Sve na hrpu
subota , 28.02.2009.
U trenutku, ledeni vjetar kao da me ošamario. Iako mi je preporučano što više kretanja i šetnje, nekako kad se približim tu, već mi ponestane snage. Baš sam se umorila. Zastala sam, i slobodnom rukom se uhvatila za staru, predratnu hrđavu ogradu mostića, dok mi je prste desne rezao rub plastične vrećice. Bila je puna kojekakvih dodataka za hladnjak, iako mi od svega toga polovina nikada ne treba. Jučer sam izbacila polupraznu teglu sa starim maslinama i polupraznu tubu senfa i majoneze, tko zna od kada. Ali, eto, kada oni moji dođu, uvijek nešto od toga zatreba. Dok sam gledala male divlje valove i pokušala uhvatiti normalan dah, misli mi odlutaše.
***
Sjećam se, bio je petak. I bio je deseti veljače. I toga dana bila je plaća većini poduzeća. Mrzili smo takve dane, kada bi tjelesni čuvar otključao vrata točno u 7 i 30, a mi kao šalterska vojska krenule na svoje sjedalice spremne se suočiti sa ljudskom nervozom i nestrpljenjem.
Posao sam uvijek radila mehanički, pokušavajući se isključiti od komentara ljudi koji su u dugom repu stajali ispred mene pa čak do ulaznih vrata u banku. O bolu u ramenima i vratu nitko od nas nije smio ni razmišljati, a kamo li poći do toaleta i obaviti nuždu. Sjećam se da se Nataša uvijek šalila u takve dane: "Drage moje, što manje kave i sokova. Tko sjedne, nema ustajanja do kraja smjene!"
Mobitel na mom radnom stolu, pored tipkovnice, nestrpljivo je vibrirao i uspjela sam se samo nagnuti i vidjeti ime moje kćerke. Iako je njena trudnoća bila u posljednjem mjesecu i svaki čas sam mogla očekivati da mi javi o odlasku u bolnicu, nisam se javila. Svakako ne bih mogla poći do bolnice dok ne završi moja maratonska smjena. Napokon je prestao vibrirati i vrtjeti se u krug, i ja sam mogla opet nastaviti sa poslom. No, svjetlost na zaslonu se nije ni ugasila, opet je vibrirao i Merino ime je opet pisalo. Znala sam da ona ne bi zvala bez razloga, jer je znala koliko je moj posao zahtjevan na ovakav dan.
"Halo?" - javila sam se, stavljajući mobitel na rame i pridržavajući ga bradom.
"Mama! Tata nije dobro! Odmah dođi u bolnicu!" - plakala je Meri kao dijete.
Sjećam se samo da mi je mobitel ispao, a čovjek koji je stajao iza stakla preko puta mene viknuo je:
"Vesna!"
Ljude koji su dolazili u banku uglavnom smo znali, a i oni su si davali za pravo oslovljavati nas imenom sa naših službenih pokaznica, okačenih na plavoj vrpci oko vrata.
"Moj Milan!" - izgovarala sam, dok sam jednom nogom odgurnula stolicu na kotačima od radnog stola.
Taj trenutak je ostao kao zamrznuta slika. Svi su prestali raditi, svi su gledali u mene.
Osjećala sam da je vrlo ozbiljno, jer je visoki tlak u posljednje vrijeme Milana često mučio i bilo je teško pronaći pravu terapiju. A kada bih mu ja govorila da će to prije riješiti sa manje hrane i piva, on se ljutio na mene.
Pogled liječnika koji je stajao sa mojom kćerkom govorio mi je sve. Milan je bio mrtav još kad je Meri ušla u stan i pronašla ga na podu u kupaoni.
Plašila sam se da bi Meri zbog šoka mogla izgubiti bebu, kojoj smo već i ime znali. Svi smo čekali da Roko ugleda svjetlost dana.
Nakon pogreba jedva sam čekala da konačno ostanem sama doma. Iako se Merin suprug nudio da ostanu sa mnom, zamolila sam ih da idu svojoj kući, a meni ako što bude trebalo, pozvat ću ih.
Umorna od dugog i napornog pogrebnog protokola, zaključala sam vrata stana iza njih i pošla u kupaonu. Stajala sam ispod tuša i neko vrijeme uživala u kapljicama koje su me bockale po licu. Onda sam u šaku nasula kupku i trljala ju po svom tijelu. A onda sam se skamenila. Ruka nije glatko klizila preko moje dojke, nego sam naišla na nešto tvrdo kao kamenčić. Ponovila sam pokret...iskočila iz kabine i stala pred veliko ogledalo na vratima. Nisam ništa vidjela, ali sam osjećala pod prstima.
"Oh, ne!" - bila je jedina misao koju sam čula u svojoj glavi.
***
I kao i svakoga dana kada dođem s posla i odmorim se, otići ću do zgrade u sljedećoj ulici, gdje živi moja Meri i čeka me njen Roko. Pa ću ga uzeti i poći s njim do maloga parka u krugu naše zgrade. Voli kada ga ljuljam na ljuljački, a voli se i penjati po toboganu. Sljedeći mjesec će mu dvije godine i već se 'sita napričam' sa njim, jer uspješno 'veže' rečenice. Dok je moja Meri prošla prve dane nakon poroda uz pomoć zetove majke, ja sam vodila veliku bitku sa kemoterapijama i povraćanjima, rastajala se sa svojom kosom i gledala novu kako raste. Dok sam ja prošla sve svoje bitke, i dočekala i druge nalaze, koji su govorili da dobivam bitku po bitku, moj Roko je i prosjedio sam.
I sad će, baka, dok nešto pojede i malo odmori svoje noge, poći po svoje čedo da se malo igramo u parku, a mama i tata neka provedu koji trenutak samo za sebe.
komentiraj (25) * ispiši * #
Anđeo u snijegu
srijeda , 25.02.2009.
Na jednom kraju grada:
Nije došla na dogovoreno mjesto, u dogovoreno vrijeme. Nisam ni bio iznenađen. Samo sam se plašio da stoji sa prijateljicama iza nekog ugla i radi cirkus od mene. Zaljubio sam se, što je - je.
Nakon petnaestak minuta tolerancije, krenuo sam do bara koji se nalazio pored kina.
Snijeg je škripao pod mojim čizmama i mirisao bijelo. Bijelo znači čisto. Bijelo je nekada značilo i bolnica, no, danas lijepe sestrice u odorama sa kratkim suknjama gledamo odjevene u odore cvjetnog uzorka. Tako da bijelo toleriram jedino kao ovaj bijeli tepih na ulicama moga grada. Začuo sam zvono mobitela i okrenuo se oko sebe. Mislio sam da zvoni nekom od prolaznika, ali bio sam potpuno sam.
Uhvatio sam svoj u džepu, iako to nije bila moja melodija, no, njegov zaslon spavao je u mraku. Čak sam u jednom trenutku mahnito pomislio da me ona zove, i već u mislima hrlio nazad na mjesto sastanka.
Zvonilo je i dalje. Pa prestalo. I ja krenem dalje.
Opet zvoni. Već me iritiralo što ne rješavam situaciju.
A onda sam u snijegu pored raščišćene staze ugledao plavičasto svjetlo malog izgubljenog čuda.
Bio je to najnoviji i najskuplji model dobre marke mobitela.
Podigao sam ga i otpuhao snijeg sa njega. Prestao je zvoniti, a onda odmah opet zazvonio.
Okrenuo sam pozadinu, otvorio poklopac i izvadio karticu. Prestao je zvoniti.
"Dar za Božić!" - pomislio sam bijesan i ljut što nije došla na dogovoreno mjesto.
Na drugom kraju nekog drugog grada:
Promrzlim rukama, pedesetogodišnja djelatnica gradskog komunalnog poduzeća, kupila je omote od čokolada, zgužvane i prazne kutije od cigareta, iskorištene papirnate maramice i ostalo smeće, koje je ljudima bilo teško donijeti do prve kante za otpatke, koje su se nalazile na svakih deset metara. Snijeg je bio bijel i čist. Napadao je podosta. No, oni su morali u predblagdanske dane držati grad čišćim nego ikada. U trenutku kad je pružila ruku da dohvati neki čudni komad smeća, on se zatresao u njenoj ruci i zasvijetlio kao mali izvanzemaljac. Jadna žena pomislila je svašta. I da je to teroristička spravica, i da je komadić radioaktivnog materijala iz svemira. I svašta je pomislila, ali se na kraju sjetila i da je vidjela kod utegnutih poslovnih ljudi u njenom poduzeću takve spravice, koje su zvali mobitel. Držala ga je u ruci i nije znala što sa njim. Pritiskala je gumbiće, ali je to malo svjetleće čudo stalno ispuštalo lijepu melodiju.
A onda je začula glas koji je dolazio sa njenog dlana.
"Ja?" - progovorila je, držeći ga za svaki slučaj podalje od svoga uha.
"Halo, tko je to!" - začula je uzbuđeni ženski glas.
"Ja." - odgovorila je pristojno.
"Molim vas...to je moj mobitel. Izgubila sam ga negdje na ulici dok sam vadila rukavice iz džepa. Molim vas, budite dobri, pa mi recite, gdje se nalazite. Platit ću vam." - govorio je glas koji je mogao po njenoj procjeni, pripadati mladoj djevojci.
"Evo, mene ovdje na šetnici kod "ljepotice"..." - objasnila je poštena promrzla žena, locirajući svoje mjesto kod nedavno izgrađene zgrade, kojoj su od milja stanovnici grada dali to ime.
"Dolazim odmah." - reče ženski glas i nestade svjetla na tom malom čudu.
Stajala je poslušno pored svojih kolica za smeće i čekala usplahirenu djevojku, koja se pojavila za desetak minuta, trčeći u skupim čizmama dok joj se duga plava kosa vijorila kao zastava ispod vunene kape.
Grlila je ženu kao majku, ljubila ju po promrzlim obrazima i u ruku tutnula novčanicu od sto kuna.
" To mi je dar od mladića. Hvala vam puno. I neka vam je sretan Božić!" - rekla je cura i otrčala prema gradskom busu, koji se u taj tren zaustavio na stajalištu.
Dok je ubacivala još jednu cjepanicu u malu peć u svojoj vlažnoj podstanarskoj sobici, prisjećala se djevojke koja je sličila anđelu.
komentiraj (29) * ispiši * #
600 kilometara
nedjelja , 22.02.2009.
Cipele sa visokim, skoro kockastim petama, ubijale su ju do mozga.
Stajala je na uglu ulice, u mokroj kasnoj noći i gledala prema njegovim prozorima. Privilegija što joj je dao ključ raspršila se kao mjehur od sapunice, dok je gledala kako mu ona prilazi sa čašom pića u ruci, odjevena u njegovoj košulji. Mogla je vidjeti i njenu dojku, koja je virila kao maca ispod košulje.
Svitalo je, a vlak je ulazio u grad udaljen od njegovih prozora 600 kilometara. I u tom velikom gradu je kišilo. Vozila se cijelu noć. I plakala u mraku kupea, koji bi ponekad obasjao brižni kondukter sa svojom baterijom. Uspjela je čak malo i zaspati.
U ruci je vrtjela ključ, na kom je bio privjesak koji je kupio na Valentinovo u nekom malom 'dragstoru', u nekoj mračnoj ulici, na kraju grada, na šetnici pored rijeke.
Sjećala se da je izula cipele koje su ju nesnošljivo žuljale na uglu njegove ulice i da je potrčala. Da, ušla je i u svoju podstanarsku sobicu, koja je bila plaćena još za deset dana i pokupila svu svoju 'nekretninu', u obliku gaćica, čarapa, četkice za zube, fena i glačala.
600 kilometara daleko od ugla njegove ulice, radila je prvu večer kao konobarica u neuglednom baru. Tu su dolazili samo redoviti sa svojom tugom, bez riječi, podizali bi kažiprst kao znak da 'dolije'.
„A on?“ – upitala je kolegicu koja joj je 'predala' smjenu.
„On tu dolazi već od kraja rata. Uvijek popije devet i prstima pokaže kao da piše, u znak da mu donesem račun.“ – objasnila joj je umorna kolegica, uz komentar:“Idem ravno u postelju, ni noge neću oprati.“ – uz, pomalo, kurvinski glasan smijeh. „I, da, zovu ga 'direktore'“, dodala je još jednu informaciju o proćelavom muškarcu, koji je vrtio čašicu u ruci i buljio u praznu površinu stola u kutu.
Prišla je da isprazni pepeljaru i ovlaš pređe vlažnom krpom preko stola, a on je progovorio:
„Dijana, zove se Dijana.“
Stajala je pored njega i gledala ga odozgo. I čekala. A on je podigao glavu i ona u tom trenu prepozna u njegovim očima svu onu tugu koju je ona nosila 600 kilometara.
Izvuče stolicu i sjede na nju. Nalaktila se i bez riječi ga gledala. Spoznala je svoju mizeriju da drugi vide nečiju patnju. Zato je ona pobjegla. Ovdje nitko neće znati što je donijela sa sobom. To sliči umoru, nakon napornog dana.
„Kako sam ju samo volio. Bio sam spreman na sve. Govorio sam joj da dođe k meni, nema veze što živim sa majkom, zavoljela bi ona nju. Govorio sam joj da i djecu povede, volio bih ja njih zbog nje. Nju sam volio kao život svoj. Govorio sam joj tako svaki dan, a ona bi na posao dolazila uvijek s novom modricom, jer mu ne bi dala.“ – curila je priča iz njegovih usta, a da pogled nije dizao.
„A zašto 'direktor'?“ – upita ga ona.
„Valjda zbog boje glasa. Nemam pojma.“ – spremno joj uzvrati. „A danas su u Beču. I ne znam da li spava s njim ili s nekim drugim. Ali meni ponekad javi ime grada i hotela i pošalje kartu za bus.“ – vezao je svoju priču, proćelavi zgodni muškarac, čije srce je bilo ranjeno i zauzeto.
„Dvadeset godina. Bio sam tako mlad i naivan. Zaljubio sam se prvoga dana kad sam koraknuo u firmu. Valjda je znala sa muškarcima. Valjda ju je onaj njen zato i mlatio.“
I tako bi ona, odjevena u svoje uske traperice sa tugom u očima, sjedala za njegov stol kada ostane on kao posljednji gost i slušala o tomu kako su divlje vodili ljubav u nekom hotelu u Karlovcu ili Osijeku. Birala je gradove gdje ih nitko ne može prepoznati, a tako je gadno griješila, jer su ih nekoliko puta za doručkom u restoranu vidjeli ljudi koji znaju njega i priču o njegovoj velikoj nesretnoj ljubavi.
Što je duže pričao, porudžbine su bile sve manje, da bi jednoga dana naručio mineralnu vodu i upitao nju:
„Da li želiš da sutra odemo u onaj fini restoran pored parka na večeru?“
Njihovi pogledi isprepleli su se kao prsti njihovih ruku, dok su sretni šetali ulicama grada 600 kilometara daleko od ugla 'njegove' ulice.
komentiraj (27) * ispiši * #
Sličica
srijeda , 18.02.2009.
U trenutku dok sam silazila niz tih nekoliko stepenika, on je krenuo s autom iz parkirnog prostora ispred naše zgrade.
Ne znam zašto, ali stavila sam svoju ruku u njegovu, iako je bio zauzet s mjenjačem brzine, upravljačem, žmigavcima.
"Smrzlo moj." - našalio se, dok mi je svojim prstima masirao moje već smrznute, nakon par koraka od našega stana.
"Znaš onu susjedu što uvijek sjedi kod Ivane u pekarnici?" - upitala sam ga.
"Nemam pojma. A i ti svakoga znaš!" - dodao je u šali.
"Ne, ljubavi, ne znam ju. Samo sam zamijetila da je ta žena uvijek kod nje, u kutu, iza staklene vitrine. A ljeti uvijek donese komad kartona iz kontejnera, pa sjedi na njemu u kutu stepenica kod pekarnice." - objašnjavala sam u nadi, da će se prisjetiti postarije žene, sa frizurom koja je sličila travi u kojoj se meškoljila i naštimavala kokoš. Nikad joj nisam čula glas, ali su me njene oči pratile od ulaska do izlaska iz pekarnice. Osjećala sam taj bolni pogled, obojen samoćom još dugo na svojim leđima dok bih samouvjerenim koracima odlazila od zgrade prema ulici.
"Šalim se, ljubavi. Nemoj mi se samo vrijeđati. Da...pa, što je s tom ženom?" - upitao me, dok se naginjao da me poljubi u obraz.
"Ma, ništa. Nisam ju vidjela danima. A na vratima od zgrade stoji smrtovnica bez slike. Opet je netko umro u zgradi." - pričala sam više onako za sebe, još uvijek tužna zbog šarmantnog susjeda koji je uvijek nosio između dvaju prstiju cigaretu iz koje je dimilo i u tijesnom prostoru lifta. Nikada se nisam mogla naljutiti na njega zbog te nepristojnosti, ali sam bila ljuta na njega kad sam čula da je umro od raka pluća.
"Znam, ali kako može netko od obitelji škrtariti na sličici za smrtovnicu. Nekomu ime ne znači ništa, ali kad vidiš sliku, prepoznaš tog nekog pa mu odeš i na posljednji ispraćaj..." - još uvijek sam komentirala uznemireno smrtovnicu na vratima zgrade, bez sličice.
"Nemoj se ti meni nervirati, ja ću tebi staviti najljepšu." - moj voljeni muškarac uvijek je bio dobro raspoložen, a naročito za šalu.
Zgrijao mi je prste trljajući ih u svojima, i ja izvukoh ruku iz njegove, što je on razumio kao moju ljutnju.
***
"Ma, dajte, molim vas, recite mi, tko to renovira stan i opet su zatvorili vodu u cijeloj zgradi, iako na oglasnoj ploči piše da se voda zatvara vertikalno po stanovima?" - baš onako ljuto upitala sam povjerenika dok smo ulazili u lift.
"E, moja susjedo...makar je ispoštovao četrdeset dana, pa već četrdeset i prvog započeo radove." - komentirao je čovjek koga sam izuzetno cijenila, zbog strpljenja da uredno skrbi o redu u našoj zgradi.
"A tko?" - priupitah.
"Pa, ona jadna Danica, nije imala djece, a muž davno umro. I ona nađe nekakvoga da skrbi o njoj, a ona mu prepiše stan. Nikada nije došao ni sa kilogramom mljevenoga mesa, ali kad je umrla odmah se stvorio da renovira stan. Treba se roditi kao đubre, draga moja susjedo." - pružao mi je informacije iz prve ruke, o susjedi koja je živjela do njegovih vrata.
"Ma nemojte mi reći da je to ona jadnica koja je danima sjedila u pekarnici?" - već iznenađena upitala sam.
"Da, baš ta!" - uzvrati povjerenik.
"Ajoj, a ni sliku joj nije stavio na smrtovnicu!" - bilo je sve što sam mogla reći o dobro proračunatom čovjeku.
komentiraj (31) * ispiši * #
Z. i Z.
ponedjeljak , 16.02.2009.
Bio je vreli ljetni dan. Naš novi automobil parkirao je na travnatom dvorištu pored niske, a široke, u bijelo uredno obojane velike kuće, gdje nas je dočekala moja majka sva razdragana, sa otvorenom kapijom, koja je sličila na raširene ruke.
Bijele guske poskakale su kada je automobil 'prekoračio' zemljani mostić preko kanala, koji su se, s obje strane ulice rastezali uz pravilan red kuća, izgrađenih kao 'pod konac' jedna uz drugu. Ti su kanali bili spas u vrijeme dugih jesenjih kiša, kada ravničarska zemlja nije mogla 'popiti' koliko je nebo moglo 'proliti'. Sjećam se da bih kao dijete stajala pored prozora i noću gledala podivljalu vodu u kanalu pored kuće koju bi obasjala svjetlost munje.
Mirisalo je iz ljetne kuhinje u dvorištu na meso i krumpire ispod peke, a oprani listovi zelene salate ljeskali su na zrakama sunca sa kapljicama vode. Zadovoljan pogled mogla sam zamijetiti i na licu svoga oca. Jednom rukom držao je lulu, a drugom zavrtao vrh svog njegovanog dugog brka ispod, sad već, starački širokog nosa.
Svi su se utrkivali sa bujicom postavljenih pitanja. Moj dobrostojeći, i dobro stariji od mene, uobraženi suprug, kao paun koji širi svoje raskošno perje s ponosom, uživao je u poltronstvu moje majke i mlađih braće i sestara.
Dok smo objedovali za velikim stolom preko koga je ukočeno stajao kao snijeg bijeli uštirkani stolnjak , riječi su kao roj dosadnih muha zujale oko moje glave, a ni jedna nije dopirala do moje svijesti.
„Zvone! Gdje li je moj Zvone!“ – samo sam na jedno mislila. Vidjela sam samo usta okupljenih oko stola, kako se otvaraju i u njih ulaze žlice sa juhom i vilice sa komadom odrezanog mesa ili krumpira. Vidjela sam usta razvučena u osmijeh i priču, koja je nevidljivo curila iz njihovih usta. Vidjela sam i da je moj srednji brat, srednjoškolac, već izgubio 'četvorku' i ta rupa krnjila je njegovu već sad formiranu muževnost i urođeni šarm.
Dok je majka sa sestrama pospremala tanjure sa stola, ja sam rekla da ću poći pred kuću pored kanala da se sretnem sa Marinom, svojom najboljom prijateljicom od djetinjstva. Nju nisu još bili udali. A mene, eto, jesu. Jer je veliki plan bio odvojiti me od moga Zvone.
Ta, zaboga, familije su bile u zavadi još od vremena naših djedova. Razlog je bio pokopan s njima, ali se tradicija mržnje poštovala s koljena na koljeno.
Majka je plakala. Otac prijetio. Dok mi otac nije rekao da me obećao dobrostojećem mlađem industrijalcu, udovcu, koji ima sve, pa i auto, u to doba veliko čudo.
Dok smo prolazili kroz varoš u dolasku, za nama su trčala djeca i vrištala u gustoj prašini, koja je ostajala iza nas, od radosti na zvuk metalnog čuda, koje ide samo, bez konja.
Na moje ugodno iznenađenje, nitko se nije usprotivio da pođem pred kuću, na ulicu.
Zemlja je mirisala na kišu, koja je pljusnula iznenada, dok se večer uvlačila u dvorišta i svaka stvar je počela dobivati oblik sjene.
No, samo sam ja moga Zvonu mogla prepoznati u hrpi sjena mladića koji su se vraćali s rijeke, s kupanja.
Kada me ugledao, prvo je zastao, pa se odvojio od svih i prišao mi. Mrak je bio naš prijatelj. Skrivao nas je od ostalih, a samo smo mi vidjeli onaj sjaj u očima jedno drugoga.
„Zlato! Ti!? S kim si?“ – bilo je kao jecanje pitanje iza pitanja moga Zvone.
„Tu smo svi. I on!!!“ – odgovorila sam s naglaskom na „on“. „Još mu nisam dala da me takne svojim starim ručetinama.“ – govorila sam dok su mi suze pržile lice.
„Pobjegnimo, Zlato!“
„Ali, kako!?“
„Fino. Sad! Odmah. Majka mi je doma. Ona tebe voli. Zaboravit će i tvoji. Hajd'mo.“
Kao hipnotizirana, smjestila sam svoju ruku u njegovu i potrčali smo kao ludi. Trčali smo kao da nas gone, a nikoga nije bilo.
Te noći nismo oka sklopili. Nismo se ni ljubili. Samo smo čvrsto zagrljeni ležali jedno pored drugoga, dok smo gledali njegovu majku kako se cijelu noć križa i kleči, moleći Boga.
Sreća je bila, što je moj suprug povrijeđenog ponosa digao veliku prašinu odlazeći iz sela sa svojim skupim (u to vrijeme rijetkim) automobilom. Otac i majka su okretali glavu od nas kada bismo se sreli, a ja sam ponosno držala moga Zvonu ispod ruke, dok bi oko nas skakutalo naših četvoro dječice.
komentiraj (29) * ispiši * #
komentiraj (35) * ispiši * #
Jedan običan kišni dan
utorak , 03.02.2009.
Ulicu su renovirali, štikla mi se slomila, pukla mi je 'žica' na čarapi...a ja sam jurila na posao.
Kiša nije prestajala padati već drugi tjedan. Ljudi su samo o tomu pričali, a mene je ta priča strahovito zamarala.
Koračala sam prema svojoj 'firmi', a najradije bih pobjegla iz ovoga grada, iz ove zemlje, sa ove planete.
Uvalili smo se u kredite, ni Boris nije bio siguran za svoj posao, a moja krasna šefica otpustila je i Anitu i Leu, a sad sam bila ja na redu.
Otkako su raskopali ulicu, mušterija je bilo sve manje. Valjda se damama nije dalo dolaziti na kozmetičke tretmane po blatnjavoj ulici. To je ustrašilo moju poslodavku da joj se neće ni vratiti, pa je daljinski od klima uređaja stalno bio kod nje, da ne bi koja od nas slučajno upalila grijanje, a to što smo mi morale biti odjevene u laganu bijelu odoru sa logom kozmetičkoga salona i nismo osjećale nožne prste od studeni koja nas je ubijala kroz lagane papuče, također sa logom, to je bila najmanje bitna stvar za ovu kapitalističku kučku.
I tako je meni procurio nos, i kašljala sam, a dame koje sam uređivala zgranuto su me gledale, plašeći se virusa koje sam sijala po zraku. Da, zaboravih reći: rijetke dame, jer smo uglavnom bile same u salonu. Buka strojeva s ulice, raskopani blatnjavi kanali i radnici koju su nas gledali i dobacivali nam gestikulacijama, bilo je sve što se vidjelo sa velikih pustih prozora poznatoga salona.
Nervozno, prije nego sam na raskrižju izašla iz auta, Boris mi je dobacio, da bih trebala otići k liječniku i provjeriti svoje šmrcanje, koje je potrajalo i malo duže. Dok je on odlazio sa Lukom u autu vozeći ga u školu, ja sam požurila preko raskopane ulice i tako slomila štiklu na novim čizmama. A onda sam zamijetila da sam i 'žicu' od skupih čarapa sa uzorkom potrgala, vjerojatno povlačeći patent-zatvarač na brzinu.
Ulazeći u salon pogledala sam se na veliko zrcalo i ništa drugo nisam ni vidjela do mog velikog crvenog i oguljenog, od hrpa ubrusa, nosa.
Suze su same potekle niz lice, kad me i ta kapitalistička kučka pogledala poprijeko i rekla:“Kasniš!“, a na velikom zidnom satu bilo je točno trinaest sati i jedna jedina minuta.
Suzdržala sam se da izgovorim i jednu riječ i produžila u drugi dio salona. Bile smo same. I znala sam da nije završila sa mnom, jer ja sam bila kriva i za to što telefon ne zvoni i danima nitko ne želi zakazati termin.
Stajala sam pored prozora i gledala na ulicu već dva cijela sata. Ušla je noseći u ruci dva tanka sendviča i pružila mi jedan bez riječi. Mogla sam zamisliti kako joj se 'srce trgalo' za kunama koje je morala dati dostavljaču.
Konačno, telefon je zazvonio i prekinuo tu tužnu tišinu u velikom hladnom i mračnom salonu. Pomislila sam i da bi netko htio navratiti bez zakazanog termina, pomislio bi da je salon zatvoren. Cijela ulica izgledala je kao 'zatvorena'.
Pružila je slušalicu i rekla:“ Za tebe!“
Uspaničena Lukina učiteljica zvala me da mi kaže da se Luka ozlijedio na satu tjelesnoga i da se nalaze u bolnici, jer mu hitno moraju operirati nogu, jer je lom 'nepravilan'.
Tek zagriženi sendvič, ispao mi je iz ruke, a ja sam već trčala sa jaknom u ruci prema raskrižju i mahala taksiju koji me nije vidio i produžio prazan u susjednu ulicu.
Sjedila sam sva izbezumljena na crvenoj plastičnoj stolici ispred operacijske sale i čekala.
U taj tren zazvonio je mobitel u mojoj torbi.
Zvali su me iz poznate kompanije, da mi jave da sam osvojila glavnu nagradu, velike nagradne igre.
komentiraj (28) * ispiši * #
