U tom trenutku nisam ništa mogao učiniti. Poslije čovjek pokušava vratiti film, pa analizirati svaku sekundu i razmišlja što je sve mogao učiniti da se to ne dogodi. No, uvijek mi je smetalo ono pametovanje: 'da sam...', 'što nisam...'. Jednostavno, stvar se dogodila.
Stojim na najprometnijem raskrižju gdje se promet od tri do četiri 'začepi', jer tada svi idu s posla u svoje domove.
Prve snježne pahulje ove godine počele su kao bijeli behar u proljeće letjeti u zraku. I uvijek tako, kada pada snijeg ja zamišljam da je behar, a kada opada bijeli behar, ja zamišljam da je snijeg.
I tako prikraćujem vrijeme, puštajući misli da se kao ptice razlete. Jer kada bih razmišljao o stvarnim stvarima, bacio bih se sa tog prometnog čvora, ravno dolje na jureći vlak.
Hladno je i ruku u desnom džepu stisnuo sam toliko jako, da su mi se prerasli nokti zabijali u dlan.
Hladni vjetar reže me kao nož po zdravoj koži, a na onoj što kao plastika stoji na meni i nemam više nikakav osjećaj.
Gledam tako ljude koji prolaze u svojim bijesnim velikim srebrnim i crnim autima, dok neki izbjegavaju da me pogledaju, a drugi sretni projure jer su 'ulovili zeleno'.
Danas je blagdan svetoga Nikole. I nije to samo praznik za djecu, to je blagdan kada bi ljudi trebali udijeliti svoju milost, makar u obliku novčića.
Toga dana došao sam u poznati auto servis i predao svoj automobil.
Na posao sam odjurio gradskim prijevozom, nakon što sam već u osam sati predao automobil da ustanove zbog čega mi se auto stalno gasi. Ljudi obično kada ih nešto muči, ispričaju dvojici - trojici, pa tako ljudi razmijene iskustva i posavjetuju se. S obzirom da sam na novi auto dao naknadno ugraditi alarm, problemi su počeli tada. Jedan moj dobar prijatelj koji je bio i pretplatnik na auto časopis, rekao mi je da su sigurno negdje zeznuli struju prikapčajući tu silnu mrežu žica. No, bahati mladić duže plave kose, samouvjereno i podcjenjujući moj komentar negirao je da bi to mogao biti problem, ali su mi rekli da bih trebao ostaviti auto na cijeli dan da pregledaju instalacije. Pred kraj radnoga vremena javili su mi da šalju vozača po mene i da mogu preuzeti auto.
Tako sam i uradio. Ranije sam napustio svoje radno mjesto i sav sretan što su tako brzi, preuzeo svoj auto, bez naknade, jer je reklamacija spadala pod garanciju.
Snijeg je i te zime, baš kao ovoga kasnoga poslijepodneva prolijetao zrakom, kada sam se dovezao na parking ispred zgrade i ugasio automobil. Pošao sam u svoj topli dom gdje me čekala supruga i dvoje djece.
Sljedećega dana grad je bio ispod bijeloga prekrivača, kada sam sjeo u svoj automobil i stavio ključ da ga pokrenem.
Sljedeće čega se sjećam bila je bolnica. Grobna tišina u sobi, pored kreveta zabrinuta supruga sjedila je na stolici i čitala knjigu. Na moj kašalj prenula se i zovnula sestru.
Rekli su mi da sam došao k svijesti nakon sedam dana i da sam teško ozlijeđen u požaru koji je buknuo u mom automobilu.
Da...onda sam vrtio film u glavi i sjetio se smrznutoga snijega na staklima automobila.
Nisam se mogao micati i sve što sam vidio bili su bijeli zavoji svuda na meni.
Nakon dugog liječenja, vratio sam se kući unakaženoga tijela koje je sličilo na plastičnu lutku koja nosi odjeću u izlozima trgovina. Koža je bila sjajna i zalijepljena za kosti. Mišići su izgorjeli i ostao sam polu ukočen. Lijeva ruka se nije mogla savijati u laktu i uvijek sam trebao supruginu pomoć.
No, ona je vrlo brzo izgubila strpljenje i na moju nervozu odgovorila odlaskom k svojoj majci, u isto vrijeme kada su mi u poduzeću uručili otkaz uz objašnjenje da više ne mogu obavljati posao koji sam prije radio. Na moj kratki radni staž, zaslužena invalidska mirovina mogla je pokrivati troškove vode i struje.
I tako sam odlučio priključiti se nesretnim ljudima koji su ovaj prometni čvor vidjeli kao mjesto za preživljavanje.
Netko se ipak udostoji pa odškrine prozor na svom srebrnom limenjaku i u moju ukočenu ruku ubaci hladni novčić.
Taman toliko da mogu kupiti sendvič i bocu nekoga soka.
Post je objavljen 11.12.2008. u 14:24 sati.