Rudaru je njegov posao najteži. Automehaničar misli da se samo on lomi oko svoga posla.
Tako i ja. Mislim da sam odabrao najteži posao na svijetu. No, imam li pravo žaliti se, ako sam to sam izabrao.
Danas možete čuti ljude kako najčešće kažu:'Bože, samo mi pamet sačuvaj'.
Ljudi tako strahuju od gubitka zdravoga razuma, naročito pri susretu s ljudima koji ili pričaju bez prestanka čiste nebuloze ili bulje u jednu točku bez ijedne riječi.
Moj posao su obje od ovih vrsta. Oni su još i mila majka, ali kada imam i one koji urlaju i imaju napadaje, tu potrošim zadnji atom snage. Nije lako biti neuropsihijatar. Ali, postižući to znanje i zvanje, prvo moramo svladati nemir u sebi i naučiti ostati normalnim u takvim situacijama.
U kaosu toga posla s nimalo ugodnim ljudima, jednoga dana pokucala je ona na moja vrata. Iako sam dežurnoj sestri rekao da mi nikoga ne šalje i da idem malo odmoriti u svoju sobu, poslije mi je rekla da je mislila da je pravi grijeh bio vratiti ju a da ju ne vidim.
Naravno, to je bila šala i ona, stara iskusna sestra, znala je slabost nas u bijelim mantilima.
Moja Tihana je bila opis same sebe u svom imenu. Kada bi ona pričala, ja sam morao prestati disati, inače ju ne bih čuo što govori. Kada bi hodala, kao da tlo nije dodirivala. Kada bi sjedili za stolom i objedovali, hrana je bila svečanost koja klizi po njenim ustima, bez šuma, bez velikih pokreta. Sva nježna i krhka, i još slabašnija bila je pored moje ogromne figure. Volio sam za sebe reći da sam krupan, iako su me mnogi zadirkivali pitanjem:'od sutra na dijetu, ne!'
Nismo mogli imati djecu. Ni ja ni ona. Mene je dotukla zarazna dječja bolest u osamnaestoj, a nju česte upale. Za oboje je stajala otvorena mogućnost: 'možda jednoga dana, tko zna, nikada ne treba odustajati.' Zato sam se i tako silno želio, nakon završene Gimnazije upisati na medicinu.
Tihana nije bila ambiciozna. Ona je s teškom mukom završila i srednju školu, nije joj učenje baš bilo omiljeno. Ali, to uopće nije bilo bitno, jer tako tiha i mila osoba i nije mogla stvarati novi svijet i prevrtati planine.
Meni je trebala draga i suzdržana žena i to sam i našao u njoj.
Iako smo imali veliki stan i trpali u njega na zidove slike kupljene na svakoj izložbi, mogla se osjetiti nenametljiva prisutnost moje drage žene. Dom je odisao toplinom i ljubavlju. Zar nije dovoljna ljubav dvoje da bi bilo dobro. Ako ne može treće, pa nije važno.
I tako sam ja zezao sestre po odjeljenjima i znalo se da sam samo veliki zafrkant, nikakav ženskar. Ta, tko bi to mogao uraditi Tihani. I muha da se jače zaleti u nju bila bi ubitačna, a kamo li da sazna za drugu ženu.
Bio sam zafrkant i zezao se do tog proljetnog popodneva, kada sam pokušao u svojoj liječničkoj sobi malo odspavati. Na lagano kucanje na vratima, grubo sam uzviknuo:" Tko je!"
Odgovor s druge strane bio je izazov da otvorim vrata:" Moje ime vam ništa neće reći."
Kada sam otvorio vrata, pred njima je stajala visoka brineta.
"Rene mi je rekao da ste njemu pomogli, a on je naš zajednički prijatelj."
Rene je bio moj prijatelj, koji je držao galeriju. Postali smo veliki prijatelji, kada sam njegov život držao u svojim rukama na prvoj crti bojišnice. Rafal ga je pokosio preko leđa, ali je davao znakove života. Sve svoje znanje iskoristio sam i uspjeli smo ga spasiti u Splitskoj bolnici. Oporavljao se dugo, a ja sam koristio svaku priliku po dolasku s bojišnice u grad, da ga obiđem i nagovaram da vježba oduzetu ruku slikanjem. Donosio sam mu papir i boje i davao ideju za slikanje.
Rat završi, ali posljedice ostaju. Ljudi su bili spašeni, ali su dalje morali živjeti sa bolovima. Tako i Rene.
Kada sam nabavio akupunkturne iglice i u Rimu završio tečaj za akupunkturu, nakon nekoliko terapija javio mi je da se osjeća izvrsno i da mu je pomoglo. I moja Tihana je, kada bi osjetila bol u leđima, voljela da joj 'bocnem' koju i tvrdila da joj je mnogo bolje.
Tu, pred vratima, stajala je ova prekrasna žena i molila da joj pomognem, jer od boli u ramenu nije mogla živjeti.
Nakon nekoliko terapija, rekao sam da više ne smije, a ona je odgovorila da svakako odlazi na odmor u Španjolsku. Tek kada je otputovala, postao sam svjestan da sam tužan. S radošću sam dolazio na posao, znajući da će ona doći na terapiju. Tako mi je pričala o sebi i mnogo sam saznao o njenoj usamljenosti. Osjećao sam kako iza te pristojne tihe osobe, pršti energija za okretanjem zemlje naglavačke. No, ona je prihvatila svoju sudbinu i hodala kao sjena.
Kao dijete bio sam sretan kada me nazvala iz Španjolske da mi javi da se osjeća izvrsno i da ju rame uopće ne boli.
"Drago mi je. Samo uživajte." - rekao sam čisto profesionalno, iako bih joj najradije rekao:"Tako mi nedostaju tvoje posjete."
Po povratku s godišnjem odmora navratila je da mi da suvenir iz Španjolske. I požalila se na nesanicu. Nedugo zatim zakazali smo seansu, jer se žalila na usamljenost i muškarce koji ju gutaju očima i žele samo za jednu noć. Žalila se na glavobolju i kišu koja je s jeseni stigla u naš grad. Ja sam bio tu da ju slušam i suzdržavam se od jedne rečenice:
"Ja sam tvoj lijek."
Kada sam osjetio da se gubim, da ću povrijediti moju krhku Tihanu, jednoga dana u redovitoj seansi, kada je kao dijete raskrilila svoju dušu i žalila se na bol u prsima, rekao sam joj da ustane i okrene mi leđa. Ispod njenih malih grudi provukao sam svoje ruke, podigao ju i protresao. To je bio jedan od načina da se 'rastrese' bol u kralježnici. Kad sam osjetio da mi se zamutilo u glavi od njenog zavodljivog parfema, od njenog dugog vrata i nježne kože, pošao sam do stola, sjeo u svoju stolicu i rekao:
"Ja ne mogu na receptu napisati 'dajte joj muškarca'. Vama treba muškarac. To je vaš lijek." - drsko sam rekao, a svaka riječ me boljela.
Znao sam da sam ju povrijedio.
Znao sam da nikada više neće doći.
Morao sam. Vatra oko koje sam se igrao, vrlo skoro mogla me opeći.
(za Dr.B.M.)
Post je objavljen 20.12.2008. u 12:00 sati.