Srce kuca bam-bam

srijeda , 03.12.2008.

"Dragi, tvoje srce čudno kuca." - poskočila je Martina u krevetu.
"Da, ljubavi moja, od kada sam s tobom, moje srce zbilja čudno kuca. Ovako: bam - bam!" - smijao se Goran i privukao njenu glavu na svoja gola prsa. Martina je vrlo ozbiljna držala prislonjeno lice i uho na Goranova prsa i podignuvši glavu, uputila zbiljan pogled prema njemu.
"Gorane, sjedi da ti poslušam srce." - govorila je dok je nagoga tijela skliznula s kreveta i dohvatila stetoskop iz svoje crne kožnate torbe.
"Oho, pa ti zbilja hoćeš da ljubavi daš novu dijagnozu." - šalio se Goran i sjeo na rub krevet, gol kao od majke rođen.
Martinino lice je još uvijek bilo ozbiljno i gledala je u stranu, pored Gorana, duboko skoncentriranog lica.
"Drži, poslušaj sad ti." - rekla je i skinula stetoskop, pa ga pružila Goranu.
"Ma, daj, što pričaš? Što ti je?" - strah koji bi prešao preko lica svakoga liječnika, spremnoga da samo drugima određuje dijagnozu, ali ne i samom sebi, prijeđe i preko Goranovoga.
No, ono što je čuo bilo je više nego čudno.
Susret njihova dva ustrašena i ozbiljna pogleda sličio je sudaru dvije nestašne ptice, koje su na trenutak izgubile orijentaciju i zabile se kao dva zrakoplova jedan u drugoga.
Strah je obojio njihove oči i zatamnio njihovu beskrajnu sreću i zaljubljenost.
***
Prva tri reda bila su rezervirana za diplomce. Njegov ponosni otac, umirovljeni vrhunski ortoped i ponosna majka, odana i topla kućanica koja je svoj život posvetila odgoju njega i sestre, iako diplomirani inženjer kemije, nikada nije bila uposlena, sjedili su u prvom redu iza diplomaca. Tako je raspored nalagao, a oni bi inače uvijek sjedali u posljednji red. Jednostavno, mama im je objasnila da se školovala radi svoje ugledne obitelji, ali je duboko u sebi maštala o odgajanju djece i podržavanja svoga supruga u karijeri. Uvijek je tatu čekala sa otvorenom kapijom ispred garaže i serviranim toplim ručkom, a onda bi oboje pošli na popodnevni odmor u spavaću sobu. Zatim bi se digla prije tate iz kreveta i pripravila mu hladnu limunadu i kuhanu kavu.
Sjedili su i bez razgovora promatrali dekoriranu scenu narodnoga kazališta u čast diplomaca medicinskoga fakulteta.
Goran se okrenuo i podigao ruku u znak da ih je vidio.
Poslije će saznati da mamine suze nisu bile samo suze radosnice, nego i suze očaja, jer su tog jutra tati javili loš nalaz pluća. Imao je rak i uz sve svoje stečeno znanje, Goran je znao da je medicina u tom stadiju bolesti, nemoćna.
Na tatinom pogrebu nije ga mogla utješiti činjenica da je doživio vidjeti svoga sina liječnika.
Pred Goranom je bilo još neko nezahvalno vrijeme za mladoga liječnika, 'seljenja' s odjela na odjel do konačne specijalizacije. Tako je na pedijatrijskom odjelu, nakon tri godine rada, upoznao Martinu, koja je upravo prolazila 'kruženje' po odjelima nakon završene medicine.
Martina je bila lijek za njegovu bol i veliku prazninu koja je ostala nakon tatine smrti. Bila je to ljubav na prvi pogled i uživali su u građenju svoga znanja i razmjeni novih iskustava, u zajedničkim trenucima.
***
Sljedeća noć za oboje bila je strašna. Šum koji je dolazio iz stetoskopa nije obećavao ništa dobro. Što su potvrdile i pretrage koje je Goran obavio sutradan na kardiološkom odjelu.
Zabrinuti stariji kolega, vrlo dobar liječnik za srce, obavijestio ga je o dijagnozi mane na srčanim zaliscima. Iako je njegov razgovor zvučao optimistično i obećavajuće, o jednostavnoj operaciji i normalnom životu nakon, Goran i Martina su iz ordinacije izašli bez riječi.
Dok su izlazili na plato ispred bolnice i koračali vlažnim asfaltom ispod kišobrana prema automobilu, Goran je zastao, drugom rukom uzeo Martinino lice i okrenuo ga prema sebi, poljubivši ju strasno.
"Hvala ti, ljubavi moja, spasila si mi život. Tko zna, možda bih se brzo pridružio tati da nisi 'uvijek na dužnosti." - šapnuo joj je između poljubaca.
Martina je suzdržala grč u grlu i rekla:
"Sve će to biti dobro. Trebamo biti strpljivi." Nastavili su koračati prema autu kroz tmurni kišni dan. Na zapadu se sunce pokušavalo probiti kroz oblake, upravo onako s mukom i teško kao njihove optimistične misli, i stvaralo svijetli krug u tami velikog i širokog neba.