Dan je konačno osvanuo vedar. Nebo je bilo tako lijepe plave boje, kao sjajni tek oprani automobil. Ne znam zašto, no nebo nakon kiše uz ledenu buru, djeluje mi oprano. Nisam li u pravu!
Ta, pale su tolike kiše, da mali divlji valovi zapinju za rub mostića kod moje zgrade. Pa me, dok sam koračao i malo zastao da promotrim te male pjenaste divljake, jedan čak uspio i pljunuti. Cipela mi je bila poprskana. Sreća da sam ih prije polaska očetkao. Sad bih imao bijelu mrlju, kao što na krovu auta nađem tragove prljave kiše, koju vjetrovi donesu s juga, iz prašnjave Afrike.
I dok su se mladi naguravali u zadimljenoj tijesnoj unutrašnjosti „Akademije“, ja sam sjeo na stolicu bez mekane sjedalice i čekao. I dočekao. Stisnutih ramena u oskudnoj majici, koja je otkrivala nedavno ugrađene silikone zavodljive mlade konobarice, stajala je mlada crnka i drhturila na vjetru:
„Izvolite! Ali, zašto ne sjednete unutra? Vani je tako ledeno.“ – komentirala je i nestrpljivo čekala.
„Možda bih i sjeo da nisam nedavno u ime novoga zakona prestao pušiti, što vi ne poštujete. Zar ne strahujete od moguće kontrole?“ – nastavio sam razgovor koji je ona, vjerojatno se kajući, započela.
„Pa, gazda kaže i kada plati kaznu opet mu ostaje dovoljno od naručenih kava.“ – naivno mi je odala tajnu.
„OK. A sad mi donesite jedan produženi espreso." - smilovao sam se na njeno drhtanje.
„Želite li sjedalicu?“ – ljubazno me upitala.
„Ma, ne. Neću se dugo zadržavati.“ – uzvratio sam.
Podne je prošlo nekih desetak minuta, jer koliko me osjećaj služio, zvona s katedrale tukla su još dok sam razgovarao sa crnkom iz kafića. To je značilo da će ona uskoro proći. Moja susjeda. Žena koja me tako golica, kao zalutala prašina u dlačicama nosa. Sa Vlatkom sam komentirao nekoliko puta, dok bi on čekao da se njegova Nera istrče po travi kod naše zgrade, o našoj tajanstvenoj susjedi.
Uvijek, tu negdje oko podne, prošla bi pored nas i za sobom bi ostavljala trag parfema. Mi bismo, naravno, zašutjeli na koji trenutak i analizirali na njoj svaki detalj. Vidjeli smo i ono što se nije vidjelo. Mirisali je, rukama obilazili po njenoj konturi, zavlačili ruke i vrh nosa u njenu dugu kosu.
Nitko ništa nije znao. Slali smo dječicu da stoje prije mosta i čekaju kada će se pojaviti, pa da nam dojave od kuda dolazi. Nisu nikada uspjeli. A mi smo bili dva mlada starca, ipak previše za nas da se igramo detektiva.
Zato sam krenuo za njom jednoga dana na dovoljnoj udaljenosti, da odgonetnem njene svakodnevne prolaske.
Znao sam da ću hodati od trgovine do trgovine. Tipično ženski. Od cipela, do nakita i odjeće. Nekada bi izašla sa veliko vrećicom, a nekada bi stajala samo pred ogledalom, isprobavala i na kraju izašla bez kupljenog komadića.
Stražnjica mi je već bila promrzla i razmišljao sam da odustanem. Da krenem.
Da, evo je, stiže. Izvadio sam metalni novčić i ostavio ga u plitici šalice. Imao sam namjeru krenuti za njom, no, izraz na njenom licu ponukao me da ostanem sjediti i slijediti njen pogled. Otvorila je usta kao da je htjela nekoga dozvati, a onda je potrčala. U ruci je nosila veliku vrećicu, vjerojatno sa kupljenim cipelama. Pratio sam njen izbezumljeni pogled i brzo trčanje.
A onda je zastala. Pa, oborila glavu s pogledom pred sebe. Onda, kao da je htjela prijeći na drugu stranu ulice, no ipak je ostala na istoj i krenula uz rub pločnika. A onda je stala i okrenula se. Netko ju je dozvao.
Od glupo parkiranog dostavnog vozila na pločniku nisam mogao vidjeti tko ju zove, komu se okrenula. Netko ju je držao za ruku i poljubio u usta. Djelovalo je kao da joj čestita na nečemu.
Ustao sam se, pokrenuo se, koračao u njenom pravcu, ne ispuštajući njen lik iz vidika.
Nešto je govorila. Usne su joj se micale. Potez rukom govorio je da ispod velikih crnih sunčanih naočala briše suzu.
I onda je otišla. Koračala rubom ulice dok su ju automobili zaobilazili.
Odjednom je nestalo onog gordog hoda, one visoko podignute glave. Osjećao sam kako joj koljena klecaju.
I primakao sam se dovoljno...da vidim Borisa, moga brata, kako stoji i gleda za njom, u trenutku kad je njegova supruga Martina izašla iz pekarnice sa vrućim kiflama i pružila i njemu jednu.
(350 post:)
Post je objavljen 19.01.2009. u 17:05 sati.