Ključ

srijeda , 31.12.2008.

Otprilike, svi kada dođemo na parking pred svoju zgradu, radimo iste stvari:
parkiramo auto, dohvatimo laptop i torbu i onih nekoliko vrećica sa kupljenim sitnicama i dizalom se popnemo do vrata svoga stana. Jedva nekako mučeći se vrhovima dvaju prstiju gurnemo ključ u ključanicu i otključamo vrata našeg malog raja, našeg intimnog svijeta u koji ne dopuštamo baš svakomu ući.
Ali...rijetki kada uđu u svoj stan nađu u svom dnevnom boravku ženu koja sjedi na fotelji, sa skupljenim koljenima, grčevito držeći svoju malu staromodnu torbicu. Kao što se to dogodilo meni.
Okrenula sam se još jednom i bacila pogled na ulazna vrata.
Ne. Nisu bila obijena. Ja sam ih otključala.
A žena koja je sjedila u mojoj fotelji bila je supruga moga ljubavnika.
***
Lilo je kao iz kabla. Usamljeničke dane nakon razvoda provodila sam skrivena iza svoja četiri zida. Izlazila sam samo kad sam morala. Voljela sam stajati iza zavjese kod prozora, prekrižiti ruke na grudima i gledati ljude na ulici. Baš se bilo smračilo kao da je večer, a bilo je tek negdje oko dva sata poslijepodne. Ljudi i auta su kao organizirani mravi prolazili iz svih smjerova. Stanovala sam u samom srcu grada i nikada mi nije bilo dosadno, jer sam mogla promatrati taj organizirani kaos.
U jednom trenutku ugledala sam auto koji se zaustavio na parkingu i iz njega je izašla žena. Po naginjanju u unutrašnjost auta mogla sam zaključiti da ljubi vozača. Krenula bi, pa bi se opet vraćala i ljubila ga. Po njenom trčkaranju do drugoga auta, osjećala sam njenu sreću. On je strpljivo čekao da ona uđe i krene, pa je on krenuo za njom. Igrali su se svjetlima svojih automobila i 'namigivali' jedno drugomu.
Bilo je očito da su ljubavnici.
U tom trenutku sam počela preispitivati svoja puritanska životna stajališta. Jedini muškarac u mom životu bio je moj suprug. Koji se, eto kako on kaže, zaljubio i to se samo dogodilo, on to nije tražio. A onda sam se ja glupača nervirala na udvaranja kolega s posla, zapravo su to bili pozivi na avanturu, jer su svi bili oženjeni. Umjesto da sam uživala što me netko primjećuje i ima bujnu maštu kada me vidi.
To kišno poslijepodne za mene je bilo veliki prasak. U mojoj glavi. Odlučila sam biti drugačija.

Eh, sad. Nisam planirala ni ja kao ni moj suprug. Zbilja se dogodilo. Na maloj zabavi u firmi. Malo se popilo, a hormoni podivljali. No, nije to bila samo avantura. Zaljubili smo se. I skrivali kao pacovi u svaku moguću rupu da nitko ne sazna za nas. I tako devet godina. Kako sam ja selila i mijenjala stanove, a bilo ih je tri, tako je on hrpu ključeva među kojima su bili i moja dva, mijenjao, slučajno mijenjajući posao u isto vrijeme. Kada bih ga upitala jesu li sumnjivi moji ključevi, naivno bi odgovorio:"Ma, ne!"

Da su moje sumnje bile opravdane, dokaz je sjedio u mojoj fotelji.
I koliko god sam se trudila da mu objasnim da ženski mozak funkcionira mnogo složenije od njihovog muškog, nije se dao opomenuti da je sve moguće.
U svom vlastitom stanu, koji sam konačno kupila 'krvavim' kreditom, osjećala sam se jako neugodno. Police su, kao i zidovi, bile ispunjene našim slikama sa naših putovanja.
Pokušala sam se ponašati kao da je nema, pa sam s vrećicama produžila u kuhinju i stavljala stvari u hladnjak.
Šutjela je.
Plašeći se da mi ne priđe s leđa s nožem u ruci, okrenula sam se da vidim što radi. Glavom je rotirala po zidovima i policama i gledala naše slike.
U taj tren zazvonio je mobitel u džepu moje bunde. Bio je to on.
"Ljubavi, nema mi ključeva..." - pokušao me upozoriti, a ja sam rekla:
"Upravo imam uljeza u stanu." - i pružila svoj mobitel prema njoj.
Drhtavom rukom uzela je moj mobitel i izgovorila bespomoćno:
"Molim te, ostavi je."


(za M.)