Na jednom kraju grada:
Nije došla na dogovoreno mjesto, u dogovoreno vrijeme. Nisam ni bio iznenađen. Samo sam se plašio da stoji sa prijateljicama iza nekog ugla i radi cirkus od mene. Zaljubio sam se, što je - je.
Nakon petnaestak minuta tolerancije, krenuo sam do bara koji se nalazio pored kina.
Snijeg je škripao pod mojim čizmama i mirisao bijelo. Bijelo znači čisto. Bijelo je nekada značilo i bolnica, no, danas lijepe sestrice u odorama sa kratkim suknjama gledamo odjevene u odore cvjetnog uzorka. Tako da bijelo toleriram jedino kao ovaj bijeli tepih na ulicama moga grada. Začuo sam zvono mobitela i okrenuo se oko sebe. Mislio sam da zvoni nekom od prolaznika, ali bio sam potpuno sam.
Uhvatio sam svoj u džepu, iako to nije bila moja melodija, no, njegov zaslon spavao je u mraku. Čak sam u jednom trenutku mahnito pomislio da me ona zove, i već u mislima hrlio nazad na mjesto sastanka.
Zvonilo je i dalje. Pa prestalo. I ja krenem dalje.
Opet zvoni. Već me iritiralo što ne rješavam situaciju.
A onda sam u snijegu pored raščišćene staze ugledao plavičasto svjetlo malog izgubljenog čuda.
Bio je to najnoviji i najskuplji model dobre marke mobitela.
Podigao sam ga i otpuhao snijeg sa njega. Prestao je zvoniti, a onda odmah opet zazvonio.
Okrenuo sam pozadinu, otvorio poklopac i izvadio karticu. Prestao je zvoniti.
"Dar za Božić!" - pomislio sam bijesan i ljut što nije došla na dogovoreno mjesto.
Na drugom kraju nekog drugog grada:
Promrzlim rukama, pedesetogodišnja djelatnica gradskog komunalnog poduzeća, kupila je omote od čokolada, zgužvane i prazne kutije od cigareta, iskorištene papirnate maramice i ostalo smeće, koje je ljudima bilo teško donijeti do prve kante za otpatke, koje su se nalazile na svakih deset metara. Snijeg je bio bijel i čist. Napadao je podosta. No, oni su morali u predblagdanske dane držati grad čišćim nego ikada. U trenutku kad je pružila ruku da dohvati neki čudni komad smeća, on se zatresao u njenoj ruci i zasvijetlio kao mali izvanzemaljac. Jadna žena pomislila je svašta. I da je to teroristička spravica, i da je komadić radioaktivnog materijala iz svemira. I svašta je pomislila, ali se na kraju sjetila i da je vidjela kod utegnutih poslovnih ljudi u njenom poduzeću takve spravice, koje su zvali mobitel. Držala ga je u ruci i nije znala što sa njim. Pritiskala je gumbiće, ali je to malo svjetleće čudo stalno ispuštalo lijepu melodiju.
A onda je začula glas koji je dolazio sa njenog dlana.
"Ja?" - progovorila je, držeći ga za svaki slučaj podalje od svoga uha.
"Halo, tko je to!" - začula je uzbuđeni ženski glas.
"Ja." - odgovorila je pristojno.
"Molim vas...to je moj mobitel. Izgubila sam ga negdje na ulici dok sam vadila rukavice iz džepa. Molim vas, budite dobri, pa mi recite, gdje se nalazite. Platit ću vam." - govorio je glas koji je mogao po njenoj procjeni, pripadati mladoj djevojci.
"Evo, mene ovdje na šetnici kod "ljepotice"..." - objasnila je poštena promrzla žena, locirajući svoje mjesto kod nedavno izgrađene zgrade, kojoj su od milja stanovnici grada dali to ime.
"Dolazim odmah." - reče ženski glas i nestade svjetla na tom malom čudu.
Stajala je poslušno pored svojih kolica za smeće i čekala usplahirenu djevojku, koja se pojavila za desetak minuta, trčeći u skupim čizmama dok joj se duga plava kosa vijorila kao zastava ispod vunene kape.
Grlila je ženu kao majku, ljubila ju po promrzlim obrazima i u ruku tutnula novčanicu od sto kuna.
" To mi je dar od mladića. Hvala vam puno. I neka vam je sretan Božić!" - rekla je cura i otrčala prema gradskom busu, koji se u taj tren zaustavio na stajalištu.
Dok je ubacivala još jednu cjepanicu u malu peć u svojoj vlažnoj podstanarskoj sobici, prisjećala se djevojke koja je sličila anđelu.
Post je objavljen 25.02.2009. u 13:25 sati.