U trenutku dok sam silazila niz tih nekoliko stepenika, on je krenuo s autom iz parkirnog prostora ispred naše zgrade.
Ne znam zašto, ali stavila sam svoju ruku u njegovu, iako je bio zauzet s mjenjačem brzine, upravljačem, žmigavcima.
"Smrzlo moj." - našalio se, dok mi je svojim prstima masirao moje već smrznute, nakon par koraka od našega stana.
"Znaš onu susjedu što uvijek sjedi kod Ivane u pekarnici?" - upitala sam ga.
"Nemam pojma. A i ti svakoga znaš!" - dodao je u šali.
"Ne, ljubavi, ne znam ju. Samo sam zamijetila da je ta žena uvijek kod nje, u kutu, iza staklene vitrine. A ljeti uvijek donese komad kartona iz kontejnera, pa sjedi na njemu u kutu stepenica kod pekarnice." - objašnjavala sam u nadi, da će se prisjetiti postarije žene, sa frizurom koja je sličila travi u kojoj se meškoljila i naštimavala kokoš. Nikad joj nisam čula glas, ali su me njene oči pratile od ulaska do izlaska iz pekarnice. Osjećala sam taj bolni pogled, obojen samoćom još dugo na svojim leđima dok bih samouvjerenim koracima odlazila od zgrade prema ulici.
"Šalim se, ljubavi. Nemoj mi se samo vrijeđati. Da...pa, što je s tom ženom?" - upitao me, dok se naginjao da me poljubi u obraz.
"Ma, ništa. Nisam ju vidjela danima. A na vratima od zgrade stoji smrtovnica bez slike. Opet je netko umro u zgradi." - pričala sam više onako za sebe, još uvijek tužna zbog šarmantnog susjeda koji je uvijek nosio između dvaju prstiju cigaretu iz koje je dimilo i u tijesnom prostoru lifta. Nikada se nisam mogla naljutiti na njega zbog te nepristojnosti, ali sam bila ljuta na njega kad sam čula da je umro od raka pluća.
"Znam, ali kako može netko od obitelji škrtariti na sličici za smrtovnicu. Nekomu ime ne znači ništa, ali kad vidiš sliku, prepoznaš tog nekog pa mu odeš i na posljednji ispraćaj..." - još uvijek sam komentirala uznemireno smrtovnicu na vratima zgrade, bez sličice.
"Nemoj se ti meni nervirati, ja ću tebi staviti najljepšu." - moj voljeni muškarac uvijek je bio dobro raspoložen, a naročito za šalu.
Zgrijao mi je prste trljajući ih u svojima, i ja izvukoh ruku iz njegove, što je on razumio kao moju ljutnju.
***
"Ma, dajte, molim vas, recite mi, tko to renovira stan i opet su zatvorili vodu u cijeloj zgradi, iako na oglasnoj ploči piše da se voda zatvara vertikalno po stanovima?" - baš onako ljuto upitala sam povjerenika dok smo ulazili u lift.
"E, moja susjedo...makar je ispoštovao četrdeset dana, pa već četrdeset i prvog započeo radove." - komentirao je čovjek koga sam izuzetno cijenila, zbog strpljenja da uredno skrbi o redu u našoj zgradi.
"A tko?" - priupitah.
"Pa, ona jadna Danica, nije imala djece, a muž davno umro. I ona nađe nekakvoga da skrbi o njoj, a ona mu prepiše stan. Nikada nije došao ni sa kilogramom mljevenoga mesa, ali kad je umrla odmah se stvorio da renovira stan. Treba se roditi kao đubre, draga moja susjedo." - pružao mi je informacije iz prve ruke, o susjedi koja je živjela do njegovih vrata.
"Ma nemojte mi reći da je to ona jadnica koja je danima sjedila u pekarnici?" - već iznenađena upitala sam.
"Da, baš ta!" - uzvrati povjerenik.
"Ajoj, a ni sliku joj nije stavio na smrtovnicu!" - bilo je sve što sam mogla reći o dobro proračunatom čovjeku.
Post je objavljen 18.02.2009. u 17:07 sati.