Marketing
Dnevnik 14.03.2009. /osobno/
Uglavnom, subotom - sin i ja provozamo se do groblja da obiđemo vječno počivalište našeg voljenog M (rođenog 17.03.). I čini mi se da sam to sve do današnjeg dana obavljala, onako, mehanički: odmah se 'latim' posla, pregledam uvenulo i svježe cvijeće; sin pokupi stare svijeće i odnese u smeće; na kraju stanemo, šapnemo molitvu i krenemo. U povratku, u autu tiho bi svirala muzika, a mi se prepustimo svakodnevici, sa davno zatomljenom boli, naviknuti na prazno mjesto koje je ostalo iza njega, a između nas.
No, danas sam mislima odlutala 'u' njegovu sliku, na njegove usne, lice, oči i pomislila da sam nekada pripadala cijelom sobom tom čovjeku, koji me sa slike gleda s nježnim osmijehom. Pored mene je stajao naš sin, dijete koje smo začeli u našoj velikoj ljubavi. Ne mogu objasniti osjećaj pripadanja, podavanja, sigurnosti, koji me preplavio. Gledala sam ja njega - on mene...dva bića koja su zajedno gradili dom, kupovali prvi trosjed i štednjak, dječje pelene i prvi bicikl. Misli su mi poletjele u njegove daljine i ja šapnuh: 'Anđele moj, čuvaj nam ovo dijete onako kako samo ti to znaš.'
I odjednom se sjetih popluna i deka prebačenih kroz prozor na nekoj kući pored koje smo prošli. I zamislih tu ženu; koja je suncu sa povjerenjem dala svoju postelju da ju pomiluje svojim zrakama; koja se sva podaje svomu muškarcu, ocu svoje djece, ljubljenom kojem je izglačala košulje i skuhala omiljeni ručak.
Da, lijepo je pripadati.
Preplavila me tuga, i postadoh svjesna životnoga žrvnja u koji upadnemo mi koji smo ostali i kako smo dobili bitku protiv boli.
Jesmo li?
Ili je to samo nešto gurnuto pod tepih, bačeno u prikrajak?
Ima li bol rok trajanja?
Oliver je pjevao:“Oprosti mi“, dok smo se vozili natrag u susret suncu koje je odlazilo 'na počinak'.
A kada smo stavili ključ u bravu, dočekao nas je naš dobri čovjek, sa mirisom kave po cijelom stanu i podario nam poljubac oboma u obraz.
Život je bio milostiv prema nama.
Post je objavljen 17.03.2009. u 21:50 sati.