Antonio, vruće mi je!

subota , 31.01.2009.

Ljeto je, kao uostalom i svako drugo vrijeme, svaka druga stvar, imalo svoju dobru i lošu stranu.
Dobra strana mu je bila što sam mnogo više šetala, bila vani, bila zadovoljna sa svojom tamnom bojom tijela..., putovali smo, kupali se na plaži, nosila sam svoje ljetne haljinice i sve u svemu, bila mnogo zadovoljnija. Ljeto je bilo moj antidepresiv, moja utjeha koju bih čekala sa čežnjom u dugim hladnim predvečerjima i kratkim danima.
No, ljeto je za naš kvart značilo i nešto vrlo loše, nešto što donosi galamu i besane noći vikendom. Gradski bazen bi vikendom u kasnim noćnim satima bio domaćinom poznatih pjevača, što je značilo glasnu muziku do prvog jutarnjeg svitanja.
Ni klima uređaj nisam mogla više podnijeti. Osjećala sam se kao zvijer zatvorena u kapsulu u kojoj nestaje zraka. Otvorila sam prozor, a zrak gust kao nevidljivi ubojica omotao mi je lice i kožu i odjednom sam sva bila mokra. Znojila sam se tako čudno, da sam po svojim ramenima osjećala kao da me ovijaju sa prozirnom folijom.
U taj tren zazvonio je moj mobitel. Bila je to Zorana. Pitala me što mislim o tomu da prošećemo dijelom grada gdje ima malo više borovine i hladovine.
S radošću sam prihvatila ponudu i jurnula u kupaonu na tuširanje. Koje je, naravno, izazvalo suprotan efekt: još sam se više preznojavala. No, sunce koje je palo na zapadu,a nebo se rumenjelo kao plamen iznad vatre, obećavalo je malo manje vrući zrak.
Nakon prelijepe šetnje i ugodnog razgovora sa Zoranom, koju i ne viđam tako često, ali kad ju vidim bude nam jako ugodno vrijeme provedeno zajedno,
„Eh, draga moja, baš ti hvala na ovom pozivu, a ja sad odoh u moj pakao.“ – rekoh joj sa smiješkom, dok smo ljubile jedna drugu u obraz za pozdrav na rastanku.
„O čemu pričaš? Koji pakao?“ –upitala me začuđeno.
„Pa, da. To ti nisam stigla ispričati. Pa, znaš, vikendom ti je zbog bazena pakao. Sad će napušeni luđaci skretati pozornost djevojaka divljanjem sa svojim autima i škripom kočnica u mom naselju. To ti je draga moja za poludjeti.“ – objasnila sam.
Dok sam laganim korakom iz šetnje, pred svoju zgradu, prilazila parkingu, sjetih se da sam taj dan dolazeći s posla zaboravila iz auta ponijeti fascikl sa dokumentima, jer sam planirala dovršiti neke sitnice doma i novi tjedan započeti bez zaostataka u poslu.
Dok sam se 'izvlačila' iz unutrašnjosti automobila sa fasciklom sa zadnjeg sjedišta, ugledala sam kroz svjetlost ulične svjetiljke moga Antonia na balkonu, kako mlatara s rukama i nešto pokazuje. U trenutku kad sam okrenula glavu, ugledala sam automobil koji je jurio kao u sceni onih ludih filmova i ruši pred sobom nekoliko parkiranih automobila.
Više se ničega ne sjećam.
Rekli su mi da sam bila u komi dva tjedna, a onda su mi rekli da mi je tijelo slomljeno na nekoliko mjesta i bit će potreban period od najmanje pola godine za povratak u normalan život.
A tada će biti ona grozna zima, sa kratkim danima i mnogo mraka.