Antonio, vruće mi je!
subota , 31.01.2009.
Ljeto je, kao uostalom i svako drugo vrijeme, svaka druga stvar, imalo svoju dobru i lošu stranu.
Dobra strana mu je bila što sam mnogo više šetala, bila vani, bila zadovoljna sa svojom tamnom bojom tijela..., putovali smo, kupali se na plaži, nosila sam svoje ljetne haljinice i sve u svemu, bila mnogo zadovoljnija. Ljeto je bilo moj antidepresiv, moja utjeha koju bih čekala sa čežnjom u dugim hladnim predvečerjima i kratkim danima.
No, ljeto je za naš kvart značilo i nešto vrlo loše, nešto što donosi galamu i besane noći vikendom. Gradski bazen bi vikendom u kasnim noćnim satima bio domaćinom poznatih pjevača, što je značilo glasnu muziku do prvog jutarnjeg svitanja.
Ni klima uređaj nisam mogla više podnijeti. Osjećala sam se kao zvijer zatvorena u kapsulu u kojoj nestaje zraka. Otvorila sam prozor, a zrak gust kao nevidljivi ubojica omotao mi je lice i kožu i odjednom sam sva bila mokra. Znojila sam se tako čudno, da sam po svojim ramenima osjećala kao da me ovijaju sa prozirnom folijom.
U taj tren zazvonio je moj mobitel. Bila je to Zorana. Pitala me što mislim o tomu da prošećemo dijelom grada gdje ima malo više borovine i hladovine.
S radošću sam prihvatila ponudu i jurnula u kupaonu na tuširanje. Koje je, naravno, izazvalo suprotan efekt: još sam se više preznojavala. No, sunce koje je palo na zapadu,a nebo se rumenjelo kao plamen iznad vatre, obećavalo je malo manje vrući zrak.
Nakon prelijepe šetnje i ugodnog razgovora sa Zoranom, koju i ne viđam tako često, ali kad ju vidim bude nam jako ugodno vrijeme provedeno zajedno,
„Eh, draga moja, baš ti hvala na ovom pozivu, a ja sad odoh u moj pakao.“ – rekoh joj sa smiješkom, dok smo ljubile jedna drugu u obraz za pozdrav na rastanku.
„O čemu pričaš? Koji pakao?“ –upitala me začuđeno.
„Pa, da. To ti nisam stigla ispričati. Pa, znaš, vikendom ti je zbog bazena pakao. Sad će napušeni luđaci skretati pozornost djevojaka divljanjem sa svojim autima i škripom kočnica u mom naselju. To ti je draga moja za poludjeti.“ – objasnila sam.
Dok sam laganim korakom iz šetnje, pred svoju zgradu, prilazila parkingu, sjetih se da sam taj dan dolazeći s posla zaboravila iz auta ponijeti fascikl sa dokumentima, jer sam planirala dovršiti neke sitnice doma i novi tjedan započeti bez zaostataka u poslu.
Dok sam se 'izvlačila' iz unutrašnjosti automobila sa fasciklom sa zadnjeg sjedišta, ugledala sam kroz svjetlost ulične svjetiljke moga Antonia na balkonu, kako mlatara s rukama i nešto pokazuje. U trenutku kad sam okrenula glavu, ugledala sam automobil koji je jurio kao u sceni onih ludih filmova i ruši pred sobom nekoliko parkiranih automobila.
Više se ničega ne sjećam.
Rekli su mi da sam bila u komi dva tjedna, a onda su mi rekli da mi je tijelo slomljeno na nekoliko mjesta i bit će potreban period od najmanje pola godine za povratak u normalan život.
A tada će biti ona grozna zima, sa kratkim danima i mnogo mraka.
komentiraj (25) * ispiši * #
A sad jedan ...(dok sam busy)
utorak , 27.01.2009.
Došao svećenik u afričko pleme na dobrotvorni rad.
U jednoj obitelji rodilo se dijete i to...bijelo.
Zabrinuo se domorodac, pa posjeti svećenika:
„Znaš, ti si jedini bijeli u cijelom području, i to dijete može biti samo tvoje. Ona crna, ja crn...a dijete bijelo?“
Uzalud mu svećenik iznosio knjige, pokazivao, ništa domoroca nije moglo uvjeriti da je dijete njegovo.
Izađe svećenik iz kolibe, pa domorocu pokaže njegove ovce:
„Evo, vidiš, sve tvoje ovce su bijele, a ima i pokoja crna.“
Na to će njemu domorodac:
„Ti šuti za ovce, ja ću za dijete!“
komentiraj (26) * ispiši * #
Oči širom otvorene
petak , 23.01.2009.
Kao da se noć spustila. Vani, kroz uski prozor, vidjelo se samo tmurno nebo. A bilo je tek rano poslije podne. Sa neba je kiša padala kao rijeka i stvarala zastrašujuću huku kao vodopad. Uskom cestom kretala se kolona ljudi, a pored zaustavljenih automobila stajali su ljudi bez kišobrana, odajući poštovanje tužnoj koloni.
Ona je ležala u postelji i bespomoćno gledala u tamno nebo i nekoliko kapljica kiše koje su ostale na prljavim staklima prozora. Ni suze nisu mogle teći. Osjećala je samo veliku bol i bez glasa vapila molitvu Bogu da i nju uzme.
A imali su samo nju. Jednu jedinu.
Učila je dobro i bila im je ponos u malom skromnom domu. Tadija je radio kao mrav i nakon posla, odlazio u svaku kuću na poziv da popravi pokvareno i nikada nije htio reći cijenu. A ljudi su znali cijeniti, pa mu nikada nitko nije ostao dužan ili podcijenio njegov rad. Svaki novčić ostavljao je u stranu za njegovu malu princezu, Gabrijelu. Kako su vidjeli da uči dobro i stalno priča da želi biti doktorica, tako su znali da moraju štedjeti jer će Gabrijela jednoga dana dići sidra i otići u veliki grad na škole.
Tako je i bilo. Nakon dobivene nagrade za najbolju učenicu generacije, na medicinskom fakultetu bila je primljena među prvima. Bila je Manda, njena majka, malo ljuta na nju, što sebi ne kupi koju lijepu haljinu ili cipele sa malo pete, nego uvijek gazi onako baš muški i kupuje obuću na muškom odjelu. Šišala se kratko, nosila uvijek hlače i čak se Manda pomalo bojala da nikada ni jedno muško neće baciti oko na nju. Bojala se Manda da će joj zalud biti škola, a ona bi ipak da njena mezimica ima i djecu i kuću, jer što će biti s njom kad oni umru.
Gabrijela bi uvijek nakon posla, vrijeme za odmor koristila u lokalnoj igraonici i 'bingo' je bila njena razonoda. Tako je upoznala i Zorana, momka koji je služio pića u igraonici, a uskoro su otišli i pred matičara. Mlađi koju godinicu od Gabrijele, nije Zoran bio baš neka lutrija za njenu školovanu doktoricu, ali je bila skromna, pa pred oltarom klečala i Bogu zahvaljivala što će ipak i djecu izroditi. Tako je i bilo. Rodila se Maja, a dvije godine poslije i Tanja.
Eh, njoj i njenom vrijednom Tadiji nigdje kraja radosti. Puna kuća dječjeg smijeha, Zoran je bio dobar suprug i bilo je sve 'u priliku'. Ljudi su u selu voljeli njihovu Gabu, kako su je od milošte 'poseljački' zvali i bila je to njihova draga doktorica, kojoj su nosili kokoši i jaja u znak zahvalnosti.
Čak je Mandu ponekad bilo strah tog izobilja. Oni nisu držali živad, nikad joj Tadija nije dao da se prlja o blatu i da im štala smrdi uz kuću. Manda je čak i ćevapčiće naručivala za doručak, što nije bio običaj u selu. Ali, njoj dobro došlo ta moda naručivanja hrane telefonom, pa joj je bilo lako i djecu od svoje Gabrijele podizati, dok je ona radila.
No, došlo je ono čega se Manda uvijek bojala. Sretnom životu došao je kraj, kada je Zorana pogodio srčani udar i umro je u svojoj trideset i trećoj godini. Ostala je Gabrijela zavijena u crno i sve više vremena provodila na poslu. Nikada nije tražila da ide na specijalizaciju, nego je ostala vjerna svojim seljanima.
Taman kad se Mandi činilo da je tuga u njenom glasu izblijedjela, jednog jutra uz kavu, nakon što su se vratili s nedjeljne mise, Gabrijela je preko stola uzela u svoje ruke očevu i majčinu ruku i rekla:
„Ja imam rak. I neću ići na operaciju, nego ću živjeti ovo malo što mi je ostalo. Djeca su porasla, a i one će uskoro svaka svojim putem. Tako, da nije ništa važno.“
Manda i Tadija skočili su kao podbodeni i oboje u isti glas govorili da je ona doktorica, pa kako druge šalje na operacije, pa da se ne predaje, da se to danas liječi. Otimali su se za riječi, ali im je dobro poznat bio i onaj kćerkin tvrdoglavi pogled.
Sekirao se Tadija, noću nije mogao spavati, šetao bi po kući i palio cigaretu jednu o drugu, da bi ga Manda jednoga jutra našla kako sjedi u svojoj fotelji širom otvorenih očiju, a cigareta je dogorjela u ruci.
Vrlo rado bi 'osula paljbu' na kćerku i rekla da je to zbog nje, ali je morala progutati riječi, jer je osjećala da je ionako u njihov dom došla samo nesreća.
Tri godine Gabrijela je živjela kao sjena i povlačila se u sebe. Sve je manje pričala, pa je i majci nakon pregledanih nalaza rekla da mora voditi računa o hrani, jer će ju masnoća u krvi ubiti, ako nastavi tako nezdravo jesti.
Maja i Tanja su otišle u grad i zaposlile se. Možda je bilo i dobro što su živjele svoj život i nisu se previše opterećivale sa majčinom odlukom da kao seoska doktorica čeka smrt bez pomoći medicine.
Manda je bila sve slabija. Kuća opustjela i bez Tadijinog glasa i zveckanja alata iz dvorišne radionice. Djeca odrasla i otišla u grad, a Gabrijela je sve vrijeme provodila u seoskoj ambulanti. Čak je tamo i spavala. Po selu su pričali, kako bi ju noću vidjeli da se previja od bolova u stolici i sama si daje injekcije. Cijelo selo je suosjećalo sa nesrećom koja se sručila na tu malu obitelj.
Uskoro Manda nije mogla hodati, pa je sve češće trebala nečiju pomoć, a žene su u selu bile dobre i na smjenu joj dolazile pomoći.
Tako joj je stara Zdenka, njena skoro devedeset godišnja, dobra susjeda došla i rekla da je Gabrijela umrla i da će to popodne pored kuće proći sprovod, pa ako želi došli bi ju posjesti uz prozor da vidi.
Nemoćno je zahvalila i rekla da ni u krevetu ne može sjediti, i neka oni svi slobodno idu s povorkom.
Cijelo selo je bilo ovijeno u tugu. I nebo je plakalo. Ljudi su bili mokri kao miševi, hodajući jedan drugomu uz rame, da isprate svoju dobru doktoricu na posljednji počinak. Maja i Tanja su u zadnji tren stigle iz grada, a rekle su i da se odmah moraju vratiti. Samo su poljubile svoju baku Mandu, koja je kao nemoćno dijete ležala u postelji i gledala prema prozoru.
Znala je da će uskoro spustiti lijes u obiteljsku grobnicu, gdje su ju već čekali Zoran i otac.
Truba je jecala tužnu melodiju, a Mandi suze zasjaše u očima i tako i ostadoše.
Oči širom otvorene.
(Za H., Š. i D.)
komentiraj (25) * ispiši * #
Vruće kifle
ponedjeljak , 19.01.2009.
Dan je konačno osvanuo vedar. Nebo je bilo tako lijepe plave boje, kao sjajni tek oprani automobil. Ne znam zašto, no nebo nakon kiše uz ledenu buru, djeluje mi oprano. Nisam li u pravu!
Ta, pale su tolike kiše, da mali divlji valovi zapinju za rub mostića kod moje zgrade. Pa me, dok sam koračao i malo zastao da promotrim te male pjenaste divljake, jedan čak uspio i pljunuti. Cipela mi je bila poprskana. Sreća da sam ih prije polaska očetkao. Sad bih imao bijelu mrlju, kao što na krovu auta nađem tragove prljave kiše, koju vjetrovi donesu s juga, iz prašnjave Afrike.
I dok su se mladi naguravali u zadimljenoj tijesnoj unutrašnjosti „Akademije“, ja sam sjeo na stolicu bez mekane sjedalice i čekao. I dočekao. Stisnutih ramena u oskudnoj majici, koja je otkrivala nedavno ugrađene silikone zavodljive mlade konobarice, stajala je mlada crnka i drhturila na vjetru:
„Izvolite! Ali, zašto ne sjednete unutra? Vani je tako ledeno.“ – komentirala je i nestrpljivo čekala.
„Možda bih i sjeo da nisam nedavno u ime novoga zakona prestao pušiti, što vi ne poštujete. Zar ne strahujete od moguće kontrole?“ – nastavio sam razgovor koji je ona, vjerojatno se kajući, započela.
„Pa, gazda kaže i kada plati kaznu opet mu ostaje dovoljno od naručenih kava.“ – naivno mi je odala tajnu.
„OK. A sad mi donesite jedan produženi espreso." - smilovao sam se na njeno drhtanje.
„Želite li sjedalicu?“ – ljubazno me upitala.
„Ma, ne. Neću se dugo zadržavati.“ – uzvratio sam.
Podne je prošlo nekih desetak minuta, jer koliko me osjećaj služio, zvona s katedrale tukla su još dok sam razgovarao sa crnkom iz kafića. To je značilo da će ona uskoro proći. Moja susjeda. Žena koja me tako golica, kao zalutala prašina u dlačicama nosa. Sa Vlatkom sam komentirao nekoliko puta, dok bi on čekao da se njegova Nera istrče po travi kod naše zgrade, o našoj tajanstvenoj susjedi.
Uvijek, tu negdje oko podne, prošla bi pored nas i za sobom bi ostavljala trag parfema. Mi bismo, naravno, zašutjeli na koji trenutak i analizirali na njoj svaki detalj. Vidjeli smo i ono što se nije vidjelo. Mirisali je, rukama obilazili po njenoj konturi, zavlačili ruke i vrh nosa u njenu dugu kosu.
Nitko ništa nije znao. Slali smo dječicu da stoje prije mosta i čekaju kada će se pojaviti, pa da nam dojave od kuda dolazi. Nisu nikada uspjeli. A mi smo bili dva mlada starca, ipak previše za nas da se igramo detektiva.
Zato sam krenuo za njom jednoga dana na dovoljnoj udaljenosti, da odgonetnem njene svakodnevne prolaske.
Znao sam da ću hodati od trgovine do trgovine. Tipično ženski. Od cipela, do nakita i odjeće. Nekada bi izašla sa veliko vrećicom, a nekada bi stajala samo pred ogledalom, isprobavala i na kraju izašla bez kupljenog komadića.
Stražnjica mi je već bila promrzla i razmišljao sam da odustanem. Da krenem.
Da, evo je, stiže. Izvadio sam metalni novčić i ostavio ga u plitici šalice. Imao sam namjeru krenuti za njom, no, izraz na njenom licu ponukao me da ostanem sjediti i slijediti njen pogled. Otvorila je usta kao da je htjela nekoga dozvati, a onda je potrčala. U ruci je nosila veliku vrećicu, vjerojatno sa kupljenim cipelama. Pratio sam njen izbezumljeni pogled i brzo trčanje.
A onda je zastala. Pa, oborila glavu s pogledom pred sebe. Onda, kao da je htjela prijeći na drugu stranu ulice, no ipak je ostala na istoj i krenula uz rub pločnika. A onda je stala i okrenula se. Netko ju je dozvao.
Od glupo parkiranog dostavnog vozila na pločniku nisam mogao vidjeti tko ju zove, komu se okrenula. Netko ju je držao za ruku i poljubio u usta. Djelovalo je kao da joj čestita na nečemu.
Ustao sam se, pokrenuo se, koračao u njenom pravcu, ne ispuštajući njen lik iz vidika.
Nešto je govorila. Usne su joj se micale. Potez rukom govorio je da ispod velikih crnih sunčanih naočala briše suzu.
I onda je otišla. Koračala rubom ulice dok su ju automobili zaobilazili.
Odjednom je nestalo onog gordog hoda, one visoko podignute glave. Osjećao sam kako joj koljena klecaju.
I primakao sam se dovoljno...da vidim Borisa, moga brata, kako stoji i gleda za njom, u trenutku kad je njegova supruga Martina izašla iz pekarnice sa vrućim kiflama i pružila i njemu jednu.
(350 post:)
komentiraj (29) * ispiši * #
A dalje?
subota , 17.01.2009.
Danijel je jutros otišao prvi dan na posao, Martina je krenula u drugo polugodište drugog razreda ove školske godine, a ja sam produžila prema crkvi.
Danijel je skroz preuzeo ulogu našega muškarca u kući, pa je i prije nego se zaposlio, idući na predavanja, svako jutro vozio malu sestru u školu.
Ja se još ne snalazim.
Još uvijek mi nedostaje njegova ruka da me vodi u šetnju u grad.
Još uvijek mi nedostaje njegova ruka da me vodi kroz život.
Da li je komad mesa teletina ili svinjetina, još uvijek ne znam. Svejedno je, jer su slične boje. A kako da to znam, kad je Vlado donosio i meso i povrće, pa čak i higijenske uloške za one moje dane u mjesecu. Ja sam bila sva predana njemu, a on još ovisniji o nama dvoma koji smo ga čekali doma, nakon šest godina braka. Gubila sam jednu po jednu trudnoću i na kraju, s teškom mukom, 'carskim rezom' rodila sina. Moj Vlado je izgledao još ranjiviji, još ovisniji o našem toplom domu. Jurio je doma s posla u moj zagrljaj. Jurio je da u naručje uzme našeg sina i malo lice obljubi poljupcima.
Sva ratišta prošao, a da ga metak nije okrznuo. Rat se završio, tvornica se obnovila, jedna od najjačih u regiji, plaća dobra kao da radi u inozemstvu, a onda je počeo povraćati. U početku pretpostavke o pokvarenoj hrani, pretvorile su se u više od tjedna, a onda zloćudna dijagnoza. I 'rok trajanja' koji liječnik saopći kao najduži period, uz onu glupu rečenicu: 'sve je u tvojoj glavi, čuda se događaju, no...medicinski....?'
I bio je čudo, ali samo za neki malo duži period. Ponijelo ga je valjda ushićenje kada je 'štapić' za trudnoću pokazao da ćemo imati bebu.
Ja, koja nisam mogla donijeti dijete do kraja trudnoće godinama, ostala sam trudna u jeku njegovih kemoterapija i nisam osjećala ništa drugačije, nego što je to bilo i obično svakodnevno stanje. Svaki djelić moga tijela i uma bio je uz Vladu. Ma kakvo dijete, tko je o tome mislio. Što će mi dijete, ako njega izgubim. Tko će mi dati ruku, tko će nas voditi kroz život, bile su tisuće pitanja koja bi me kao strašila posjećivala noćima kada ne bih mogla spavati.
I tko te pita.
Život čovjeka natovari kao magare, pa makar se od tereta nakrivio na jednu stranu, pa klecao i vukao se na koljenima, druge nema nego disati, buditi se, stajati pored prozora i gledati u tuđe kada ti se čini da su svi drugi sretni i spavaju čvrstim snom. U tom teretu sruči se i mračni kišni dan, kada sa trbuhom do zuba koračam u povorci i držim se rukom za rub kolica koja voze moga Vladu na posljednje počivalište, a moj Danijel kao pravi muškarac guta onaj čvor u grlu i ne pušta suzu.
I evo ga, vozi svoju malu sestricu do škole i potapša mene po ramenu kao znak 'ništa ti mama ne brini', pa produži na posao da donese plaću, jer je tatina mirovina samo kap u moru onoga koliko nama skromnima treba.
A ja ću sjesti u posljednji red naše velike crkve i pronaći makar pola sata mira kada ću biti sama sa mojim Vladom.
A teško je, tako je teško vjerovati, da me drži za ruku i šapne:
„Budi jaka, ja sam uvijek s vama, samo me ne vidite“.
Barem mi tako svećenik kaže, kada mu na ispovijedi zaplačem i kažem: „Ne mogu dalje!“
komentiraj (27) * ispiši * #
Jasna
utorak , 13.01.2009.
Sjedim tu i tresem se kao prut. Gledam u obje svoje ruke raširenih prstiju, a one vibriraju kao lišće na vjetru. Ne mogu da vjerujem. Negdje pred Božić zaokružio sam šest decenija svoga života, a treperim kao list, kao što trepere zaljubljeni srednjoškolci.
Kada sam slušao svoju baku kako pred samu svoju smrt predbacuje mojoj majci kako je 'pobjegla' i udala se za moga oca, a da njoj to nije 'najavila', ja sam se smijao toj starici, koja je ostala zaglavljena u prošlosti, a smrt joj je uvelike kuckala na vrata. Ona je u mojoj majci, tada šezdesetogodišnjakinji još uvijek vidjela onu djevojku od devetnaest godina i još uvijek osjećala sram pred susjedima koji su prije nje saznali da joj se kćer udala.
E, evo mene tu, koji koračam u sedmu deceniju već nekoliko dana, a srce mi kuca kao da mi je petnaest.
Sreo sam Jasnu u parku. Držala je svog unuka pod ruku i šetala s njim.
Ostala je dama. I uvijek je znala 'poticati vatru' u muškarcu. Prepoznao sam njen graciozni hod još izdaleka, iako ju nisam vidio skoro tri decenije.
Visoko začešljana plava frizura u obliku 'punđe' i diskretna šminka na njenom licu bilo je ono prepoznatljivo. Krzno oko vrata i crne rukavice govorile su o dami za kojom moje srce nikada nije prestalo patiti.
Bila je od onih žena čije oči vrckaju i koketiraju kada razgovara i sa djetetom i sa starcem. Ona kurva u njoj nije se dala godinama. Koketiranje je bilo njeno prezime.
Oči su mi se zakovale za njen lik koji se približavao iz daljine, srce je tuklo i samo sam mogao zamisliti koliki mi je tlak, a godine su kao fleševi bljeskale u mojoj glavi:
Ja zaljubljen kao budala, a moram u vojsku. I to gdje, na jug Makedonije. A ona ostaje u Splitu. Prihvatio sam i nju i njeno vanbračno dijete za koje se znalo i čije je. U svojoj zaluđenosti nisam si htio priznati njen zaljubljeni pogled kada bismo ga sreli na rivi. Da bih bio siguran da će me čekati, vjenčali smo se na brzinu i ona mi je mahala na kolodvoru. Tada je pola mene umrlo, gledajući ju onako utegnutu u ljetnu prozirnu haljinu, a njene obline i dekolte mamile su pogled svakog pohotnog muškaraca. Iako je sva djelovala 'na izvolite', uvjeravao sam sam sebe da će me čekati.
Za tadašnji beskonačno dugi vojni rok, ona je uspjela postati moja bivša i udati se za tog kretena. A ja sam danima gledao u onaj jedan pravi metak na svom dlanu i razmišljao o trenutku kada da sebi prekratim ljubavne patnje.
Po povratku sa odsluženja vojnog roka,u Split sam došao kao pravi muškarčina i otišao živjeti na otok. Počeo sam graditi veliku kuću sa šest apartmana i oženio ženu koja nije mogla biti ružnija.
Ali mi je rodila kćerku, sliku i priliku na mene, koju sam obožavao i bila je smisao moje budućnosti.
O Jasni su dolazili 'dobronamjerni' prijatelji sa najsvježijim informacijama, da raspaljuju onu stišanu vatru u meni, ali ja ju nikada nisam sreo.
I evo je tu, danas. Dobra kao vino. Praznik za oči i uši. Čuo sam ju kako milozvučno priča svom unuku o Americi i New Yorku. Sve sam povezao: i njenu kćerku koja živi tamo i unuka kojeg je ona othranila.
Zubima sam škrgutao da ne izgovorim njeno ime i pozovem ih na kavu.
Možda...da je bila sama.
komentiraj (23) * ispiši * #
komentiraj (26) * ispiši * #
Plava kuverta
utorak , 06.01.2009.
Upravo sam pograbljala travu ispod moje dvije velike magnolije u pročelju kuće, kad sam dolje ispred garaža začula zvuk malog motora. Bio je to naš poštar Mate. A i bilo je to njegovo vrijeme kada bi mi obično donosio poštu.
Ozbiljnoga pogleda penjao se krivudavim kamenim stepenicama između garaže i travnjaka i pružio mi plavu kuvertu. Još od davnih vremena grozim se na plavu kuvertu, makar u njoj nekada dolazilo i bezopasno rješenje o očekivanom predmetu.
„Kate, moraš mi ovo potpisati.“ –s nelagodom mi je pružio blok sa kolonom za potpis o primljenoj pošiljci.
„Što je to, moj Mate! Ja ništa ne očekujem.“ – onako, više da sebe umirim prokomentirala sam.
„A ne znam, moja Kate. Vazda nekog vraga čovjek mora očekivati. Nego, hajd' Bog...idem ja dalje.“ – sjuri se Mate niz stepenice k'o momak, iako je gazio pedesetu. Ali, nije se on dao. Ostao vitalan, valjda zahvaljujući godinama pješačenja. U zadnje vrijeme su mu dali motorin.
Kao da sam znala da će mi trebati čaša ledene vode, uvukla sam se u vlastitu kuću kao lopov, zaključala vrata za sobom i sjela u blagovaonicu za stol. Držala sam kuvertu s objema rukama ispred sebe, a one su drhtale.
Čudni su ljudi u mom selu, uvijek za nešto sude, pa sam se pripremala na sve moguće scenarije, skrivene u plavoj omotnici. Otpila sam gutljaj hladne vode i otvorila.
Soba oko mene se vrtjela kao ringršpil kada sam ugledala ime moje starije kćerke. Još kad je počela hodati s onim svojim, nikomu nije ostavio dobar dojam. Bio je to obični lokalni pametnjaković, poklopac za svaki lonac, a nikada ništa pametno nije izrekao. No, i studij ekonomije u Dubrovniku, pao je u zaborav već na samom početku, jer su se zaljubili baš pred njen odlazak. Momak presvučen svim bojama, osoba koja samo smišlja kako se dočepati 'love s jove'.
Ne znam zašto, ali onoga trena kad sam ugledala njeno ime tužitelja znala sam da je to 'njegovo maslo'.
Moje rođeno dijete tužilo me da joj isplatim dio kuće, nakon očeve pogibije. A nije pojma imala, koliko je njena majka, koja joj je udahnula život, bila mudra, jer ju je život naučio na to.
Kuvertu sam spustila na stol i pošla da se otuširam. Onda sam se odjenula, stavila malo šminke i parfema i pošla do ureda svoga odvjetnika. Iz dobro čuvane moje tajne kutije, koja je ležala pod ključem u mojoj sobi, ponijela sam sva dokumenta.
„Znam, Kate, znam. Očekivao sam ja tebe. Bila je ona već kod mene. Htjela je da ju ja zastupam. No, rekao sam joj da sam ja tvoj odvjetnik, a i da nisam tog prljavog posla ne bih se prihvatio u njeno ime. Mislim, Kate, da iza svega toga stoji onaj njen. On ti je bio s njom.“ – ispričao mi je moj odvjetnik, koji nije bio samo odvjetnik. Taj čovjek imao je pamet veličine Brača. Pa ga je tako bilo i u drugim biznisima.
Papiri koje sam posjedovala bili su potvrda o mom vlasništvu koje mi je prepisao svekar na sve nekretnine koje je on imao. To je uradio još za živoga mi supruga. Nikada nisam saznala zašto. Čovjek me zavolio od prvoga trenutka, a ni sin mu nije bio probisvijet. Bio je to muž kakvog bi poželjela svaka žena. No, sudbina je tako htjela da mu pukne guma na kotaču u velikoj brzini i strada na licu mjesta.
Ja sam se vratila iz Švedske da ga pokopamo u rodnom selu i tako odlučila ostati. Prespavala sam u velikom krevetu u staroj kući, gdje je živjela moja svekrva. Kad sam se malo pribrala, sljedećeg jutra izašla sam u dvorište. Bilo je zajedničko: za njihovu staru kamenu i onu koju smo počeli graditi moj Ante i ja.
Bilo je maglovito jutro, iako u našem kraju magla nije bila uobičajena pojava. Valjda se podigla s vlažne trave. Kuća je, kao kosti stare mršave dame, stršala u zraku. Bili su to samo podignuti zidovi. Čak nismo uspjeli staviti ni krov. Djeca su bila mala, a kuću nije bilo lako graditi, pa ni iz Švedske.
Obilazila sam oko njenih zidina i duboko uvlačila dim cigarete. Sjela sam na veliki kamen iznad kuće i odlučila: vraćam se i nastavljam ono što smo započeli.
Svaki račun i dokaz o kupljenom materijalu, čuvala sam kao potvrde svoje hrabrosti, odlučnosti, uspoređivanja potrošenog novca i onoga koji imam. I sve to pohranjivala u svoju tajnu kutiju.
Bile su tako male, niti u školu nisu išle. I kako da majka i u jednom trenu pomisli da odgaja zmiju na svojim njedrima.
Gadarije koje sam morala slušati na sudu da ona i sestra nisu imale što jesti, bile su strašne.
Ni danas ne znam kako mi je majčino srce izdržalo.
Razočarana kako stranac može ući u tvoj dom, pa okrenuti rođeno dijete radi svoje koristi protiv majke, pozvala sam na dobrovoljnu isplatu simboličnog iznosa onih četiri zida, koje smo podigli njihov otac i ja, i drugu kćer, da ni njen muž ne bi pomislio da je ostao zakinut.
Danas stariju gledam kako na susjednoj njivi pravi svoju kuću, a pored mene prolazi kao pored groblja. Mlađa se upinje da ublaži moju vječnu bol, pa navraća i pravi mi društvo uz kavu. Iako i njoj više ne vjerujem. Jer mi ne dozvoli da joj ja pomognem jer ja to želim, nego uz kavu toliko kuka o teškom životu, nadajući se neću li djeci gurnuti u džep koju kunu.
A uradila bih ja to. U mojim njedrima kuca majčinsko srce.
komentiraj (26) * ispiši * #
Lijena pita
nedjelja , 04.01.2009.
Najstariji što zaradi, to i potroši. Što za knjige mlađem bratu, što sebi traperice i tenisice. Često i jede vani, jer ne voli kuhano.
Srednji studira. Ono što zaradi tamo u sobi na svom računaru sa nekakvim "web stranicama", ja ne vidim. Stariji kaže:"šteka". To u prijevodu znači, štedi. Najmlađi još ovu godinu i gotova srednja. Mislim da neće dalje. Samo se ovaj srednji 'bacio' na moga tatu, pa dobro uči. Moj je tata nekada, pokoj mu duši, završio dva fakulteta i izdavao knjige.
No, moje je da zaradim nekako i osiguram ručak. Strašno je to kad te nitko neće uposliti, jer imaš 'hrpu' djece. Strašno je to kada nemaš ni 'prvi' u mjesecu, a ni 'pred prvi'. Meni je svaki dan isti. Snalazim se i svoju dječicu nahranim. Nije važno kako, trbuščići nikada nisu bili prazni.
Sažalila se Stela što radi u trgovini u susjedstvu, pa mi ponudila da radim svoje kolače, a ona će ih jutrima prodavati onima koji u susjednom kafiću piju jutarnju kavu.
Bacila se ja na posao, pa krenula prvo sa 'lijenom pitom'. Nije što sam ih ja radila, a kuhanje sam naslijedila od majke, ali bili su za prste polizati. Hrskala im je korica, a fil mirisao po cimetu i jabuke su bile sočne. Ubacila bih ja malo oraha, onako nasjeckanih da zapne za zub, pa se gricka. A šećer u prahu posut po vrhu lijepio bi se po usnama i mirisao na vaniliju.
Stela bi mi poslije rekla kako bi svi jurnuli nakon mog izlaska iz trgovine iz susjednih kafića i dolazili po svoj komad. Rekla mi je još da ona ne uzima ni lipu za sebe. Cijelu cijenu jednog komada dala bi meni.
Bio je mjesec darivanja i planiranja koje kolače praviti za djecu, a i koji komad mesa za Božićni ručak bio bi poslastica na stolu. Svaki novčić sam ostavljala u praznu malu metalnu kutiju od 'vegete'. Nisam htjela posegnuti u tu plavu škrinjicu ni kada bi mi nedostajalo za cigarete. Nisam čak htjela ni zbrajati hrpicu koja je 'nabubrila' i teško sam stavljala plastični poklopac. Nadala sam se da ću moći i koji dar kupiti pod bor.
I k tomu još, Stela mi je olakšala i rekla da radim samo tu vrstu kolača, jer najbolje ide 'uz kavu'.
Bio je je to zadnji tjedan do Božića. Na noge sam obula samo klompe i onako u kućnoj majici ponijela pleh s kolačima iz koga se pušilo od vrućine i ostavljalo zamaman miris iza mene.
I umjesto da dohvatim slobodnom rukom kvaku na vratima, nestalo mi tlo pod nogama, pleh je letio visoko u zrak, a ja sam kao u molitvi klečala na pločicama ispred trgovine. Mirišljava pita ležala je razbacana na sve strane, a iz koljena mi je, uz nesnošljivu bol, curila crvena krv.
Stela je istrčala zbunjena i pomagala mi da se dignem na noge, no ja nisam mogla. Sjedila sam na tom ledenom tlu i gledala svoje poderane krvave traperice, kroz koje je virila kvrga na koljenu.
Ono majčinsko i ono što me gonilo sve te godine da svojim sinovima kao ptica donosim u gnijezdo hranu, gonilo me i tih dana da sa longetom uporno radim po kući i obavljam pripreme.
Posljednjeg jutra pred Božić Stela me u trgovini dočekala sa čudnom pričom. Čekao me dar od neznanca. Bio je to digitalni aparat.
I mala poruka zamotana u papir:" Najboljoj mami uz najbolji video".
Pošto sam bila neupućena o tim malim spravama, zamolila sam najmlađeg da mi pokaže kako da vidim što je unutra.
Na moje veliko čudo gledali smo mene kako ulazim u Stelinu trgovinu sa plehovima u ruci. Činilo se sve isto osim što bih bila u drugačijim majicama. Tad sam pomislila kako sam luda pa po susjedstvu u centru grada hodam kao po kući. No, iskreno govoreći nisam izgledala loše. Trka i borba za moje ptiće bila je najbolja za moju vitku figuru.
I onda...bum...sin se počeo smijati kao lud: gledali smo mene kako brzo koračam i onda padam kao kruška...
Na kraju je slijedio video tajanstvenog pošiljatelja.
Sjedio je za stolom u kafiću, jeo moj kolač, a na velikom komadu papira pored šalice pisalo je:
"Najbolja mama, mogu li Vas pozvati na kavu? Ja častim!"
***
Danas imamo i našeg malog Lovru. I sretna sam. Ali i dalje moram raditi kolače, jer su, kažu, postali ovisni o tom jutarnjem ritualu, u nekoliko kafića u susjedstvu.
komentiraj (23) * ispiši * #
