600 kilometara

nedjelja , 22.02.2009.

Cipele sa visokim, skoro kockastim petama, ubijale su ju do mozga.
Stajala je na uglu ulice, u mokroj kasnoj noći i gledala prema njegovim prozorima. Privilegija što joj je dao ključ raspršila se kao mjehur od sapunice, dok je gledala kako mu ona prilazi sa čašom pića u ruci, odjevena u njegovoj košulji. Mogla je vidjeti i njenu dojku, koja je virila kao maca ispod košulje.
Svitalo je, a vlak je ulazio u grad udaljen od njegovih prozora 600 kilometara. I u tom velikom gradu je kišilo. Vozila se cijelu noć. I plakala u mraku kupea, koji bi ponekad obasjao brižni kondukter sa svojom baterijom. Uspjela je čak malo i zaspati.
U ruci je vrtjela ključ, na kom je bio privjesak koji je kupio na Valentinovo u nekom malom 'dragstoru', u nekoj mračnoj ulici, na kraju grada, na šetnici pored rijeke.
Sjećala se da je izula cipele koje su ju nesnošljivo žuljale na uglu njegove ulice i da je potrčala. Da, ušla je i u svoju podstanarsku sobicu, koja je bila plaćena još za deset dana i pokupila svu svoju 'nekretninu', u obliku gaćica, čarapa, četkice za zube, fena i glačala.
600 kilometara daleko od ugla njegove ulice, radila je prvu večer kao konobarica u neuglednom baru. Tu su dolazili samo redoviti sa svojom tugom, bez riječi, podizali bi kažiprst kao znak da 'dolije'.
„A on?“ – upitala je kolegicu koja joj je 'predala' smjenu.
„On tu dolazi već od kraja rata. Uvijek popije devet i prstima pokaže kao da piše, u znak da mu donesem račun.“ – objasnila joj je umorna kolegica, uz komentar:“Idem ravno u postelju, ni noge neću oprati.“ – uz, pomalo, kurvinski glasan smijeh. „I, da, zovu ga 'direktore'“, dodala je još jednu informaciju o proćelavom muškarcu, koji je vrtio čašicu u ruci i buljio u praznu površinu stola u kutu.
Prišla je da isprazni pepeljaru i ovlaš pređe vlažnom krpom preko stola, a on je progovorio:
„Dijana, zove se Dijana.“
Stajala je pored njega i gledala ga odozgo. I čekala. A on je podigao glavu i ona u tom trenu prepozna u njegovim očima svu onu tugu koju je ona nosila 600 kilometara.
Izvuče stolicu i sjede na nju. Nalaktila se i bez riječi ga gledala. Spoznala je svoju mizeriju da drugi vide nečiju patnju. Zato je ona pobjegla. Ovdje nitko neće znati što je donijela sa sobom. To sliči umoru, nakon napornog dana.
„Kako sam ju samo volio. Bio sam spreman na sve. Govorio sam joj da dođe k meni, nema veze što živim sa majkom, zavoljela bi ona nju. Govorio sam joj da i djecu povede, volio bih ja njih zbog nje. Nju sam volio kao život svoj. Govorio sam joj tako svaki dan, a ona bi na posao dolazila uvijek s novom modricom, jer mu ne bi dala.“ – curila je priča iz njegovih usta, a da pogled nije dizao.
„A zašto 'direktor'?“ – upita ga ona.
„Valjda zbog boje glasa. Nemam pojma.“ – spremno joj uzvrati. „A danas su u Beču. I ne znam da li spava s njim ili s nekim drugim. Ali meni ponekad javi ime grada i hotela i pošalje kartu za bus.“ – vezao je svoju priču, proćelavi zgodni muškarac, čije srce je bilo ranjeno i zauzeto.
„Dvadeset godina. Bio sam tako mlad i naivan. Zaljubio sam se prvoga dana kad sam koraknuo u firmu. Valjda je znala sa muškarcima. Valjda ju je onaj njen zato i mlatio.“
I tako bi ona, odjevena u svoje uske traperice sa tugom u očima, sjedala za njegov stol kada ostane on kao posljednji gost i slušala o tomu kako su divlje vodili ljubav u nekom hotelu u Karlovcu ili Osijeku. Birala je gradove gdje ih nitko ne može prepoznati, a tako je gadno griješila, jer su ih nekoliko puta za doručkom u restoranu vidjeli ljudi koji znaju njega i priču o njegovoj velikoj nesretnoj ljubavi.
Što je duže pričao, porudžbine su bile sve manje, da bi jednoga dana naručio mineralnu vodu i upitao nju:
„Da li želiš da sutra odemo u onaj fini restoran pored parka na večeru?“
Njihovi pogledi isprepleli su se kao prsti njihovih ruku, dok su sretni šetali ulicama grada 600 kilometara daleko od ugla 'njegove' ulice.