Pregled posta

Plava kuverta

Upravo sam pograbljala travu ispod moje dvije velike magnolije u pročelju kuće, kad sam dolje ispred garaža začula zvuk malog motora. Bio je to naš poštar Mate. A i bilo je to njegovo vrijeme kada bi mi obično donosio poštu.
Ozbiljnoga pogleda penjao se krivudavim kamenim stepenicama između garaže i travnjaka i pružio mi plavu kuvertu. Još od davnih vremena grozim se na plavu kuvertu, makar u njoj nekada dolazilo i bezopasno rješenje o očekivanom predmetu.
„Kate, moraš mi ovo potpisati.“ –s nelagodom mi je pružio blok sa kolonom za potpis o primljenoj pošiljci.
„Što je to, moj Mate! Ja ništa ne očekujem.“ – onako, više da sebe umirim prokomentirala sam.
„A ne znam, moja Kate. Vazda nekog vraga čovjek mora očekivati. Nego, hajd' Bog...idem ja dalje.“ – sjuri se Mate niz stepenice k'o momak, iako je gazio pedesetu. Ali, nije se on dao. Ostao vitalan, valjda zahvaljujući godinama pješačenja. U zadnje vrijeme su mu dali motorin.
Kao da sam znala da će mi trebati čaša ledene vode, uvukla sam se u vlastitu kuću kao lopov, zaključala vrata za sobom i sjela u blagovaonicu za stol. Držala sam kuvertu s objema rukama ispred sebe, a one su drhtale.
Čudni su ljudi u mom selu, uvijek za nešto sude, pa sam se pripremala na sve moguće scenarije, skrivene u plavoj omotnici. Otpila sam gutljaj hladne vode i otvorila.
Soba oko mene se vrtjela kao ringršpil kada sam ugledala ime moje starije kćerke. Još kad je počela hodati s onim svojim, nikomu nije ostavio dobar dojam. Bio je to obični lokalni pametnjaković, poklopac za svaki lonac, a nikada ništa pametno nije izrekao. No, i studij ekonomije u Dubrovniku, pao je u zaborav već na samom početku, jer su se zaljubili baš pred njen odlazak. Momak presvučen svim bojama, osoba koja samo smišlja kako se dočepati 'love s jove'.
Ne znam zašto, ali onoga trena kad sam ugledala njeno ime tužitelja znala sam da je to 'njegovo maslo'.
Moje rođeno dijete tužilo me da joj isplatim dio kuće, nakon očeve pogibije. A nije pojma imala, koliko je njena majka, koja joj je udahnula život, bila mudra, jer ju je život naučio na to.
Kuvertu sam spustila na stol i pošla da se otuširam. Onda sam se odjenula, stavila malo šminke i parfema i pošla do ureda svoga odvjetnika. Iz dobro čuvane moje tajne kutije, koja je ležala pod ključem u mojoj sobi, ponijela sam sva dokumenta.
„Znam, Kate, znam. Očekivao sam ja tebe. Bila je ona već kod mene. Htjela je da ju ja zastupam. No, rekao sam joj da sam ja tvoj odvjetnik, a i da nisam tog prljavog posla ne bih se prihvatio u njeno ime. Mislim, Kate, da iza svega toga stoji onaj njen. On ti je bio s njom.“ – ispričao mi je moj odvjetnik, koji nije bio samo odvjetnik. Taj čovjek imao je pamet veličine Brača. Pa ga je tako bilo i u drugim biznisima.
Papiri koje sam posjedovala bili su potvrda o mom vlasništvu koje mi je prepisao svekar na sve nekretnine koje je on imao. To je uradio još za živoga mi supruga. Nikada nisam saznala zašto. Čovjek me zavolio od prvoga trenutka, a ni sin mu nije bio probisvijet. Bio je to muž kakvog bi poželjela svaka žena. No, sudbina je tako htjela da mu pukne guma na kotaču u velikoj brzini i strada na licu mjesta.
Ja sam se vratila iz Švedske da ga pokopamo u rodnom selu i tako odlučila ostati. Prespavala sam u velikom krevetu u staroj kući, gdje je živjela moja svekrva. Kad sam se malo pribrala, sljedećeg jutra izašla sam u dvorište. Bilo je zajedničko: za njihovu staru kamenu i onu koju smo počeli graditi moj Ante i ja.
Bilo je maglovito jutro, iako u našem kraju magla nije bila uobičajena pojava. Valjda se podigla s vlažne trave. Kuća je, kao kosti stare mršave dame, stršala u zraku. Bili su to samo podignuti zidovi. Čak nismo uspjeli staviti ni krov. Djeca su bila mala, a kuću nije bilo lako graditi, pa ni iz Švedske.
Obilazila sam oko njenih zidina i duboko uvlačila dim cigarete. Sjela sam na veliki kamen iznad kuće i odlučila: vraćam se i nastavljam ono što smo započeli.
Svaki račun i dokaz o kupljenom materijalu, čuvala sam kao potvrde svoje hrabrosti, odlučnosti, uspoređivanja potrošenog novca i onoga koji imam. I sve to pohranjivala u svoju tajnu kutiju.
Bile su tako male, niti u školu nisu išle. I kako da majka i u jednom trenu pomisli da odgaja zmiju na svojim njedrima.
Gadarije koje sam morala slušati na sudu da ona i sestra nisu imale što jesti, bile su strašne.
Ni danas ne znam kako mi je majčino srce izdržalo.
Razočarana kako stranac može ući u tvoj dom, pa okrenuti rođeno dijete radi svoje koristi protiv majke, pozvala sam na dobrovoljnu isplatu simboličnog iznosa onih četiri zida, koje smo podigli njihov otac i ja, i drugu kćer, da ni njen muž ne bi pomislio da je ostao zakinut.
Danas stariju gledam kako na susjednoj njivi pravi svoju kuću, a pored mene prolazi kao pored groblja. Mlađa se upinje da ublaži moju vječnu bol, pa navraća i pravi mi društvo uz kavu. Iako i njoj više ne vjerujem. Jer mi ne dozvoli da joj ja pomognem jer ja to želim, nego uz kavu toliko kuka o teškom životu, nadajući se neću li djeci gurnuti u džep koju kunu.
A uradila bih ja to. U mojim njedrima kuca majčinsko srce.


Post je objavljen 06.01.2009. u 19:24 sati.