uvijek takvi. U mojoj vjeri postoji izreka da je grijeh ako je žena prljava i ne drži do sebe. A vi ste kao sunce u ovaj kišan dan." - zadovolji svoj ushit Janja, obasipajući mladu ženu komplimentima.
"Ne...ne...niste čudni. Hvala vam. Lijepo je to čuti na ovako kišnom danu." - zbunjena i ushićena odgovori Franka.
"Ja jesam stara, ali nisam luda. I ja sam nekada bila mlada. " - još jednom se ponovi Janja, a najradije bi prigrlila tu mladu ženu i mirisala njenu dugu kosu.
Franka pusti suze da joj se sliju niz lice. Suze pomiješane sa radošću od lijepih riječi stare gospođe i tuge što mu se ne može sva predati i biti samo njegova.
Slika 3.
Vedran se vukao umoran sa korpom prebačenom preko ruke između polica u prodajnom centru. Bio je jako umoran, a bilo je to tek vrijeme jutarnje pauze. Glava ga je zaboljela još sinoć u neko doba, onako iz čista mira, u snu. Bezvoljno je obavljao posao u uredu cijeloga jutra. Kretao se od police gdje je uzeo već pripravljen sendvič sa sirom i salatom i pogledom tražio police sa sokovima.
Odjednom se prema njemu ukaza prelijepa žena odsutnoga pogleda.
Oči mu se nisu mogle odvojiti od njenoga lica. 'Tuga i ozbiljan pogled.' - pomislio je Vedran, gledajući ju ravno u oči.
'Da, uspjelo je, zamijetila me.' - zaključio je ushićeno, vidjevši da je oboreni pogled vratila prema njemu i gledala ga ravno u oči.
"Bože, kako je lijep. Isti Tomo iz one sapunice." - pomislila je Franka i sramežljivo pokušala gledati 'svoja posla', no kao magnetom vraćala je pogled prema njemu. "Ima tuge u tim očima." - završila je misao Franka i produžila prema polici sa čokoladama. Sjetila se da ima spisak u džepu i zadubila se u traženje stvari sa malog podsjetnika.
Dok je pratila pogledom stvari koje je blagajnica provlačila ispod infracrvene svjetlosti blagajne, opazila je zgodnoga lika komu je dala ime "Tomo", kako se proteže preko susjedne blagajne i gleda u nju, pakirajući stvari, a zatim izađe vani.
"Ma, kako samo sliči na Tomu." - pomislila je Franka i opet zaboravila na njega u trenutku dok je vadila novac da plati kupljeno.
Slika 4.
Sjedio je u parkiranom autu i čekao. I konačno ugledao dugu plavu kosu kako se pojavila iza kliznih vrata trgovine.
Sačekao je da naiđe pored njega i izašao iz automobila.
"Kiši...mogu li vam ponuditi vožnju gdje god poželite?" - zbunjenim glasom pred njenim ozbiljnim pogledom obratio joj se Vedran.
"Da...može...do Sjevernoga pola...da preuzmem paketiće..." - nasmija se Franka i reče:
"A ja vama nudim kavu...tu...mnogo je bliže."
"Može...s vama bih i na kraj svijeta." - izgovori Vedran rečenicu u kojoj je bio početak pretprazničke bajke.
komentiraj (23) * ispiši * #
Stare gume
utorak , 16.12.2008.
Klikom na miša izgasila sam kompjutor na radnom stolu. Martina je već otišla ranije, zamolila me da ju pokrivam kod neumoljivoga šefa, ali morala se naručiti kod frizera još za vrijeme radnoga vremena, jer joj nakon dva sata kod njega nije ostajalo mnogo vremena za ostalo. Naravno, koliko god žena bila slavljenica njezin slavljenički dan uopće nije mnogo drugačiji od svakoga drugoga. Poslije frizera je morala juriti pred vrtić preuzeti dijete, pa juriti doma da uključi perilicu i naravno, po mogućnosti stavi rublje na sušenje, jer bi se sve zgužvalo do njihovoga povratka. O serviranju, dan prije skuhanoga, ručka, pa još i vraćanje svake stvari na svoje mjesto prije odlaska, jer bi se trebali vratiti kasno, suvišno je u opisu ispraznog ženskog kućnog posla.
Imali su godišnjicu braka. Njen Darko rezervirao je stol u restoranu pored rijeke, a sve ostalo je bilo na njoj. Da dom funkcionira besprijekorno, a na kraju i ona treba izgledati savršeno.
Gledala sam ju kako puna životne energije uspijeva završiti sve svoje obveze na radnom mjestu, pa juri na uređivanje, da bi naravno stigla i do kraja dana tako ushićena kao leptirić zadovoljiti njegove seksualne potrebe . Pa, kakva bi godišnjica bila bez šlaga na kraju, a da li je njoj još i do toga on to nikada neće saznati.
Da, vidjela sam u njoj sebe nekada pred četvrt stoljeća. Bila sam laka kao leptirić i svu energiju od konzumirane hrane sagorijevala sam u svom letenju sa cvijeta na cvijet: od muža do dvoje djece.
I mi smo imali godišnjicu prošli mjesec. A on je i te večeri ležao na trosjedu sa daljinskim u ruci i hladno odmotao moj dar, pa ga stavio na stolić pored sebe uz ravnodušno : "hvala."
Dohvatila sam kaput iz ormara, a u taj tren zazvonio je telefon. Promukao prikriveni ženski glas rekao je:
"Onaj tvoj je i jučer bio u piceriji "Trenutak" sa onom svojom." I veza se prekinula.
Cijelo tijelo mi je zadrhtalo. Izjurila sam i sjela u auto na parkingu firme. U rukama sam osjećala bolnu nemoć sve do lakata. Nisam mogla okrenuti ključ i pokrenuti se parkinga. U prsima mi je rasla grana bola i zadirala u grlo, ali zaplakati nisam mogla.
Uvijek sam se bojala takve izdaje: prevare.
Mogla bih podnijeti i šamar i da dođe pijan, ali da moje tijelo doživi poniženje odbacivanja zbog druge bilo je najbolniji oblik gubljenja voljene osobe.
Izašla sam na glavnu cestu koja je vodila do našeg sela, prvoga uz rub grada, kad mi je Mandin mali mahnuo rukom da stanem. Dan se dobrano skratio i večer se već uvelike spustila kao plašt na ulice i krovove kuća.
"Hvala vam teta Marina što ste stali. Profesor nas je zadržao na tjelesnom i bus mi je pobjegao." - govorio je petnaestogodišnjak, a ja bih ga najradije zamolila da šuti i da me pusti da uživam u svom bolu.
Ulice su još bile vlažne od kiše koja je prestala padati i u njima je bljeskala svjetlost upaljenih uličnih svjetiljki.
Da se ne bih zabila u auto ispred sebe komu sam se previše primakla, svinula sam upravljač i pokušala ga preteći. Iz suprotnoga smjera dolazio je drugi auto, pa sam opet svinula upravljač i zgazila po kočnici.
Više se ničega ne sjećam.
Ležala sam u bolničkoj sobi u kojoj je vladala prijeteća tišina. Sestra koja je ušla u sobu i vidjela da sam budna, odmah je i izašla iz sobe, da bi se vratila sa dva policajca.
"Gospođo, da li možete dati izjavu policajcima?" - upitala me hladno.
"Mislim da da." - odgovorila sam začuđena njenim hladnim stavom.
"Dobar dan." - obrati mi se policajac. "Da li nam možete reći što se dogodilo?" - službenim glasom obratio mi se policajac koji je kapu držao pod rukom.
Ovakvim kratkim crtama ispričala sam da sam izgubila kontrolu nad automobilom i priznala da sam već odavno htjela mijenjati gume.
"A dijete? Je li dječak dobro?" - odjednom sam se sjetila da nisam bila sama u autu.
"Mali Dragan je na mjestu ostao mrtav." - čula sam policajčev glas, pomiješan sa mojim vrištanjem, koje se razlijegalo bolničkim sobama i dugim bijelim hodnicima.
( za D. - 3 mjeseca )
komentiraj (19) * ispiši * #
Treći advent
nedjelja , 14.12.2008.
O, Bože, pa mrak je već pao. Kako samo ne volim probuditi se ovako u kasno zimsko poslijepodne, a mrak kao gusta ljepljiva masa, padne na prozore, tepihe, stol i unese u mene neku tegobu. Jedino lijepo su raznobojne lampice koje bljeskaju na okićenom boru.
Odavno sam već uvela običaj u moju obitelj da bor kitimo na Svetoga Nikolu, jer onda slijedi svaki idući tjedan dan za darivanje.
Baš sam se nekako ukočila i rame me boli od dugoga ležanja. Pa, da, spavala sam više od sat vremena. Što inače nikada ne radim. Tišina u stanu. Valjda je Julija opet otišla kod Anite. A još sam joj rekla neka ju malo sada pusti na miru, jer je Zoran stigao iz Ukrajine nakon dva mjeseca, a morao je ići odmah nakon vjenčanja. Kruh se mora zaraditi, krediti vraćati. Ali, eto, hvala Bogu, lijepo mi se udala Anita. Ima sve. Već na samom početku. I dobar posao, u ova teška vremena.
Tuga mi nekako omotala srce u ovoj mračnoj velikoj sobi, iako nemam razloga.
Čudan je ovaj prosinac. Radi od čovjeka osjetljivu i tužnu osobu, a mjesec je darivanja i radosti. Eto, planirala sam sutra da se svi okupimo, i Julijin Andrej i moj sin jedinac Ivan, i Anita sa Zoranom, pa da fino zajedno objedujemo u nedjelju nakon mise i prije toga zapalimo treću svijeću na adventskom vijencu.
Prisiljavam se pozitivno razmišljati, ali ne ide. Tuga me omotala kao i ovo tamna večer, pa se osjećam kao insekt zapao u paukovu mrežu.
Možda ne bi bilo loše da Meri pošaljem poruku da dođe na kavu, poludjet ću ovako od svoga glasa u svojoj glavi. Ispljuskala sam lice u kupaoni šakama punim hladne vode, ne bi li razbistrila misli u glavi.
Na zrcalu u hodniku bacila sam pogled na svoju figuru. Konačno vidim rezultate dijete. Trenirka koju mi je Anita dala jer se njoj više ne sviđa, paše točno na moju figuru. Nisam ni sanjati mogla da ću nositi robu mojih vitkih kćerki, jer sam se zbilja bila pustila i jela sve sa tanjura što bi oni ostavili, da se ne baci.
Nije ni čudo. Ostala sam ustravljena od neimaštine kroz koju sam prošla s njima troma kad su bili mali. A evo me sada, u svom velikom stanu, a gnijezdo se osipa. Anita se udala, a i Julija će brzo. Ivan je uvijek s društvom ili na poslu ili u svojoj sobi. Jedino se sa kćerkama nekako mogu ispričati, a eto, i njih sve manje viđam.
Evo, Meri mi javila da upravo pije kavu sa svojim Tonijem. I zove me.
A što ću joj ja.
Stavila sam vodu u kuhalo i uključila bojler. Popit ću sama kavu, dok se voda zgrije u bojleru da operem kosu. Neka mi je čista sutra za mise, a i djeca će doći.
Svi na kraju ostajemo sami.
(Mojoj susjedi I.)
komentiraj (30) * ispiši * #
Petlja svakodnevna
četvrtak , 11.12.2008.
U tom trenutku nisam ništa mogao učiniti. Poslije čovjek pokušava vratiti film, pa analizirati svaku sekundu i razmišlja što je sve mogao učiniti da se to ne dogodi. No, uvijek mi je smetalo ono pametovanje: 'da sam...', 'što nisam...'. Jednostavno, stvar se dogodila.
Stojim na najprometnijem raskrižju gdje se promet od tri do četiri 'začepi', jer tada svi idu s posla u svoje domove.
Prve snježne pahulje ove godine počele su kao bijeli behar u proljeće letjeti u zraku. I uvijek tako, kada pada snijeg ja zamišljam da je behar, a kada opada bijeli behar, ja zamišljam da je snijeg.
I tako prikraćujem vrijeme, puštajući misli da se kao ptice razlete. Jer kada bih razmišljao o stvarnim stvarima, bacio bih se sa tog prometnog čvora, ravno dolje na jureći vlak.
Hladno je i ruku u desnom džepu stisnuo sam toliko jako, da su mi se prerasli nokti zabijali u dlan.
Hladni vjetar reže me kao nož po zdravoj koži, a na onoj što kao plastika stoji na meni i nemam više nikakav osjećaj.
Gledam tako ljude koji prolaze u svojim bijesnim velikim srebrnim i crnim autima, dok neki izbjegavaju da me pogledaju, a drugi sretni projure jer su 'ulovili zeleno'.
Danas je blagdan svetoga Nikole. I nije to samo praznik za djecu, to je blagdan kada bi ljudi trebali udijeliti svoju milost, makar u obliku novčića.
Toga dana došao sam u poznati auto servis i predao svoj automobil.
Na posao sam odjurio gradskim prijevozom, nakon što sam već u osam sati predao automobil da ustanove zbog čega mi se auto stalno gasi. Ljudi obično kada ih nešto muči, ispričaju dvojici - trojici, pa tako ljudi razmijene iskustva i posavjetuju se. S obzirom da sam na novi auto dao naknadno ugraditi alarm, problemi su počeli tada. Jedan moj dobar prijatelj koji je bio i pretplatnik na auto časopis, rekao mi je da su sigurno negdje zeznuli struju prikapčajući tu silnu mrežu žica. No, bahati mladić duže plave kose, samouvjereno i podcjenjujući moj komentar negirao je da bi to mogao biti problem, ali su mi rekli da bih trebao ostaviti auto na cijeli dan da pregledaju instalacije. Pred kraj radnoga vremena javili su mi da šalju vozača po mene i da mogu preuzeti auto.
Tako sam i uradio. Ranije sam napustio svoje radno mjesto i sav sretan što su tako brzi, preuzeo svoj auto, bez naknade, jer je reklamacija spadala pod garanciju.
Snijeg je i te zime, baš kao ovoga kasnoga poslijepodneva prolijetao zrakom, kada sam se dovezao na parking ispred zgrade i ugasio automobil. Pošao sam u svoj topli dom gdje me čekala supruga i dvoje djece.
Sljedećega dana grad je bio ispod bijeloga prekrivača, kada sam sjeo u svoj automobil i stavio ključ da ga pokrenem.
Sljedeće čega se sjećam bila je bolnica. Grobna tišina u sobi, pored kreveta zabrinuta supruga sjedila je na stolici i čitala knjigu. Na moj kašalj prenula se i zovnula sestru.
Rekli su mi da sam došao k svijesti nakon sedam dana i da sam teško ozlijeđen u požaru koji je buknuo u mom automobilu.
Da...onda sam vrtio film u glavi i sjetio se smrznutoga snijega na staklima automobila.
Nisam se mogao micati i sve što sam vidio bili su bijeli zavoji svuda na meni.
Nakon dugog liječenja, vratio sam se kući unakaženoga tijela koje je sličilo na plastičnu lutku koja nosi odjeću u izlozima trgovina. Koža je bila sjajna i zalijepljena za kosti. Mišići su izgorjeli i ostao sam polu ukočen. Lijeva ruka se nije mogla savijati u laktu i uvijek sam trebao supruginu pomoć.
No, ona je vrlo brzo izgubila strpljenje i na moju nervozu odgovorila odlaskom k svojoj majci, u isto vrijeme kada su mi u poduzeću uručili otkaz uz objašnjenje da više ne mogu obavljati posao koji sam prije radio. Na moj kratki radni staž, zaslužena invalidska mirovina mogla je pokrivati troškove vode i struje.
I tako sam odlučio priključiti se nesretnim ljudima koji su ovaj prometni čvor vidjeli kao mjesto za preživljavanje.
Netko se ipak udostoji pa odškrine prozor na svom srebrnom limenjaku i u moju ukočenu ruku ubaci hladni novčić.
Taman toliko da mogu kupiti sendvič i bocu nekoga soka.
komentiraj (29) * ispiši * #
Griža savjesti
ponedjeljak , 08.12.2008.
Dan prvi
Kod frizera:
"Ćao, draga! Pa, gdje si ti? Odavno te nije bilo. Pa, kosa ti plače za mojim rukama." -sa usiljenom ljubaznošću vlasnica salona, poznata Marija, dodvoravala je svojoj uglednoj mušteriji.
"Tu sam kao što vidiš. zato sam i došla." - ni malo raspoložena za poltronsku Mariju, Kristina je pošla ravno do slobodne stolice pred ogledalom, jer joj nikada nije bilo ni na kraj pameti da čeka, ako je već 'slavna' Marija inzistirala na zakazivanju termina.
I kao i obično, dohvatila je prvi ženski časopis i 'zabila' glavu u njegove stranice da se poštedi ulizice i njene dosadne priče.
Jedno je morala priznati: Marija je znala s njenom kosom, iako isključivo po njenim uputama.
Marija je bila osoba koju je poplava rata donijela iz nekih nepoznatih krajeva i svoju karijeru je izgradila birajući klijentice iz 'visokog društva'.
"I gdje sam ono stala?" - obratila se ženi koja je sjedila na malom kauču od umjetne kože u kutu salona.
"Pa, da je završila u bolnici." - s nelagodom je dodala žena s kauča.
"Aaa, da! Kažem ti, toliko je krvarila da je završila u bolnici. A što će jadna žena, nije se seksala od kada joj je umro muž. Valjda joj je to bilo naglo pa završila u bolnici." - Marija je nastavila sa ogovaranjem nedužne žene, koju nitko nije znao iako se trudila naglasiti ime i prezime.
Dan drugi
Kod kozmetičarke:
"Ah, draga gospođo, ja vam radim samo lice i to ženama koje inzistiraju na meni. Odavno ja nisam više za ovaj posao." - započela je razgovor vlasnica salona, koju ona nije vidjela još od studentskih dana. No, i sama već u krizi srednjih godina, kada joj sve i svašta ide na živce, nije joj zamjerila. Ta svejedno joj je tko će joj depilirati noge. To može svaka djevojka u salonu.
"Imala sam nedavno na dvije televizije emisiju iz salona. Radi se o novoj liniji protiv starenja kože. Trebali biste to probati." - osjetila je Kristina kako ju vlasnica stručno vrbuje u oplodnju svoje skupe investicije.
"Ja vam vjerujem samo u nož. A mislim da mi je još rano. Još uvijek mi ide od ruke s kremama." - odvratila je Kristina i Boga molila da to ova radi malo brže, jer je do dva sata trebala stići u banku.
" A cure? Gdje su cure, zašto nema ni jedne?" - tek da skrene temu Kristina postavi pitanje.
"Ah, draga gospođo, danas je tako teško naći dobre djelatnice. To vam je sve bez odgoja, a to vam je problem u startu. Ova jedna..." - prekide u sredini rečenice pa se nagnu prema staklenim vratima iza zida u strahu da ju tko ne čuje, a onda se vrati: " ...to vam je iz kuće iz sela, to vam je bahato i drsko. Čak su mi se žene žalile na njenu bezobraštinu. A ova druga, uvijek nešto ili dijete ili mama, uvijek negdje treba ići ili kasni...." - Kristina dalje nije mogla slušati, nego je šutnjom dala do znanja da će ostati suzdržana od komentara o curama koje tu rade 'na crno' od jutra do mraka.
Dan tri
Kod frizera:
"Draga Kristina, kako mi samo dobro izgledaš! Pa, dobro curo, misliš li ti starjeti!" - osjećala je Kristina kao da je došla na novu doziranje da ju netko pravi budalom. Znala je ona da dobro izgleda, ali kada bi to izgovarala Marija frizerka čak bi pomislila da joj koža visi na sve strane od njenog poltronskog glasa.
"Hej, sad kad smo same moram ti ispričati kako sam se samo iznervirala. Molim te, daj mi ti reci: trača li se u mom salonu?"- nemoćnim i bljedunjavim glasom obraćala joj se Marija.
"Ma, ne, nikako." - ironično je odgovorila Kristina, što Marija nije osjetila.
"Ma, molim te, da znaš samo kako me jedan trač opekao ovih dana. Ima jedna što ovdje dolazi na onaj glupi mini-val, tu stanuje u drugom bloku. I nema ti nje kod mene odavno. Meni već postalo sumnjivo i ja ti nju nazovem. I pitam je, onako direktno, zašto je nema tako dugo. A ona će ti meni: 'znaš, Marija, nemam namjeru dolaziti više i nemoj me zvati'. I kad sam ju ja sva šokirana pitala što to priča, ona meni kaže kako sam se ja sprdala u salonu o njenom krvarenju. A nisam, majke mi. Eto, ti znaš da sam ja od svoga posla i da mrzim tračanje." - kao kvočka na jajima kokodakala je Marija, a Kristina ju je ispod razbacane kose gledala s nevjericom i podsmijehom u očima.
komentiraj (24) * ispiši * #
Odoh ja (333)
petak , 05.12.2008.
Eee, dragi moji....čini mi se cijela vječnost od kada ja nisam dizala sidra.
Zbilja je vrijeme da malo putujem, da vjetrove pratim.
No, obećavam neću dugo. Samo jedan vikend.
Čuvajte mi blog od kradljivaca priča,
a oni koji nisu sve pročitali neka ostave svoj trag: volim vaše mišljenje.
Vraćam se brrrzo:)
Vaša Decy
komentiraj (11) * ispiši * #
Srce kuca bam-bam
srijeda , 03.12.2008.
"Dragi, tvoje srce čudno kuca." - poskočila je Martina u krevetu.
"Da, ljubavi moja, od kada sam s tobom, moje srce zbilja čudno kuca. Ovako: bam - bam!" - smijao se Goran i privukao njenu glavu na svoja gola prsa. Martina je vrlo ozbiljna držala prislonjeno lice i uho na Goranova prsa i podignuvši glavu, uputila zbiljan pogled prema njemu.
"Gorane, sjedi da ti poslušam srce." - govorila je dok je nagoga tijela skliznula s kreveta i dohvatila stetoskop iz svoje crne kožnate torbe.
"Oho, pa ti zbilja hoćeš da ljubavi daš novu dijagnozu." - šalio se Goran i sjeo na rub krevet, gol kao od majke rođen.
Martinino lice je još uvijek bilo ozbiljno i gledala je u stranu, pored Gorana, duboko skoncentriranog lica.
"Drži, poslušaj sad ti." - rekla je i skinula stetoskop, pa ga pružila Goranu.
"Ma, daj, što pričaš? Što ti je?" - strah koji bi prešao preko lica svakoga liječnika, spremnoga da samo drugima određuje dijagnozu, ali ne i samom sebi, prijeđe i preko Goranovoga.
No, ono što je čuo bilo je više nego čudno.
Susret njihova dva ustrašena i ozbiljna pogleda sličio je sudaru dvije nestašne ptice, koje su na trenutak izgubile orijentaciju i zabile se kao dva zrakoplova jedan u drugoga.
Strah je obojio njihove oči i zatamnio njihovu beskrajnu sreću i zaljubljenost.
***
Prva tri reda bila su rezervirana za diplomce. Njegov ponosni otac, umirovljeni vrhunski ortoped i ponosna majka, odana i topla kućanica koja je svoj život posvetila odgoju njega i sestre, iako diplomirani inženjer kemije, nikada nije bila uposlena, sjedili su u prvom redu iza diplomaca. Tako je raspored nalagao, a oni bi inače uvijek sjedali u posljednji red. Jednostavno, mama im je objasnila da se školovala radi svoje ugledne obitelji, ali je duboko u sebi maštala o odgajanju djece i podržavanja svoga supruga u karijeri. Uvijek je tatu čekala sa otvorenom kapijom ispred garaže i serviranim toplim ručkom, a onda bi oboje pošli na popodnevni odmor u spavaću sobu. Zatim bi se digla prije tate iz kreveta i pripravila mu hladnu limunadu i kuhanu kavu.
Sjedili su i bez razgovora promatrali dekoriranu scenu narodnoga kazališta u čast diplomaca medicinskoga fakulteta.
Goran se okrenuo i podigao ruku u znak da ih je vidio.
Poslije će saznati da mamine suze nisu bile samo suze radosnice, nego i suze očaja, jer su tog jutra tati javili loš nalaz pluća. Imao je rak i uz sve svoje stečeno znanje, Goran je znao da je medicina u tom stadiju bolesti, nemoćna.
Na tatinom pogrebu nije ga mogla utješiti činjenica da je doživio vidjeti svoga sina liječnika.
Pred Goranom je bilo još neko nezahvalno vrijeme za mladoga liječnika, 'seljenja' s odjela na odjel do konačne specijalizacije. Tako je na pedijatrijskom odjelu, nakon tri godine rada, upoznao Martinu, koja je upravo prolazila 'kruženje' po odjelima nakon završene medicine.
Martina je bila lijek za njegovu bol i veliku prazninu koja je ostala nakon tatine smrti. Bila je to ljubav na prvi pogled i uživali su u građenju svoga znanja i razmjeni novih iskustava, u zajedničkim trenucima.
***
Sljedeća noć za oboje bila je strašna. Šum koji je dolazio iz stetoskopa nije obećavao ništa dobro. Što su potvrdile i pretrage koje je Goran obavio sutradan na kardiološkom odjelu.
Zabrinuti stariji kolega, vrlo dobar liječnik za srce, obavijestio ga je o dijagnozi mane na srčanim zaliscima. Iako je njegov razgovor zvučao optimistično i obećavajuće, o jednostavnoj operaciji i normalnom životu nakon, Goran i Martina su iz ordinacije izašli bez riječi.
Dok su izlazili na plato ispred bolnice i koračali vlažnim asfaltom ispod kišobrana prema automobilu, Goran je zastao, drugom rukom uzeo Martinino lice i okrenuo ga prema sebi, poljubivši ju strasno.
"Hvala ti, ljubavi moja, spasila si mi život. Tko zna, možda bih se brzo pridružio tati da nisi 'uvijek na dužnosti." - šapnuo joj je između poljubaca.
Martina je suzdržala grč u grlu i rekla:
"Sve će to biti dobro. Trebamo biti strpljivi." Nastavili su koračati prema autu kroz tmurni kišni dan. Na zapadu se sunce pokušavalo probiti kroz oblake, upravo onako s mukom i teško kao njihove optimistične misli, i stvaralo svijetli krug u tami velikog i širokog neba.
komentiraj (34) * ispiši * #
Nagradne igre
ponedjeljak , 01.12.2008.
Ljudi,
igrate li vi nagradne igre?
Dođete li u kušnju, kada kupite neki proizvod i na kasi vam kažu
da na računu napišete ime i ubacite u kutiju, da to i uradite?
Ja da!!!
I isplati se:))
I svake godine u ovaj mjesec darivanja zovnu me i kažu: "Čestitamo, dobili ste našu nagradu!"
I nije važno što je! Ja se svemu radujem, iako uglavnom sve to već imam.
Naravno, ja kada ubacim račun u kutiju, odmah to i zaboravim. Jer uvijek mislim da to dobivaju drugi.
Do sada sam dobila toliko lijepih stvari i tako sam sretna.
Sada sam dobila bicikl sa 21 brzinom i sretnija sam nego ikada, jer su mi ukrali bicikl ispred vrata.
A sad vi!!!
Igrate li?
Vjerujete li?
komentiraj (30) * ispiši * #
