Jedan običan kišni dan

utorak , 03.02.2009.

Ulicu su renovirali, štikla mi se slomila, pukla mi je 'žica' na čarapi...a ja sam jurila na posao.
Kiša nije prestajala padati već drugi tjedan. Ljudi su samo o tomu pričali, a mene je ta priča strahovito zamarala.
Koračala sam prema svojoj 'firmi', a najradije bih pobjegla iz ovoga grada, iz ove zemlje, sa ove planete.
Uvalili smo se u kredite, ni Boris nije bio siguran za svoj posao, a moja krasna šefica otpustila je i Anitu i Leu, a sad sam bila ja na redu.
Otkako su raskopali ulicu, mušterija je bilo sve manje. Valjda se damama nije dalo dolaziti na kozmetičke tretmane po blatnjavoj ulici. To je ustrašilo moju poslodavku da joj se neće ni vratiti, pa je daljinski od klima uređaja stalno bio kod nje, da ne bi koja od nas slučajno upalila grijanje, a to što smo mi morale biti odjevene u laganu bijelu odoru sa logom kozmetičkoga salona i nismo osjećale nožne prste od studeni koja nas je ubijala kroz lagane papuče, također sa logom, to je bila najmanje bitna stvar za ovu kapitalističku kučku.
I tako je meni procurio nos, i kašljala sam, a dame koje sam uređivala zgranuto su me gledale, plašeći se virusa koje sam sijala po zraku. Da, zaboravih reći: rijetke dame, jer smo uglavnom bile same u salonu. Buka strojeva s ulice, raskopani blatnjavi kanali i radnici koju su nas gledali i dobacivali nam gestikulacijama, bilo je sve što se vidjelo sa velikih pustih prozora poznatoga salona.
Nervozno, prije nego sam na raskrižju izašla iz auta, Boris mi je dobacio, da bih trebala otići k liječniku i provjeriti svoje šmrcanje, koje je potrajalo i malo duže. Dok je on odlazio sa Lukom u autu vozeći ga u školu, ja sam požurila preko raskopane ulice i tako slomila štiklu na novim čizmama. A onda sam zamijetila da sam i 'žicu' od skupih čarapa sa uzorkom potrgala, vjerojatno povlačeći patent-zatvarač na brzinu.
Ulazeći u salon pogledala sam se na veliko zrcalo i ništa drugo nisam ni vidjela do mog velikog crvenog i oguljenog, od hrpa ubrusa, nosa.
Suze su same potekle niz lice, kad me i ta kapitalistička kučka pogledala poprijeko i rekla:“Kasniš!“, a na velikom zidnom satu bilo je točno trinaest sati i jedna jedina minuta.
Suzdržala sam se da izgovorim i jednu riječ i produžila u drugi dio salona. Bile smo same. I znala sam da nije završila sa mnom, jer ja sam bila kriva i za to što telefon ne zvoni i danima nitko ne želi zakazati termin.
Stajala sam pored prozora i gledala na ulicu već dva cijela sata. Ušla je noseći u ruci dva tanka sendviča i pružila mi jedan bez riječi. Mogla sam zamisliti kako joj se 'srce trgalo' za kunama koje je morala dati dostavljaču.
Konačno, telefon je zazvonio i prekinuo tu tužnu tišinu u velikom hladnom i mračnom salonu. Pomislila sam i da bi netko htio navratiti bez zakazanog termina, pomislio bi da je salon zatvoren. Cijela ulica izgledala je kao 'zatvorena'.
Pružila je slušalicu i rekla:“ Za tebe!“
Uspaničena Lukina učiteljica zvala me da mi kaže da se Luka ozlijedio na satu tjelesnoga i da se nalaze u bolnici, jer mu hitno moraju operirati nogu, jer je lom 'nepravilan'.
Tek zagriženi sendvič, ispao mi je iz ruke, a ja sam već trčala sa jaknom u ruci prema raskrižju i mahala taksiju koji me nije vidio i produžio prazan u susjednu ulicu.
Sjedila sam sva izbezumljena na crvenoj plastičnoj stolici ispred operacijske sale i čekala.
U taj tren zazvonio je mobitel u mojoj torbi.
Zvali su me iz poznate kompanije, da mi jave da sam osvojila glavnu nagradu, velike nagradne igre.