A ja?

subota , 07.03.2009.

Zavalila sam se duboko u udobni trosjed sa 'debelim' jastucima i prekrižila nogu preko noge. Desnom rukom potegnula sam bijeli ogrtač od mekanog frotira prema dolje, da mi se ne vidi guza, iako sam bila sama u ogromnom dnevnom boravku, a u lijevoj sam držala tek zapaljenu cigaretu. Zagnjurila sam lice u mirisni frotir i osjetila također miris novoga dezodoransa. Inače, rijetko mogu osjetiti miris koji koristim i uvijek iznova osjećam potrebu da dodam još malo, što me plaši da ne ostavljam za sobom trag koji ljude nagoni na kašalj.
No, pepeljara mi je bila predaleko i kada je dogorjeli dio cigarete prijetio da će pasti na lijepi namještaj, pridigla sam se lijeno da ga otresem u kristalnu pepeljaru na velikom kamenom stolu.
I ništa od toga nije bilo naše.
Bio je to iznajmljeni stan, koji sam ja 'lickala' i uređivala kao da smo svaki komad kupili nas dvoje. Teorija moga Frana bila je iz godine u godine 'neka nas još ovako'. A čovjek je zarađivao tako dobru lovu, da ja nisam stigla ni izbrojati. No, važnije je bilo svake godine preseliti u drugi grad i tamo 'pružiti pipke biznisa', nego se zakopati u jednu smrdljivu sredinu,govorio je moj Fran. Moje nije bilo da zabadam nos u to. Moje je bilo da mirišem i lijepo izgledam.
I tako smo se voljeli, živjeli u tišini naše ljubavi, da nisam ni bila svjesna desetljeća koja su skliznula sa nama i počela ostavljati trag na našim licima.
On se svaki trenutak trebao pojaviti na vratima, umoran od posla i gladan, a ja sam ga trebala čekati lijepa, mirišljava, nasmiješena i ništa ne pitati.
Savršeni red, čistoća, svaka slika na svom mjestu i svaki predmet blistav kao eksponat na izložbi.
„Bože, da li mu smeta nekada savršeni red koji ga čeka? Sve sliči bolesno čistoj ljekarni.“ – uspaničila sam se od pomisli.
„Bebo, da li ti smeta ovaj savršeni red i čistoća?“ – zaskočila sam ga i s pitanjem i sa svojim rukama oko vrata i nogama oko pasa, kad se pojavio na vratima, dok sam cigaretu nesmotreno ubacila u pepeljaru, bez brige da li je možda pala na debeli zeleni tepih.
„Ne, lijepo moje, ne smeta. Da nije tako, zabrinuo bih se.“ – odgovorio je riječima, isprekidanim mojim poljupcima. Bila sam ovisnica o seksu. I uvijek je tako godinama počinjao njegov odmor kod kuće, kada bi se vraćao s posla. Voljela sam miris znoja na njegovom tijelu, jer je bio u granicama tolerancije, jer nisam mogla čekati još i da se tušira. Onda bismo, nakon i moga preznojavanja, još dugo stajali pod tušem i pjenom masirali svoja divna tijela.
Bio je čovjek moga života.
Bio je moj zrak i moje misli vodilje, budilice i spavalice.
S njim sam tonula u san, s njim sam udisala miris jutarnje kave.
Samo nas dvoje i naša savršena čistoća i tišina.
Nisam mogla imati djece. I sami smo sebi bili krivi.
Bili smo mladi i s glavama koje su krojile budućnost s planom, koji zapravo nije bio nikakav plan.
Kad sam neplanski ostala trudna, samouvjereno sam mu rekla da je prerano za dijete, jer, zaboga, nismo kupili ni auto, a nemamo čak ni svoj namještaj. Ja sam budućnost zamišljala sasvim drugačije, a kao da sam stalno živjela u prošlosti, osim što imamo auto i novca sa puno nula. Poslije kada sam htjela dijete, plakala sam sam svakog sljedećeg mjeseca u onim 'ženskim' danima koji su značili da bebe neće biti.
Ne volim se puno družiti, naročito zato što mijenjamo gradove i moja jedina prava prijateljica dostupna je samo telefonom.
I tako sam uvijek sama u svojoj savršenoj čistoći i tišini. Voljena, obožavana, sretna i tužna.
Ponekad poželim prljavi tepih, razbacane igračke, vrištanje i svađu dvoje koji se svađaju oko igračke, hrpu prljavog posuđa i miris ručka u neopranoj kosi.
A onda sebi kažem da i ovo ima svoje čari, jer se ne svađamo zbog škole, loših ocjena i bježanja sa nastave, kao što čujemo od naših poznanika. Imamo nas i ljubav koja nikada nije iskakala iz kolosijeka, nego uvijek 'vozila ' i stizala na vrijeme.