Kao da se noć spustila. Vani, kroz uski prozor, vidjelo se samo tmurno nebo. A bilo je tek rano poslije podne. Sa neba je kiša padala kao rijeka i stvarala zastrašujuću huku kao vodopad. Uskom cestom kretala se kolona ljudi, a pored zaustavljenih automobila stajali su ljudi bez kišobrana, odajući poštovanje tužnoj koloni.
Ona je ležala u postelji i bespomoćno gledala u tamno nebo i nekoliko kapljica kiše koje su ostale na prljavim staklima prozora. Ni suze nisu mogle teći. Osjećala je samo veliku bol i bez glasa vapila molitvu Bogu da i nju uzme.
A imali su samo nju. Jednu jedinu.
Učila je dobro i bila im je ponos u malom skromnom domu. Tadija je radio kao mrav i nakon posla, odlazio u svaku kuću na poziv da popravi pokvareno i nikada nije htio reći cijenu. A ljudi su znali cijeniti, pa mu nikada nitko nije ostao dužan ili podcijenio njegov rad. Svaki novčić ostavljao je u stranu za njegovu malu princezu, Gabrijelu. Kako su vidjeli da uči dobro i stalno priča da želi biti doktorica, tako su znali da moraju štedjeti jer će Gabrijela jednoga dana dići sidra i otići u veliki grad na škole.
Tako je i bilo. Nakon dobivene nagrade za najbolju učenicu generacije, na medicinskom fakultetu bila je primljena među prvima. Bila je Manda, njena majka, malo ljuta na nju, što sebi ne kupi koju lijepu haljinu ili cipele sa malo pete, nego uvijek gazi onako baš muški i kupuje obuću na muškom odjelu. Šišala se kratko, nosila uvijek hlače i čak se Manda pomalo bojala da nikada ni jedno muško neće baciti oko na nju. Bojala se Manda da će joj zalud biti škola, a ona bi ipak da njena mezimica ima i djecu i kuću, jer što će biti s njom kad oni umru.
Gabrijela bi uvijek nakon posla, vrijeme za odmor koristila u lokalnoj igraonici i 'bingo' je bila njena razonoda. Tako je upoznala i Zorana, momka koji je služio pića u igraonici, a uskoro su otišli i pred matičara. Mlađi koju godinicu od Gabrijele, nije Zoran bio baš neka lutrija za njenu školovanu doktoricu, ali je bila skromna, pa pred oltarom klečala i Bogu zahvaljivala što će ipak i djecu izroditi. Tako je i bilo. Rodila se Maja, a dvije godine poslije i Tanja.
Eh, njoj i njenom vrijednom Tadiji nigdje kraja radosti. Puna kuća dječjeg smijeha, Zoran je bio dobar suprug i bilo je sve 'u priliku'. Ljudi su u selu voljeli njihovu Gabu, kako su je od milošte 'poseljački' zvali i bila je to njihova draga doktorica, kojoj su nosili kokoši i jaja u znak zahvalnosti.
Čak je Mandu ponekad bilo strah tog izobilja. Oni nisu držali živad, nikad joj Tadija nije dao da se prlja o blatu i da im štala smrdi uz kuću. Manda je čak i ćevapčiće naručivala za doručak, što nije bio običaj u selu. Ali, njoj dobro došlo ta moda naručivanja hrane telefonom, pa joj je bilo lako i djecu od svoje Gabrijele podizati, dok je ona radila.
No, došlo je ono čega se Manda uvijek bojala. Sretnom životu došao je kraj, kada je Zorana pogodio srčani udar i umro je u svojoj trideset i trećoj godini. Ostala je Gabrijela zavijena u crno i sve više vremena provodila na poslu. Nikada nije tražila da ide na specijalizaciju, nego je ostala vjerna svojim seljanima.
Taman kad se Mandi činilo da je tuga u njenom glasu izblijedjela, jednog jutra uz kavu, nakon što su se vratili s nedjeljne mise, Gabrijela je preko stola uzela u svoje ruke očevu i majčinu ruku i rekla:
„Ja imam rak. I neću ići na operaciju, nego ću živjeti ovo malo što mi je ostalo. Djeca su porasla, a i one će uskoro svaka svojim putem. Tako, da nije ništa važno.“
Manda i Tadija skočili su kao podbodeni i oboje u isti glas govorili da je ona doktorica, pa kako druge šalje na operacije, pa da se ne predaje, da se to danas liječi. Otimali su se za riječi, ali im je dobro poznat bio i onaj kćerkin tvrdoglavi pogled.
Sekirao se Tadija, noću nije mogao spavati, šetao bi po kući i palio cigaretu jednu o drugu, da bi ga Manda jednoga jutra našla kako sjedi u svojoj fotelji širom otvorenih očiju, a cigareta je dogorjela u ruci.
Vrlo rado bi 'osula paljbu' na kćerku i rekla da je to zbog nje, ali je morala progutati riječi, jer je osjećala da je ionako u njihov dom došla samo nesreća.
Tri godine Gabrijela je živjela kao sjena i povlačila se u sebe. Sve je manje pričala, pa je i majci nakon pregledanih nalaza rekla da mora voditi računa o hrani, jer će ju masnoća u krvi ubiti, ako nastavi tako nezdravo jesti.
Maja i Tanja su otišle u grad i zaposlile se. Možda je bilo i dobro što su živjele svoj život i nisu se previše opterećivale sa majčinom odlukom da kao seoska doktorica čeka smrt bez pomoći medicine.
Manda je bila sve slabija. Kuća opustjela i bez Tadijinog glasa i zveckanja alata iz dvorišne radionice. Djeca odrasla i otišla u grad, a Gabrijela je sve vrijeme provodila u seoskoj ambulanti. Čak je tamo i spavala. Po selu su pričali, kako bi ju noću vidjeli da se previja od bolova u stolici i sama si daje injekcije. Cijelo selo je suosjećalo sa nesrećom koja se sručila na tu malu obitelj.
Uskoro Manda nije mogla hodati, pa je sve češće trebala nečiju pomoć, a žene su u selu bile dobre i na smjenu joj dolazile pomoći.
Tako joj je stara Zdenka, njena skoro devedeset godišnja, dobra susjeda došla i rekla da je Gabrijela umrla i da će to popodne pored kuće proći sprovod, pa ako želi došli bi ju posjesti uz prozor da vidi.
Nemoćno je zahvalila i rekla da ni u krevetu ne može sjediti, i neka oni svi slobodno idu s povorkom.
Cijelo selo je bilo ovijeno u tugu. I nebo je plakalo. Ljudi su bili mokri kao miševi, hodajući jedan drugomu uz rame, da isprate svoju dobru doktoricu na posljednji počinak. Maja i Tanja su u zadnji tren stigle iz grada, a rekle su i da se odmah moraju vratiti. Samo su poljubile svoju baku Mandu, koja je kao nemoćno dijete ležala u postelji i gledala prema prozoru.
Znala je da će uskoro spustiti lijes u obiteljsku grobnicu, gdje su ju već čekali Zoran i otac.
Truba je jecala tužnu melodiju, a Mandi suze zasjaše u očima i tako i ostadoše.
Oči širom otvorene.
(Za H., Š. i D.)
Post je objavljen 23.01.2009. u 15:15 sati.