Danijel je jutros otišao prvi dan na posao, Martina je krenula u drugo polugodište drugog razreda ove školske godine, a ja sam produžila prema crkvi.
Danijel je skroz preuzeo ulogu našega muškarca u kući, pa je i prije nego se zaposlio, idući na predavanja, svako jutro vozio malu sestru u školu.
Ja se još ne snalazim.
Još uvijek mi nedostaje njegova ruka da me vodi u šetnju u grad.
Još uvijek mi nedostaje njegova ruka da me vodi kroz život.
Da li je komad mesa teletina ili svinjetina, još uvijek ne znam. Svejedno je, jer su slične boje. A kako da to znam, kad je Vlado donosio i meso i povrće, pa čak i higijenske uloške za one moje dane u mjesecu. Ja sam bila sva predana njemu, a on još ovisniji o nama dvoma koji smo ga čekali doma, nakon šest godina braka. Gubila sam jednu po jednu trudnoću i na kraju, s teškom mukom, 'carskim rezom' rodila sina. Moj Vlado je izgledao još ranjiviji, još ovisniji o našem toplom domu. Jurio je doma s posla u moj zagrljaj. Jurio je da u naručje uzme našeg sina i malo lice obljubi poljupcima.
Sva ratišta prošao, a da ga metak nije okrznuo. Rat se završio, tvornica se obnovila, jedna od najjačih u regiji, plaća dobra kao da radi u inozemstvu, a onda je počeo povraćati. U početku pretpostavke o pokvarenoj hrani, pretvorile su se u više od tjedna, a onda zloćudna dijagnoza. I 'rok trajanja' koji liječnik saopći kao najduži period, uz onu glupu rečenicu: 'sve je u tvojoj glavi, čuda se događaju, no...medicinski....?'
I bio je čudo, ali samo za neki malo duži period. Ponijelo ga je valjda ushićenje kada je 'štapić' za trudnoću pokazao da ćemo imati bebu.
Ja, koja nisam mogla donijeti dijete do kraja trudnoće godinama, ostala sam trudna u jeku njegovih kemoterapija i nisam osjećala ništa drugačije, nego što je to bilo i obično svakodnevno stanje. Svaki djelić moga tijela i uma bio je uz Vladu. Ma kakvo dijete, tko je o tome mislio. Što će mi dijete, ako njega izgubim. Tko će mi dati ruku, tko će nas voditi kroz život, bile su tisuće pitanja koja bi me kao strašila posjećivala noćima kada ne bih mogla spavati.
I tko te pita.
Život čovjeka natovari kao magare, pa makar se od tereta nakrivio na jednu stranu, pa klecao i vukao se na koljenima, druge nema nego disati, buditi se, stajati pored prozora i gledati u tuđe kada ti se čini da su svi drugi sretni i spavaju čvrstim snom. U tom teretu sruči se i mračni kišni dan, kada sa trbuhom do zuba koračam u povorci i držim se rukom za rub kolica koja voze moga Vladu na posljednje počivalište, a moj Danijel kao pravi muškarac guta onaj čvor u grlu i ne pušta suzu.
I evo ga, vozi svoju malu sestricu do škole i potapša mene po ramenu kao znak 'ništa ti mama ne brini', pa produži na posao da donese plaću, jer je tatina mirovina samo kap u moru onoga koliko nama skromnima treba.
A ja ću sjesti u posljednji red naše velike crkve i pronaći makar pola sata mira kada ću biti sama sa mojim Vladom.
A teško je, tako je teško vjerovati, da me drži za ruku i šapne:
„Budi jaka, ja sam uvijek s vama, samo me ne vidite“.
Barem mi tako svećenik kaže, kada mu na ispovijedi zaplačem i kažem: „Ne mogu dalje!“
Post je objavljen 17.01.2009. u 11:15 sati.