U trenutku, ledeni vjetar kao da me ošamario. Iako mi je preporučano što više kretanja i šetnje, nekako kad se približim tu, već mi ponestane snage. Baš sam se umorila. Zastala sam, i slobodnom rukom se uhvatila za staru, predratnu hrđavu ogradu mostića, dok mi je prste desne rezao rub plastične vrećice. Bila je puna kojekakvih dodataka za hladnjak, iako mi od svega toga polovina nikada ne treba. Jučer sam izbacila polupraznu teglu sa starim maslinama i polupraznu tubu senfa i majoneze, tko zna od kada. Ali, eto, kada oni moji dođu, uvijek nešto od toga zatreba. Dok sam gledala male divlje valove i pokušala uhvatiti normalan dah, misli mi odlutaše.
***
Sjećam se, bio je petak. I bio je deseti veljače. I toga dana bila je plaća većini poduzeća. Mrzili smo takve dane, kada bi tjelesni čuvar otključao vrata točno u 7 i 30, a mi kao šalterska vojska krenule na svoje sjedalice spremne se suočiti sa ljudskom nervozom i nestrpljenjem.
Posao sam uvijek radila mehanički, pokušavajući se isključiti od komentara ljudi koji su u dugom repu stajali ispred mene pa čak do ulaznih vrata u banku. O bolu u ramenima i vratu nitko od nas nije smio ni razmišljati, a kamo li poći do toaleta i obaviti nuždu. Sjećam se da se Nataša uvijek šalila u takve dane: "Drage moje, što manje kave i sokova. Tko sjedne, nema ustajanja do kraja smjene!"
Mobitel na mom radnom stolu, pored tipkovnice, nestrpljivo je vibrirao i uspjela sam se samo nagnuti i vidjeti ime moje kćerke. Iako je njena trudnoća bila u posljednjem mjesecu i svaki čas sam mogla očekivati da mi javi o odlasku u bolnicu, nisam se javila. Svakako ne bih mogla poći do bolnice dok ne završi moja maratonska smjena. Napokon je prestao vibrirati i vrtjeti se u krug, i ja sam mogla opet nastaviti sa poslom. No, svjetlost na zaslonu se nije ni ugasila, opet je vibrirao i Merino ime je opet pisalo. Znala sam da ona ne bi zvala bez razloga, jer je znala koliko je moj posao zahtjevan na ovakav dan.
"Halo?" - javila sam se, stavljajući mobitel na rame i pridržavajući ga bradom.
"Mama! Tata nije dobro! Odmah dođi u bolnicu!" - plakala je Meri kao dijete.
Sjećam se samo da mi je mobitel ispao, a čovjek koji je stajao iza stakla preko puta mene viknuo je:
"Vesna!"
Ljude koji su dolazili u banku uglavnom smo znali, a i oni su si davali za pravo oslovljavati nas imenom sa naših službenih pokaznica, okačenih na plavoj vrpci oko vrata.
"Moj Milan!" - izgovarala sam, dok sam jednom nogom odgurnula stolicu na kotačima od radnog stola.
Taj trenutak je ostao kao zamrznuta slika. Svi su prestali raditi, svi su gledali u mene.
Osjećala sam da je vrlo ozbiljno, jer je visoki tlak u posljednje vrijeme Milana često mučio i bilo je teško pronaći pravu terapiju. A kada bih mu ja govorila da će to prije riješiti sa manje hrane i piva, on se ljutio na mene.
Pogled liječnika koji je stajao sa mojom kćerkom govorio mi je sve. Milan je bio mrtav još kad je Meri ušla u stan i pronašla ga na podu u kupaoni.
Plašila sam se da bi Meri zbog šoka mogla izgubiti bebu, kojoj smo već i ime znali. Svi smo čekali da Roko ugleda svjetlost dana.
Nakon pogreba jedva sam čekala da konačno ostanem sama doma. Iako se Merin suprug nudio da ostanu sa mnom, zamolila sam ih da idu svojoj kući, a meni ako što bude trebalo, pozvat ću ih.
Umorna od dugog i napornog pogrebnog protokola, zaključala sam vrata stana iza njih i pošla u kupaonu. Stajala sam ispod tuša i neko vrijeme uživala u kapljicama koje su me bockale po licu. Onda sam u šaku nasula kupku i trljala ju po svom tijelu. A onda sam se skamenila. Ruka nije glatko klizila preko moje dojke, nego sam naišla na nešto tvrdo kao kamenčić. Ponovila sam pokret...iskočila iz kabine i stala pred veliko ogledalo na vratima. Nisam ništa vidjela, ali sam osjećala pod prstima.
"Oh, ne!" - bila je jedina misao koju sam čula u svojoj glavi.
***
I kao i svakoga dana kada dođem s posla i odmorim se, otići ću do zgrade u sljedećoj ulici, gdje živi moja Meri i čeka me njen Roko. Pa ću ga uzeti i poći s njim do maloga parka u krugu naše zgrade. Voli kada ga ljuljam na ljuljački, a voli se i penjati po toboganu. Sljedeći mjesec će mu dvije godine i već se 'sita napričam' sa njim, jer uspješno 'veže' rečenice. Dok je moja Meri prošla prve dane nakon poroda uz pomoć zetove majke, ja sam vodila veliku bitku sa kemoterapijama i povraćanjima, rastajala se sa svojom kosom i gledala novu kako raste. Dok sam ja prošla sve svoje bitke, i dočekala i druge nalaze, koji su govorili da dobivam bitku po bitku, moj Roko je i prosjedio sam.
I sad će, baka, dok nešto pojede i malo odmori svoje noge, poći po svoje čedo da se malo igramo u parku, a mama i tata neka provedu koji trenutak samo za sebe.
Post je objavljen 28.02.2009. u 12:00 sati.