Stare gume

utorak , 16.12.2008.

Klikom na miša izgasila sam kompjutor na radnom stolu. Martina je već otišla ranije, zamolila me da ju pokrivam kod neumoljivoga šefa, ali morala se naručiti kod frizera još za vrijeme radnoga vremena, jer joj nakon dva sata kod njega nije ostajalo mnogo vremena za ostalo. Naravno, koliko god žena bila slavljenica njezin slavljenički dan uopće nije mnogo drugačiji od svakoga drugoga. Poslije frizera je morala juriti pred vrtić preuzeti dijete, pa juriti doma da uključi perilicu i naravno, po mogućnosti stavi rublje na sušenje, jer bi se sve zgužvalo do njihovoga povratka. O serviranju, dan prije skuhanoga, ručka, pa još i vraćanje svake stvari na svoje mjesto prije odlaska, jer bi se trebali vratiti kasno, suvišno je u opisu ispraznog ženskog kućnog posla.
Imali su godišnjicu braka. Njen Darko rezervirao je stol u restoranu pored rijeke, a sve ostalo je bilo na njoj. Da dom funkcionira besprijekorno, a na kraju i ona treba izgledati savršeno.
Gledala sam ju kako puna životne energije uspijeva završiti sve svoje obveze na radnom mjestu, pa juri na uređivanje, da bi naravno stigla i do kraja dana tako ushićena kao leptirić zadovoljiti njegove seksualne potrebe . Pa, kakva bi godišnjica bila bez šlaga na kraju, a da li je njoj još i do toga on to nikada neće saznati.
Da, vidjela sam u njoj sebe nekada pred četvrt stoljeća. Bila sam laka kao leptirić i svu energiju od konzumirane hrane sagorijevala sam u svom letenju sa cvijeta na cvijet: od muža do dvoje djece.
I mi smo imali godišnjicu prošli mjesec. A on je i te večeri ležao na trosjedu sa daljinskim u ruci i hladno odmotao moj dar, pa ga stavio na stolić pored sebe uz ravnodušno : "hvala."
Dohvatila sam kaput iz ormara, a u taj tren zazvonio je telefon. Promukao prikriveni ženski glas rekao je:
"Onaj tvoj je i jučer bio u piceriji "Trenutak" sa onom svojom." I veza se prekinula.
Cijelo tijelo mi je zadrhtalo. Izjurila sam i sjela u auto na parkingu firme. U rukama sam osjećala bolnu nemoć sve do lakata. Nisam mogla okrenuti ključ i pokrenuti se parkinga. U prsima mi je rasla grana bola i zadirala u grlo, ali zaplakati nisam mogla.
Uvijek sam se bojala takve izdaje: prevare.
Mogla bih podnijeti i šamar i da dođe pijan, ali da moje tijelo doživi poniženje odbacivanja zbog druge bilo je najbolniji oblik gubljenja voljene osobe.
Izašla sam na glavnu cestu koja je vodila do našeg sela, prvoga uz rub grada, kad mi je Mandin mali mahnuo rukom da stanem. Dan se dobrano skratio i večer se već uvelike spustila kao plašt na ulice i krovove kuća.
"Hvala vam teta Marina što ste stali. Profesor nas je zadržao na tjelesnom i bus mi je pobjegao." - govorio je petnaestogodišnjak, a ja bih ga najradije zamolila da šuti i da me pusti da uživam u svom bolu.
Ulice su još bile vlažne od kiše koja je prestala padati i u njima je bljeskala svjetlost upaljenih uličnih svjetiljki.
Da se ne bih zabila u auto ispred sebe komu sam se previše primakla, svinula sam upravljač i pokušala ga preteći. Iz suprotnoga smjera dolazio je drugi auto, pa sam opet svinula upravljač i zgazila po kočnici.
Više se ničega ne sjećam.
Ležala sam u bolničkoj sobi u kojoj je vladala prijeteća tišina. Sestra koja je ušla u sobu i vidjela da sam budna, odmah je i izašla iz sobe, da bi se vratila sa dva policajca.
"Gospođo, da li možete dati izjavu policajcima?" - upitala me hladno.
"Mislim da da." - odgovorila sam začuđena njenim hladnim stavom.
"Dobar dan." - obrati mi se policajac. "Da li nam možete reći što se dogodilo?" - službenim glasom obratio mi se policajac koji je kapu držao pod rukom.
Ovakvim kratkim crtama ispričala sam da sam izgubila kontrolu nad automobilom i priznala da sam već odavno htjela mijenjati gume.
"A dijete? Je li dječak dobro?" - odjednom sam se sjetila da nisam bila sama u autu.
"Mali Dragan je na mjestu ostao mrtav." - čula sam policajčev glas, pomiješan sa mojim vrištanjem, koje se razlijegalo bolničkim sobama i dugim bijelim hodnicima.

( za D. - 3 mjeseca )