Z. i Z.

ponedjeljak , 16.02.2009.

Bio je vreli ljetni dan. Naš novi automobil parkirao je na travnatom dvorištu pored niske, a široke, u bijelo uredno obojane velike kuće, gdje nas je dočekala moja majka sva razdragana, sa otvorenom kapijom, koja je sličila na raširene ruke.
Bijele guske poskakale su kada je automobil 'prekoračio' zemljani mostić preko kanala, koji su se, s obje strane ulice rastezali uz pravilan red kuća, izgrađenih kao 'pod konac' jedna uz drugu. Ti su kanali bili spas u vrijeme dugih jesenjih kiša, kada ravničarska zemlja nije mogla 'popiti' koliko je nebo moglo 'proliti'. Sjećam se da bih kao dijete stajala pored prozora i noću gledala podivljalu vodu u kanalu pored kuće koju bi obasjala svjetlost munje.
Mirisalo je iz ljetne kuhinje u dvorištu na meso i krumpire ispod peke, a oprani listovi zelene salate ljeskali su na zrakama sunca sa kapljicama vode. Zadovoljan pogled mogla sam zamijetiti i na licu svoga oca. Jednom rukom držao je lulu, a drugom zavrtao vrh svog njegovanog dugog brka ispod, sad već, starački širokog nosa.
Svi su se utrkivali sa bujicom postavljenih pitanja. Moj dobrostojeći, i dobro stariji od mene, uobraženi suprug, kao paun koji širi svoje raskošno perje s ponosom, uživao je u poltronstvu moje majke i mlađih braće i sestara.
Dok smo objedovali za velikim stolom preko koga je ukočeno stajao kao snijeg bijeli uštirkani stolnjak , riječi su kao roj dosadnih muha zujale oko moje glave, a ni jedna nije dopirala do moje svijesti.
„Zvone! Gdje li je moj Zvone!“ – samo sam na jedno mislila. Vidjela sam samo usta okupljenih oko stola, kako se otvaraju i u njih ulaze žlice sa juhom i vilice sa komadom odrezanog mesa ili krumpira. Vidjela sam usta razvučena u osmijeh i priču, koja je nevidljivo curila iz njihovih usta. Vidjela sam i da je moj srednji brat, srednjoškolac, već izgubio 'četvorku' i ta rupa krnjila je njegovu već sad formiranu muževnost i urođeni šarm.
Dok je majka sa sestrama pospremala tanjure sa stola, ja sam rekla da ću poći pred kuću pored kanala da se sretnem sa Marinom, svojom najboljom prijateljicom od djetinjstva. Nju nisu još bili udali. A mene, eto, jesu. Jer je veliki plan bio odvojiti me od moga Zvone.
Ta, zaboga, familije su bile u zavadi još od vremena naših djedova. Razlog je bio pokopan s njima, ali se tradicija mržnje poštovala s koljena na koljeno.
Majka je plakala. Otac prijetio. Dok mi otac nije rekao da me obećao dobrostojećem mlađem industrijalcu, udovcu, koji ima sve, pa i auto, u to doba veliko čudo.
Dok smo prolazili kroz varoš u dolasku, za nama su trčala djeca i vrištala u gustoj prašini, koja je ostajala iza nas, od radosti na zvuk metalnog čuda, koje ide samo, bez konja.
Na moje ugodno iznenađenje, nitko se nije usprotivio da pođem pred kuću, na ulicu.
Zemlja je mirisala na kišu, koja je pljusnula iznenada, dok se večer uvlačila u dvorišta i svaka stvar je počela dobivati oblik sjene.
No, samo sam ja moga Zvonu mogla prepoznati u hrpi sjena mladića koji su se vraćali s rijeke, s kupanja.
Kada me ugledao, prvo je zastao, pa se odvojio od svih i prišao mi. Mrak je bio naš prijatelj. Skrivao nas je od ostalih, a samo smo mi vidjeli onaj sjaj u očima jedno drugoga.
„Zlato! Ti!? S kim si?“ – bilo je kao jecanje pitanje iza pitanja moga Zvone.
„Tu smo svi. I on!!!“ – odgovorila sam s naglaskom na „on“. „Još mu nisam dala da me takne svojim starim ručetinama.“ – govorila sam dok su mi suze pržile lice.
„Pobjegnimo, Zlato!“
„Ali, kako!?“
„Fino. Sad! Odmah. Majka mi je doma. Ona tebe voli. Zaboravit će i tvoji. Hajd'mo.“
Kao hipnotizirana, smjestila sam svoju ruku u njegovu i potrčali smo kao ludi. Trčali smo kao da nas gone, a nikoga nije bilo.
Te noći nismo oka sklopili. Nismo se ni ljubili. Samo smo čvrsto zagrljeni ležali jedno pored drugoga, dok smo gledali njegovu majku kako se cijelu noć križa i kleči, moleći Boga.
Sreća je bila, što je moj suprug povrijeđenog ponosa digao veliku prašinu odlazeći iz sela sa svojim skupim (u to vrijeme rijetkim) automobilom. Otac i majka su okretali glavu od nas kada bismo se sreli, a ja sam ponosno držala moga Zvonu ispod ruke, dok bi oko nas skakutalo naših četvoro dječice.