Povratak na novo staro
ponedjeljak , 30.03.2009.
Kad je vlak krenuo, želudac mi se prevrnuo. Gledala sam ga kako mi maše, a osjećala sam da je nestrpljiv da mu iz vidokruga nestane ta zmija od vagona i da jurne s perona. Mama mi je sinoć rekla:
„Sad ću ti nešto reći, a ti nemoj ništa. Jednoga dana sjetit ćeš se da sam ti sve govorila iz iskustva, a da ne govorim o svojoj nesebičnoj majčinskoj ljubavi.“
Kad sam zinula, ona je prišla do mene, zaklopila otvoreni kufer, koji je ležao na mom krevetu, u mojoj sobi, i sjela pored njega, a prije toga mi svojom rukom poklopila usne.
„Rekla sam ti da ti ništa ne kažeš. Slušaj: ovo ti je jedinstvena prilika da ga se riješiš. Dijete drago, nije on za tebe. Pa, kako mu samo možeš povjerovati u tolike laži i suze. O, Bože, ništa gore od zaljubljenog ženska.“ – govorila je moja majka. Gledala sam u njen duboki dekolte, i da bih se suzdržala komentara, pomislila sam:
„Joj, koje dobre sise, zašto nisam na nju.“
Mama je bila, onako, prava dobra gospođa. Tatu držim u blijedom sjećanju, ali je tuga nestala. Nekada me mama izluđivala sa svojom čvrstom rukom i hladnim stavom prema mojim jadima, ali tu nije bilo priče. Od onoga dana kada su tatu odveli u logor i nikada ga više nismo vidjeli niti saznali što se dogodilo sa njim, mama je bila čelična lady. Nismo ju niti čuli niti vidjeli da briše suze, dok je 'kucala' od vrata do vrata i tražila tatine kosti, da ima mjesto gdje ćemo mu odlaziti za rođendan (tako je govorila bratu i meni.)
Da bi brata sačuvala (uvijek je govorila da joj je veća briga brat, da ne zaluta u drogu, jer lako će ona sa mnom – žensko je pokornije; a tako i jeste), zamolila je susjeda Renata da brat sa njim dresira pse poslije škole.
Ja sam pakirala stvari u kufer, jer je ona htjela da odem u glavni grad na studij, a ne u prvi veći do našega, samo da bi me maknula od Bojana. A ja sam bila tako zaljubljena. Iako sam prijamni ispit uradila odlično, Boga sam molila da me ne prime, samo da se ne odvajam od njega, jer zaboravit će me.
Ne znam zašto, ali izdržao je sve te godine da me čeka da se vratim sa diplomom, iako su me zlobnice uz kavu čekale da mi saopće kako se 'upucavao' po jednoj od njih i bio viđen sa nekom drugom.
***
Kako je vlak onda odlazio, tako je sada ulazio u našu malu postaju, a ja sam proturila glavu kroz prozor da vidim ima li ga na peronu ( iako je pisalo 'ne naginji se kroz prozor'). Volio se odijevati u bijelo i bilo mi je lako zamijetiti njegovu savršenu figuru u masi ljudi koji su nekoga čekali, kao on mene.
Dok sam tu večer odijevala novu haljinu i stavljala parfem, majka je opet sjela na rub moga kreveta i gledala me podrugljivo: ( još uvijek onako izazovna i stroga, sa dubokim dekolteom)
„Uzalud tebi govoriti da se on poigrava s tobom. Čula sam da u susjednom selu ima neku malu.“
Prkosno sam dohvatila torbu, ubacila u nju bočicu s parfemom i sva sretna i zaljubljena izjurila iz kuće, jer me on već čekao u parkiranom autu.
Pogled koji je držao zakovan u pepeljaru i nervozno stresanje pepela sa cigarete, govorili su mi da će moju sreću pomutiti oblak na kojem on sjedi:
„Žao mi je što ću ti pokvariti radost diplomskoga, ali ti moram reći nešto ružno. Samo jednom sam bio s jednom klinkom, no ona je ostala trudna i sad me njen stari i brat ganjaju i prijete da ju moram ženiti. A i moji mi govore da se trebam smiriti i postupiti odgovorno. Molim te, oprosti mi, ti znaš da sam uvijek volio samo tebe.“
Zgrabila sam ispred njega čašu punu piva, koje je tek usuo i pljusnula mu u lice:
„Gade!“, rekla sam i izjurila iz kafića. Nisam marila za pogledima začuđenih, samo sam mislila na moju mamu, koja će me, sigurna sam, samo primiti u zagrljaj, bez ijedne riječi.
Mudra je žena, moja majka.
(370)
Ja samo pišem o drugima
komentiraj (24) * ispiši * #
Rođendan
subota , 28.03.2009.
Spustila sam tešku, keramičku slušalicu. Matej bi uginuo kao nenjegovana biljka da ga nismo kupili, kada ga je ugledao u izlogu antikvarnice. Nas dvoje bili smo tako različiti. A tako dobro smo se slagali svih ovih četvrt stoljeća. Možda je tomu bio razlog što nismo imali djece, pa smo sve one osjećaje kojima smo bili ispunjeni, darivali jedno drugomu. Nekada mi je išlo na živce to njegovo obožavanje predmeta iz prošlosti, povijesti, njegovanja tradicije, no, pripisivala sam to njegovoj profesionalnoj deformaciji. Po zanimanju je arheolog.
Telefon je bio grozan. Sa brojčanikom koji se okreće jednim prstom, od bijele keramike ili mramora, nemam pojma. No, rekao mi je da je uvijek obožavao gledati u filmovima dio kada bi glumci držali u ruci 'stilsku' slušalicu. I to je bio jedini telefon u našem stanu, a ja sam s majkom pričala skoro sat vremena.
I uvijek nakon tih razgovora poželim biti ptica, mahnuti krilima i doletjeti do njene kuće, tisućama kilometara daleko od mene, da ju privijem u zagrljaj i popijem s njom kavu.
Sva sjetna, prišla sam prozoru i pogledala vani.
Živjeli smo u lijepoj maloj kući, na sjeveru Europe gdje se snijeg teško rastajao sa hladnim krajevima, duboko zalazeći u kalendarsko proljeće.
Danas joj je rođendan. Matej je otišao da obavi neke posliće u gradu, a ja sam ostala doma, da bih mogla nazvati majku, čestitati joj rođendan i razgovarati u miru. Moj Matej je dobar, no drugačije je to kada nas dvije pričamo same. Njegovi roditelji su umrli, a bio je jedinac. Pa je tako i te svoje osjećaje djeteta, koje više nema roditelje prenio na moju majku, i uvijek govorio da joj ispunim sve želje i da joj ništa ne smije nedostajati.
Ulica je bila pusta, čak nije bilo ni dječje galame. A ja u prsima osjetih nalet tjeskobe, pa sam morala duboko udahnuti. Besmisao života, razapinjao me kao ulovljenu zvijer koja je visjela razapeta i spremna za deranje kože. Život koji sam morala živjeti bio je u skladu s našim poslom, no briga za majku koja mi se svaki put kad ju nazovem može i ne javiti, bio je onaj kamenčić u cipeli koji žulja, kada sve izgleda kako treba.
Prve godine ljubavi i sretnoga braka, Matej i ja smo proveli lutajući od liječnika do liječnika da nam pomognu oko njegove neplodnosti. Onda se ta bitka preobrazila u moju bitku s bolešću, kada su mi pronašli tumor na mozgu. Bili su to teški dani, no Matej nije odlazio iz moje bolesničke sobe, dok nismo bitku dobili do kraja zajedno. I kada smo mislili da je mir ušao u naš život i da bitka oko roditeljstva nije ništa, spram onoga kroz što smo morali proći zbog mene, Mateju su na sistematskom pregledu pronašli zloćudne sjene na plućima. Sada je on ležao u bolesničkom krevetu, a ja no stolici pored njega, držeći ga za ruku i grabeći velikim koracima prema pobjedi.
Nekada mi se činilo okrutno od života, da nas 'zabavlja' na ovaj način, kad već nemamo djecu i školske brige oko njih, kao svi naši prijatelji. Bila sam uvijek tiha osoba i situacije pokušavala shvatiti kao nešto prolazno. Nisam se nikada hvatala za glavu i paničarila. Nego sam znala da i to mora proći i doći nešto drugo.
Mami je bio sedamdeseti rođendan i bila je sama već desetak godina, od kada je tata umro. Dok je bila mlađa, nekako je drugačije prihvaćala samoću. Sad su joj rečenice postale nepovezane, zvučala je na trenutke isključena dok ju nešto pitam i zbunjivala me tišina u slušalici, kao da se veza prekinula.
Otvorila sam prozor i sa ruba prstima uzela malo snijega. Stavila sam ga na dlan i puhnula prema gore. Na svaku pahuljicu poželjela sam staviti zagrljaj i poljubac i poslati mojoj usamljenoj majci.
Ja samo pišem o drugima
komentiraj (24) * ispiši * #
komentiraj (17) * ispiši * #
Pohod uspomena
petak , 20.03.2009.
I noćas si pohodio moje snove
I bili smo skupa
Ti
Naš sin
I ja
Sretna
I bezbrižna
Nisam li ja
A u tvojoj pidžami sam spavala
Budala koja se samoj sebi
Ne sklanja s puta
U tvojoj pidžami sam voljela spavati
Kao tornado si me pokupio
Pa ispljunuo u komadićima
Što će mi ime
Ako me ti ne dozivaš njime
Mogu ti reći samo
Hvala ti što si pohodio moje snove
Ne diraj mi moju mržnju
To je sve što imam
Odgurnuh misli
Kao loš objed na pladnju
U bolesničkoj sobi
Kad bih ti rekla
Da te ne volim
To bi bilo kao
Kad bih dugi rekla
Da nema boje
Zašto ne odeš
I zavodiš ptice na granama
komentiraj (23) * ispiši * #
Dnevnik 14.03.2009. /osobno/
utorak , 17.03.2009.
Uglavnom, subotom - sin i ja provozamo se do groblja da obiđemo vječno počivalište našeg voljenog M (rođenog 17.03.). I čini mi se da sam to sve do današnjeg dana obavljala, onako, mehanički: odmah se 'latim' posla, pregledam uvenulo i svježe cvijeće; sin pokupi stare svijeće i odnese u smeće; na kraju stanemo, šapnemo molitvu i krenemo. U povratku, u autu tiho bi svirala muzika, a mi se prepustimo svakodnevici, sa davno zatomljenom boli, naviknuti na prazno mjesto koje je ostalo iza njega, a između nas.
No, danas sam mislima odlutala 'u' njegovu sliku, na njegove usne, lice, oči i pomislila da sam nekada pripadala cijelom sobom tom čovjeku, koji me sa slike gleda s nježnim osmijehom. Pored mene je stajao naš sin, dijete koje smo začeli u našoj velikoj ljubavi. Ne mogu objasniti osjećaj pripadanja, podavanja, sigurnosti, koji me preplavio. Gledala sam ja njega - on mene...dva bića koja su zajedno gradili dom, kupovali prvi trosjed i štednjak, dječje pelene i prvi bicikl. Misli su mi poletjele u njegove daljine i ja šapnuh: 'Anđele moj, čuvaj nam ovo dijete onako kako samo ti to znaš.'
I odjednom se sjetih popluna i deka prebačenih kroz prozor na nekoj kući pored koje smo prošli. I zamislih tu ženu; koja je suncu sa povjerenjem dala svoju postelju da ju pomiluje svojim zrakama; koja se sva podaje svomu muškarcu, ocu svoje djece, ljubljenom kojem je izglačala košulje i skuhala omiljeni ručak.
Da, lijepo je pripadati.
Preplavila me tuga, i postadoh svjesna životnoga žrvnja u koji upadnemo mi koji smo ostali i kako smo dobili bitku protiv boli.
Jesmo li?
Ili je to samo nešto gurnuto pod tepih, bačeno u prikrajak?
Ima li bol rok trajanja?
Oliver je pjevao:“Oprosti mi“, dok smo se vozili natrag u susret suncu koje je odlazilo 'na počinak'.
A kada smo stavili ključ u bravu, dočekao nas je naš dobri čovjek, sa mirisom kave po cijelom stanu i podario nam poljubac oboma u obraz.
Život je bio milostiv prema nama.
komentiraj (24) * ispiši * #
Monolog
subota , 14.03.2009.
Oh, zaboga, pa koliko sam to spavala? A vani izgleda kao da je noć. Da, evo, sad će skoro pet sati.
Prokleto zimsko doba, pa se čovjek tako ušuti u svojoj osami i od dosade zaspe u nezgodno vrijeme. Što ću sa sobom noćas, ionako ne mogu da spavam po cijelu noć, a ja sam eto zaspala skoro cijeli sat.
No, idem se malo umiti po licu, možda mi se i ove turobne misli razvedre, pa ću sebi kavu napraviti.
A vrijeme? Gle, vraga, nije valjda da još uvijek kiši. Pa, jučer je granulo malo sunca i oprala sam prozore od terase, a gle opet kapljice po njima.
O, Isuse, pogle', pa to je pravi prolom. Nije ni čudo što sam zaspala. Pa, čovjeku se i krv umrtvi od oblaka i vlage.
Uh, hladna je voda, ali neka, malo će mi se oči razgaliti. Bože, nešto kaplje po mojoj glavi. O, ne, koji je sad vrag, ta nije moguće da mi krov prokišnjava. Ništa od moje kave, moram poći do Josipa, on će meni riješiti problem. Mici, idem ja do Marte i Josipa, neka te tu, vani lijeva kao iz kabla.
Što me ovo zimica neka trese, nije vrag da sam ulovila gripu. Ta, primila sam cjepivo još prije Božića, poslala je meni moja Anica pare, ta ne bih mogla od svoje bijedne mirovinice. O, majko moja, noge su mi mokre, kako ovo lijeva s neba kao iz kabla.
Daj, draga Marta, pomognite mi. Čuj, Josip, u kupaoni mi lije sa stropa. Koji je to vrag...da, nisam dobro, evo sam spavala cijeli sat, ja mislila od vremena lošega, a ono me trese zimica. Dobro, Josipe, hvala vam oboma, što bih ja bez vas. I kažeš crijep pukao? Pa, ta nije netko kamenom...ma, da, neću kavu, hvala, idem dok mrak nije zacrnio ulicu.
O, kako mi godi ova kava. Samo mi ne godi ova samoća. Bogu mi je dodijala. No, kako da pijem s njima dvoma, kad bi čovjek morao remetiti svoj mir i mene po mračnoj ulici pratiti do vrata. A dobri su. Znaš Mici, ne znam što bih ja bez pomoći tog čovjeka. A stariji je od mene tri cijele godine, no, Mici to ti nema veze kad čovjek ostari, pa sve bliže zemljici, pa netko malo brže noge ima, a netko se, kao ja, povio kao žalosna vrba.
Da, vidiš ti Mici...kako je to on fino napravio, odmah prestalo curiti sa stropa.
Mda, gdje si mi to skrila daljinski, Mici? Sad će dnevnik, pa da čujemo.....
komentiraj (19) * ispiši * #
A ja?
subota , 07.03.2009.
Zavalila sam se duboko u udobni trosjed sa 'debelim' jastucima i prekrižila nogu preko noge. Desnom rukom potegnula sam bijeli ogrtač od mekanog frotira prema dolje, da mi se ne vidi guza, iako sam bila sama u ogromnom dnevnom boravku, a u lijevoj sam držala tek zapaljenu cigaretu. Zagnjurila sam lice u mirisni frotir i osjetila također miris novoga dezodoransa. Inače, rijetko mogu osjetiti miris koji koristim i uvijek iznova osjećam potrebu da dodam još malo, što me plaši da ne ostavljam za sobom trag koji ljude nagoni na kašalj.
No, pepeljara mi je bila predaleko i kada je dogorjeli dio cigarete prijetio da će pasti na lijepi namještaj, pridigla sam se lijeno da ga otresem u kristalnu pepeljaru na velikom kamenom stolu.
I ništa od toga nije bilo naše.
Bio je to iznajmljeni stan, koji sam ja 'lickala' i uređivala kao da smo svaki komad kupili nas dvoje. Teorija moga Frana bila je iz godine u godine 'neka nas još ovako'. A čovjek je zarađivao tako dobru lovu, da ja nisam stigla ni izbrojati. No, važnije je bilo svake godine preseliti u drugi grad i tamo 'pružiti pipke biznisa', nego se zakopati u jednu smrdljivu sredinu,govorio je moj Fran. Moje nije bilo da zabadam nos u to. Moje je bilo da mirišem i lijepo izgledam.
I tako smo se voljeli, živjeli u tišini naše ljubavi, da nisam ni bila svjesna desetljeća koja su skliznula sa nama i počela ostavljati trag na našim licima.
On se svaki trenutak trebao pojaviti na vratima, umoran od posla i gladan, a ja sam ga trebala čekati lijepa, mirišljava, nasmiješena i ništa ne pitati.
Savršeni red, čistoća, svaka slika na svom mjestu i svaki predmet blistav kao eksponat na izložbi.
„Bože, da li mu smeta nekada savršeni red koji ga čeka? Sve sliči bolesno čistoj ljekarni.“ – uspaničila sam se od pomisli.
„Bebo, da li ti smeta ovaj savršeni red i čistoća?“ – zaskočila sam ga i s pitanjem i sa svojim rukama oko vrata i nogama oko pasa, kad se pojavio na vratima, dok sam cigaretu nesmotreno ubacila u pepeljaru, bez brige da li je možda pala na debeli zeleni tepih.
„Ne, lijepo moje, ne smeta. Da nije tako, zabrinuo bih se.“ – odgovorio je riječima, isprekidanim mojim poljupcima. Bila sam ovisnica o seksu. I uvijek je tako godinama počinjao njegov odmor kod kuće, kada bi se vraćao s posla. Voljela sam miris znoja na njegovom tijelu, jer je bio u granicama tolerancije, jer nisam mogla čekati još i da se tušira. Onda bismo, nakon i moga preznojavanja, još dugo stajali pod tušem i pjenom masirali svoja divna tijela.
Bio je čovjek moga života.
Bio je moj zrak i moje misli vodilje, budilice i spavalice.
S njim sam tonula u san, s njim sam udisala miris jutarnje kave.
Samo nas dvoje i naša savršena čistoća i tišina.
Nisam mogla imati djece. I sami smo sebi bili krivi.
Bili smo mladi i s glavama koje su krojile budućnost s planom, koji zapravo nije bio nikakav plan.
Kad sam neplanski ostala trudna, samouvjereno sam mu rekla da je prerano za dijete, jer, zaboga, nismo kupili ni auto, a nemamo čak ni svoj namještaj. Ja sam budućnost zamišljala sasvim drugačije, a kao da sam stalno živjela u prošlosti, osim što imamo auto i novca sa puno nula. Poslije kada sam htjela dijete, plakala sam sam svakog sljedećeg mjeseca u onim 'ženskim' danima koji su značili da bebe neće biti.
Ne volim se puno družiti, naročito zato što mijenjamo gradove i moja jedina prava prijateljica dostupna je samo telefonom.
I tako sam uvijek sama u svojoj savršenoj čistoći i tišini. Voljena, obožavana, sretna i tužna.
Ponekad poželim prljavi tepih, razbacane igračke, vrištanje i svađu dvoje koji se svađaju oko igračke, hrpu prljavog posuđa i miris ručka u neopranoj kosi.
A onda sebi kažem da i ovo ima svoje čari, jer se ne svađamo zbog škole, loših ocjena i bježanja sa nastave, kao što čujemo od naših poznanika. Imamo nas i ljubav koja nikada nije iskakala iz kolosijeka, nego uvijek 'vozila ' i stizala na vrijeme.
komentiraj (25) * ispiši * #
komentiraj (33) * ispiši * #
