Rođendan

subota , 28.03.2009.

Spustila sam tešku, keramičku slušalicu. Matej bi uginuo kao nenjegovana biljka da ga nismo kupili, kada ga je ugledao u izlogu antikvarnice. Nas dvoje bili smo tako različiti. A tako dobro smo se slagali svih ovih četvrt stoljeća. Možda je tomu bio razlog što nismo imali djece, pa smo sve one osjećaje kojima smo bili ispunjeni, darivali jedno drugomu. Nekada mi je išlo na živce to njegovo obožavanje predmeta iz prošlosti, povijesti, njegovanja tradicije, no, pripisivala sam to njegovoj profesionalnoj deformaciji. Po zanimanju je arheolog.
Telefon je bio grozan. Sa brojčanikom koji se okreće jednim prstom, od bijele keramike ili mramora, nemam pojma. No, rekao mi je da je uvijek obožavao gledati u filmovima dio kada bi glumci držali u ruci 'stilsku' slušalicu. I to je bio jedini telefon u našem stanu, a ja sam s majkom pričala skoro sat vremena.
I uvijek nakon tih razgovora poželim biti ptica, mahnuti krilima i doletjeti do njene kuće, tisućama kilometara daleko od mene, da ju privijem u zagrljaj i popijem s njom kavu.
Sva sjetna, prišla sam prozoru i pogledala vani.
Živjeli smo u lijepoj maloj kući, na sjeveru Europe gdje se snijeg teško rastajao sa hladnim krajevima, duboko zalazeći u kalendarsko proljeće.
Danas joj je rođendan. Matej je otišao da obavi neke posliće u gradu, a ja sam ostala doma, da bih mogla nazvati majku, čestitati joj rođendan i razgovarati u miru. Moj Matej je dobar, no drugačije je to kada nas dvije pričamo same. Njegovi roditelji su umrli, a bio je jedinac. Pa je tako i te svoje osjećaje djeteta, koje više nema roditelje prenio na moju majku, i uvijek govorio da joj ispunim sve želje i da joj ništa ne smije nedostajati.
Ulica je bila pusta, čak nije bilo ni dječje galame. A ja u prsima osjetih nalet tjeskobe, pa sam morala duboko udahnuti. Besmisao života, razapinjao me kao ulovljenu zvijer koja je visjela razapeta i spremna za deranje kože. Život koji sam morala živjeti bio je u skladu s našim poslom, no briga za majku koja mi se svaki put kad ju nazovem može i ne javiti, bio je onaj kamenčić u cipeli koji žulja, kada sve izgleda kako treba.
Prve godine ljubavi i sretnoga braka, Matej i ja smo proveli lutajući od liječnika do liječnika da nam pomognu oko njegove neplodnosti. Onda se ta bitka preobrazila u moju bitku s bolešću, kada su mi pronašli tumor na mozgu. Bili su to teški dani, no Matej nije odlazio iz moje bolesničke sobe, dok nismo bitku dobili do kraja zajedno. I kada smo mislili da je mir ušao u naš život i da bitka oko roditeljstva nije ništa, spram onoga kroz što smo morali proći zbog mene, Mateju su na sistematskom pregledu pronašli zloćudne sjene na plućima. Sada je on ležao u bolesničkom krevetu, a ja no stolici pored njega, držeći ga za ruku i grabeći velikim koracima prema pobjedi.
Nekada mi se činilo okrutno od života, da nas 'zabavlja' na ovaj način, kad već nemamo djecu i školske brige oko njih, kao svi naši prijatelji. Bila sam uvijek tiha osoba i situacije pokušavala shvatiti kao nešto prolazno. Nisam se nikada hvatala za glavu i paničarila. Nego sam znala da i to mora proći i doći nešto drugo.
Mami je bio sedamdeseti rođendan i bila je sama već desetak godina, od kada je tata umro. Dok je bila mlađa, nekako je drugačije prihvaćala samoću. Sad su joj rečenice postale nepovezane, zvučala je na trenutke isključena dok ju nešto pitam i zbunjivala me tišina u slušalici, kao da se veza prekinula.
Otvorila sam prozor i sa ruba prstima uzela malo snijega. Stavila sam ga na dlan i puhnula prema gore. Na svaku pahuljicu poželjela sam staviti zagrljaj i poljubac i poslati mojoj usamljenoj majci.



Ja samo pišem o drugima