Božić

subota , 27.12.2008.

Kuhinja je bila zatrpana plehovima za pripremu suhih kolača i sastojaka koje sam uredno izvagala na maloj kuhinjskoj vagi.
Božić je dolazio i znalo se da dvorište svake kuće miriše na kolače.
Dan je bio sunčan i blago hladan. Bura je lagano njihala oprano rublje i zavjese iz svih soba, na dugim štrikovima preko cijelog dvorišta iza kuće. Djeca su radosno skakala i vrištala u svojoj igri, a ja bih povremeno povirila kroz prozor i doviknula:
"Anđela, pazi na braću da ne idu blizu štrika. Pazite mi na robu."
Iako je bila mlađa od oba moja sina, uvijek mi je ona nekako bila pouzdana i zrelija od njih. Dječaci k'o dječaci. U glavama su im samo veliki pothvati, a o posljedicama misle poslije.
Moj Ivan im je bio jako dobar otac. Nikada ih nije pucnuo po guzi niti povisio ton. Ako bi što skrivili, on bi ih posjeo na rub svoga koljena, pa im govorio o tomu, unoseći svoje lice toliko blizu uz tihi glas, da bih ja samo mogla vidjeti sram u njihovim oborenim pogledima.
Bila sam sretna žena. Samim tim što sam ga, u to vrijeme, uspjela uvjeriti da dođe u moje selo nakon naše ženidbe. Zašto bih se ja naguravala sa njegovima po kući, kad mi je baba ostavila veliku kuću u nasljedstvo.
Nekako sam u to vrijeme odudarala od svoje sredine. Na konju sam došla obučena u bijelo, dok su ostali svatovi išli pored mene pješke. Kad smo ušli u mladoženjino dvorište, sama sam poskočila sa konja i s obje ruke podigla dugu haljinu do koljena da pređem preko dvorišta.
Sve vam je jasno kako je trebalo biti, jer sam ja radila sve suprotno. Pa i to da 'priženim' svoga supruga u svoje selo. Pričalo se o tomu kao velikoj sramoti.
Moj Ivan je odlazio 'na teren', donosio plaću i živjeli smo lijepo. Bio je vrijedan čovjek i uvijek bi pritrčao svakomu u pomoć. Nekada sam mu znala spočitnuti kritiku zbog toga, jer to neki nisu znali cijeniti.
Na to bi on rekao:"Ma, nema veze Ivana, Bog sve vidi."
Da, bili smo vjernici. Veliki. Odlazili k misi i držali do svoga, iako je to imalo visoku cijenu u ono doba.
Izvadila sam pleh iz pećnice točno na vrijeme, kada su 'šape' dobile pravu blagu rumenu boju.
U taj tren začula sam vrištanje iz susjednoga dvorišta. Ošinula me prva misao:"Djeca!", kao i svakoj majci, pa sam objema rukama zgrabila pregaču i istrčala na vrata kuće. Djeca su stajala na visokom travnjaku i gledala prema susjedovom dvorištu. Ivan je taj dan uređivao dvorište i sklanjao lišće i nepotrebne stvari, da nam okućnica za Božić osvane uredna. Ivana nisam vidjela.
Što mi je prolazilo u glavi, ne znam. Znam samo da sam ljudski morala postupiti i trčati da pomognem susjedima. Vapaji i zapomaganja nisu prestajali.
Kad sam utrčala u dvorište, a za mnom moja dječica (zaboravila sam im reći da ostanu kući), ugledala sam Anđu kako drži ruke na glavi i nariče. Pored nje je stajao njen Ante i naginjao se u bunar.
"Ivana, idi! Ne gledaj!" - viknuo je Ante.
Nisam razumjela što se događa, dok se nije ukazala mlohava ruka moga Ivana. Tijelo je bilo omotano sajlom za kante bunarske, a ruka je visjela kao slomljeni komad.
Kada sam ja zavrištala, čula sam samo svoj glas. Anđa je utihnula.
"Ivane! Moj Ivane!" - kriknula sam i ...dalje se ničega ne sjećam.
Pokop je bio na Božić. Sjedila sam uz njegov odar i oko mene mojih tri pilića. Molila sam ih tiho, bez snage da mi ga ne uzimaju, kada je bilo vrijeme da pogreb krene.
Injekcije koje su mi dali bile su toliko jake, da sam bila nijemi promatrač zabrinutih i tužnih lica oko sebe. Nisam osjećala da dodirujem tlo, a noge su me nosile u koloni do groblja za odrom moga Ivana.
Rekli su mi da je Ante čistio svoj bunar i da je izgubio svijest. Moj Ivan je spasio njega, ali se on ugušio od plinova, jer Ante nije bio pri svijesti da njemu pomogne. Kad je došao sebi, bilo je prekasno. Anđa nije imala snage sama izvući moga Ivana.

(Mojoj kumi I.)