31.07.2005., nedjelja
.Pula
.
U Puli sam, vidio arenu pa potražio internet caffe. Uputili su nas na tri mjesta, sva su zatvorena, a ovdje je samo internet centar, nema ni vode, uh :)
Dok smo dolazili napravili smo pokus i vozili jednu kutiju jaffa cakesa na krovu a drugu u pakleno vrućem autu. Pokus je djelomično uspio a oba pacijenta su se rastopila :-D
Noć nas je zatekla u Fažani pa smo se tamo okupali, sinoć je sve bilo u redu, ali je zato jutros bio show...
Dakle, kupamo se jutros frend i ja kad prema nama pliva smeđa mrlja, velika ko kompjutorski miš, gusta ko tijesto za palačinke i malo smeđija. Zapljusneno mi to vodom a to se rasprsne i opet skupi, i dalje se gibajući prema nama!
Tek nakon pravog prskanja, amebasto čudovište nas je odlučilo zaobići. Velim ja frendu da mi se čini kako ta mrlja ima misiju.
Odjednom, iznenada, mi spazimo kako se ispred nas stvorilo još mnogo sličnih mrlja i sve nam se polako i zlokobno približavaju!
Frend u šali veli da nas to opkoljavaju sastavni dijelovi jedne divovske amebe, međutim ja se nisam smijao. Primjetio sam kako smo zbilja skoro skroz opkoljeni smeđim mrljama, mrljama koje su nam sad sve bila neobično blizu.
"Nemoj se šaliti s time, nikad ne znaš što nam može kapnuti sa svemira!" rekao sam frendu. U taj čas sam primjetio kako su se dvije mrlje spojile, raširile u klopku i krenule prema nama! Uhvatila me panika, u magnovenju sam ugledao metar prostora u kojem još nije bilo mrlja...
"Bježimo!" viknuo sam frendu i sjurio se kroz taj metar slobodne vode. Uspio sam proći, niti jedna mrlja me nije dodirnula i nastavio sam grozničavo plivati ne ostvrćući se. U jednom trenutku iza sebe sam začuo stravičan krik i počeo plivati još brže! Kad sam se napokon dočepao plićaka, ustao i okrenuo se, na moj užas shvatio sam da u moru više nema žive duše!
Pustio sam suzu za svojim prijateljem. Pokraj mojih nogu plutao je mrtvi morski krastavac...
:-D
PS: Nije istina da nema vode, ugodno iznenađenje se dogodilo dok sam tipkao - upravo pijuckam ledeni čaj, uključen je u cijenu inerneta :-)
|
30.07.2005., subota
.Rijeka, ali samo nakratko :)
.
Stigli smo u 6 u jutro u Rijeku, prvo sam vozio preko Hvarskih zavoja od Jelse do Šućuraja, pa trajekt za Drvenik, pa kupanje u Gornjoj Vali, pa preko Ploča do Vrgorca, Tinove i moje prapostojbine :)
Kasno uvečer zaputili smo se sa nemorske strane Biokova prema Šestanovcu, taj dio sam opet vozio ja, bio je doživljaj u mrklom mraku penjati se na početak zavoja, farovi piče u zvijezde a cesta kao da nestaje...onda stignemo na vrh prijevoja i još uvijek ne znamo hoće li zavoj lijevo ili desno... a tada se počnemo spuštati, far osvijetli cestu i the show must go on! :))
U Šestanovcu smo stali na fast food cajke, nešto neopisivo, čekamo ćevape a za drugim stolovima mladi momci, hektolitri ispijene pive su za njima a auti s kojima su došli su im otvoreni i trešti nešto kao npr:
"Stara koka četrdeset dvije
ko u staro auto mašina se grije!" :)
Dragi najdraži prijatelj me 'nakratko' zamijenio u vožnji i pokazao se kao nevjerojatan kapacitet, vozio je slijedećih sedam sati do Rijeke...svaka mu čast :)
Dragu smo zatim ostavili kod frendice a nas dvojica lunjamo Rijekom...sad nam je u planu polako krenuti do (još nismo posve odlučili doduše :)) ) Huma, najmanjeg grada na svijetu...tam blizu je i Motovun, a niže prema Puli je seoce Bale, di kuhar Tomo u skroz opuštenoj atmosferi stvara kulinarska čuda, a onda kaže gostima "Idem prošetati pesa a vi mi pripazite na lokal!" :)
Ako nekog zanima to mjesto (nazovimo ga konoba) se zove "Kamene Priče".
Kasnije ćemo vidjeti, Savudrija je svakako na popisu, dal danas dal sutra...ma tko bi to znao! :D
Znate li kako smo našli internet caffe (Erste Club na Korzu)?
Hodali smo a neka bakica nas pitala kunu. Mi velimo da ćemo joj dati ako nam kaže di je internet caffe.
"Internet caffe" veli ona - "Nikad čula! To vam je neki buffet, samo koji.."
Tada prolazi neki tip klošarske vanjštine a ona će njemu "Ej, stari, internet caffe, di je?!"
On će njoj: "Što zavodiš mlade dečke stara kravo!" a ona njemu: "Daj ne seri, internet caffe, znaš li di je to?"
Tip se samo nasmijao i otišao. Mi smo joj rekli da je zavrijedila kunu i dali joj je a ona je hodala za nama i vikala: "Znate, postoji ness caffe - to su vam neke vrećice koje sipate u mlijeko, nije vam to dobro!"
Onda smo pitali u pošti :D
Evo, sad sam natipkao ovo, srknuo sam malo nesscaffea od vanilije i mislim si kako je nekima život lijep :)
Pozdravljam vas, mah mah!
Vaš Ddadd
|
29.07.2005., petak
.Ddadd on the road :)
.
Evo mene kod mog dragog SMS Kinga :)
Uživam, sad će roštilj pa ću malo biti sa rođacima pa ću do Pakoštana a kasno u noć bih trebao biti u Rijeci.
Dal ću iz Rijeke za Zagreb vidit ćemo, dao sam si slobodno, ovih dana jurim kud ne kotači odnesu...kopka me da li je slastičarnica u Savudriji još uvijek onako dobra...hm :-))
Pozdravlja vas vaš Ddadd!
|
28.07.2005., četvrtak
.Djevica kao mali :)
.
Kako sam, za promjenu, ovih dana sa svojim dragim majdražim prijateljem u 'morskim' situacijama, tako se vode i neki dosad nevođeni razgovori.
Jučer sam na primjer saznao da ja moj frend bio djevica i kad je bio jako mali...
Rekli su mu mama i tata da, kad se budu vozili vlakom, stričeku kondukteru mora reći da ima tri i pol godine jer su djeca do četri godine imala besplatnu vožnju. Voze se oni tako vlakom i evo stričeka konduktera. Pita kondukter mog prijatelja:
"Mali, koliko je tebi godina?"
Mali na to odgovori onako pedantno...djevičanski naivno:
"Kad sam doma imam četiri i pol godine, a kad sam u vlaku tada imam tri i pol godine!"
Legenda kaže da se kondukter samo nasmijao i otišao :)
:-D
|
27.07.2005., srijeda
.Slatke perverzije :)
.
Ovdje su kupovi strašno popularni. Za promjenu, to nisu nekakvi nogometni intertoto kupovi, već su to sladoledni kupovi. Uzmaš cjenik a tamo ti se smiješe raskošne fotke bajkovitih aranžmana - da su sastojci sasušeni svaki od tih kupova pobjedio bi na nekom ikebana natjecanju :D
Kad sam prvi put vidio takav cjenik moja prva misao bila je:
"Uh, kako su to dobro uslikali, ali nema trika da je to tako i u stvarnosti!"
Svi znamo da klopa nikad ne izgleda onako lijepo kao u cjeniku - sjetite se samo fast food menija bilo gdje - sjetite se onog sjajnog golemog senviča što vam se smiješi sa osvijetljenog stakla, sjetite se kako je zelena salata u tim sendvičima blistava i čvrsta a paradajz je jedar i zdrav, dok je odrezak u najmanju ruku debeo, sočan i vrišti nam svojom svježinom i savršenstvom...
Sjetite se onda osjećaja kad nakon te slike primite onaj zbiljski, sparušeni i jadni i usahnuo sendvić u ruku. Ja tad uvijek imatm dojam da sam žrtva marketinga! :-D
Da se vratiim na kupove ovog otoka...ti kupovi su uživo duplo ljepši nego na cjeniku!!
Dok gledate cjenik nemate osjećaj veličine a kad uživo vidite kako Albanac strenđeru nosi nešto visoko skoro pola metra a sa strane strše ogromna krila od kriški lubenice...ili kad nose nekoj strenđerki pravu galiju veličine boce od litre i pol, a galija je krcata šrenim kuglama sladoleda, bananom i voćem...tada shvatite da su ti albanski momci učinili nešto dosad nezamislivo - nisu ti prodali foru!
Ono što vidiš i dobiješ!!! Pa di toga ima! To vam je ljudi prava perverzija!
A kad smo kod perverzija, imam još jednu...tip svaku lijepu ženu s kojom izmjeni dvije riječi pita:
"Da vam ga umočim?"
On prodaje sladolede i misli na preljev od čokolade...
:-D
|
26.07.2005., utorak
.Ja kuhar
.
Pravio sam pizzu. Najbolja ikad. Pa drugu. Isto tako. Čak je i moj dragi najdraži prijatelj jednostavno ustvrdio "Odlična je!"
Bio je tu i eksperiment sa piletinom u tijestu za pizzu. Eksperiment nije uspio kao pizza ali je bio itekako jestiv, dapače, vrlo malo mu je falilo da bude jako jako fini, ovako smo ipak otvarali tijesto i dosoljavali...neka, sad znam za drugi put :)
Plivao sam oko kilometar, prilično jakim tempom. Vježbao sam i kontrolu disanja, npr. plivam delfin do iznemoglosti i onako zapuhan još plivajući zaronim bez da specijalno udahnem, već moram roniti sa udisajem za delfin...
I znate što ću vam reći?!
Bez obzira na sve, današnji dan mi je shit :-/
Idem se kupati, pozdrav svima...
|
25.07.2005., ponedjeljak
.Došo mi je moj dragi, najdraži prijatelj!
.
On je djevica po horoskopu, dok ga nisam uzeo pod svoje morao je sve u tanjuru narezati na onoliko komadića koliko ima pomfritića. A kad bih, recimo, nacrtao nešto zanimljivo i pitao ga da li mu se sviđa on bi pitao:
"A zašto lijeva strana nije posve jednaka desnoj?"
Tad bih ja opustio svoj grč u želucu i naizgled mirno bih mu rekao:
"Nije poanta u savršenstvu izvedbe, poanta je u ideji i u tome da pogodim karakter onog što crtam!"
Zatim bi on razmišljao pet minuta i progovorio:
"Ovdje, na desnoj strani imaš tri rupice, a ma lijevoj četiri - to sto posto nešto znači!"
"NE ZNAČI!" zaurlao bih ja - "Samo sam pitao da li ti se sviđa! Da li si išta osjetio kad si ugledao ovaj moj crtež!?"
Na to bi me on značajno pogledao i rekao: "Svakako je zanimljivo!" :-D
Pretpostavljam da vam je jasno zašto sam ga prestao pitati za mišljenje o bilo čemu što uključuje neke subjektivne elemente, ali, nažalost postoje trenuci kad se to ne može izbjeći. Jedan takav trenutak dogodio se danas...
Došao je momak k nama i ponudili smo ga legendarnim domaćin&ja kolačem kojeg je iz objektivnih razloga još vrlo malo ostalo...
"Kakav ti je?" upita ga draga.
On jede, gušta i mrmlja i važno kimne glavom:
"Imam osjećaj da vam nije posve uspio ali meni je odličan!"
Na moju zabezeknutu facu veli:
"Ma ja ne mogu ocijeniti, ali mislim da bi taj kolač netko tko je često radio taj kolač napravio puno bolje, a to što je meni ovako fini je samo zato što ste pogodili moj ukus!"
Tad je dodao još šlaga na tortu: "Ima puno vrhunskuh kolača koji su savršeno uspjeli a eto, meni je ovaj koji nije posve uspio finiji od njih!"
Puko sam...bio sam malo oštar, moram priznati da ne volim kad pljuju remek djela, bilo moja bilo tuđa bilo zajednčka :D
"Kako nije uspio! Željeli smo posložiti prvi red keksa i na to preliti ne jako sladak puding od čokolade. To smo i učinili! Onda smo posložili drugi red i željeli smo po tome preliti ne preslatki puding od vanilije! I to nam je uspjelo! Onda smo željeli napraviti još jedan red keksa pa po tome šlag i mrvice od čokolade da dobro izgleda. I to nam je uspjelo! Onda smo stavili kolač u frižider, željeli smo da keksi omakšaju pa da lokač bude fini! I TO JE USPJELO, NE BI VJEROVAO! Znači fini je, dobro izgleda i sve je u njemu točno onako kako smo željeli! Što bi još trebalo biti pa da nam kolač uspije, HEBEMU!!"
Sve ovo sam izgovorio u jednom dahu...a on me pogledao, nasmiješio se i rekao:
"Imaš pravo."
:-D
|
24.07.2005., nedjelja
.Bilo je baš dobro danas :D
.
Danas su koke bile odsutne pa smo se domaćin i ja malo igrali na kompjutoru. Koke su svako malo panično zvale da pitaju da li smo slučajno počeli praviti ručak...a mi mrtvi hladni da ima još vremena. Sat vremena prije trena ‘T’ nastupio je juriš, radili smo ko jedan...ja gulim krumpire on zakuhava vodu i kavu. Ja umačem i slažem petit kekse u posudu a on pravi pudinge i stavlja krumpire kuhati. Onda pravimo krumpir pire, i juhu iz vrećice...i evo naših dama. Mesa smo još imali od jučer, svaka čast kokama. Sve smo to fino servirali, domaćin je taman završio šlag koji sam ja nanio preko kolača. Ručak je bio fini, kolač smo stavili hladiti a ostatak šlaga otišao je u kavicu. Bilo je i čokolade i koka kole... Koke nisu nešto bile impresionirane ali nama je to bio podvig. Za par minuta ide degustacija kolača...
Domaćin i ja smo se složili da nam žene ne trebaju...upravo smišljamo plan, hehehehe :D
|
23.07.2005., subota
.Različite percepcije
.
Pitaju me draga i domaćica da li mi smeta što se one prešetavaju ispred mene u gaćicama.
"Naravno da ne, nikako, dapače, puno mi je lijepše kad se prešetavate u gaćicama!" odgovorio sam ja...
Pitali su poslije domaćina smeta li to njemu...
"Nisam uopće primjetio" reče kuler!
:D
|
22.07.2005., petak
.Nije savršeno :)
.
Di bih ja došao a da bude savršeno! Spopali me žuljevi, gadni i opaki.
Izbrojao ih deset na desnom stopalu, jedan od njih je kao svih deset, velik kao najveći orah, nasred gležnja je! Taj dio noge mi je stalno bos, niti jedan komad obuće ga ne dotiče i zbilja mi nije jasno kako je nastao!
Imao sam malo prije opet "sam svoj majstor" operaciju, fino sam si žuljeke zbušio iglom, tekućina je liptala iz njih, onda sam ih sasušio (majko moja, koliko tekućine, potrošio sam pola role wc papira!) a sa ću na spavanac u nadi da će do jutra biti neke promjene jer sam čitav dan PATIO! :-D
Jedino u vodi nisam patio, tamo sam bio lagan i ništa me nije boljelo...brrr, koji odmor!
Domaćini su preljubazni, hoće da ostanem još nekoliko dana, nije mi teško ponuda pala... :))
Pozdrav...
:)
|
21.07.2005., četvrtak
.Supetar
.
Išao sam kroz jedan gradić a tamo je na jednoj ispranoj kamenoj ploči pisalo:
Ulica SV.PETRA
Onako u brzini pročitao sam to kao ulica SUPETRA!
I tad mi je palo na pamet pitanje: da li su možda SUPETAR i SUMARTIN tako dobili imena?!
Od Sv. Petra i Sv. Martina?
Zna li tko?
I tek toliko da znate, nisam baš blizu tih dvaju gradića ;)
Vaš ddadd
|
.Oda tiramisu-u :)
.
Sinoć sam opet jeo onaj rajski tiramisu. Čini se da ga samo na moru znaju napraviti tako dobro, u Zagrebu je više loš nego dobar, došlo je dotle da mi mnogi kažu da ne vole tiramisu. Ne vole ga jer nisu jeli pravi - sinoć sam odveo prijatelje na taj tiramisu i dok sam ih vodio tamo rekli su da ga ne vole a onda su se udavili od zadovoljstva! J Kako sam bio u toj slastičarnici treći put u dva dana, i kako sam se skompao sa konobarom, tako je obračun izgledao ovako:
“Bijela kava je deset a za stalne goste sedam, znači za vas sedam! Kolači, sladoled…to vam je 51 kuna ali neka bude 50!”
Ja rekoh neka bude 55 a on nas je sterao van i rekao da nek bude 50 ali nek mu opet dođemo!! Na ovom otoku su apsolutno svi preljubazni, i to ne onako licemjerno, a cijene su normalne, mnoge stvari su jeftinije no u Zagrebu!!
A sad Savudrija…
Prije devet godina sam poslom otišao u omladinski kamp u Savudriji. Poveo sam i dragu, znao sam da će to biti užitak - prazan kamp samo za nas dvoje i upravitelja!
Kad smo stigli bila je skoro ponoć i upravitelj nas je odveo u jednu slastičarnicu “gdje je dobra kava”. Tamo nije bilo niti jednog kolača i sućutno sam gledao jadnog Talijana kako nas srdačno prima, pravi nam kavu…mislio sam si…”van sezone, u ovoj vukojebini – jadnik, mora da jedvo krpa kraj sa krajem!”
Upravitelj nam reče da moramo doći sutra za dana jer su tu izvrsni kolači. Nisam mu povjerovao jer je kava bila grozna, najgora u mom životu, ali ipak smo slijedeći dan negdje popodne svratili a tamo samo neki jadni voćni kolač, to nam se nije jelo…odlazimo a Talijan nam vikne mješavinom triju jezika da dođemo sutra ranije!
Ne znam koji mi je to unutarnji glas rekao da zbilja trebamo doći ranije i mi smo se sutradan nacrtali tamo u devet u jutro. Ušli smo i skoro pali u nesvijest – osjećali smo se kao da smo vidjeli kuću u Ivici i Marici – ova neugledna slastičarnica sad je bila kraljevstvo kolača!! Svi kolači predivni a 80% kolača nisam nikad ranije vidio niti sam znao što su! Probamo prvi, najbolji kolač ikad! Probamo drugi – bolji od prvog! Probamo treći četvrti i peti – rikavamo, ne možemo disati više, a još nismo ni pola kušali! Vučemo se do izloga, pitamo tipa od čega je neki kolač posebnog izgleda a tip će nama:
“Ovaj kolač je iz Brazila – specijalno sam otišao u Brazil da naučim raditi taj kolač! To nigdje nećete naći!”
Što ćemo jadni, odlučili smo napraviti još malo mjesta u želucima i naručili smo i tu divotu okusa, mirisa i boja! Nismo požalili iako nas je trbuh bolio a disali smo ko nasukani kitovi! Spremamo se polako otići, svijesni smo da danas, a po svoj prilici ni sutra više ništa nećemo jesti J , kad li tip ode u stražnje prostorije i vrati se gurajući kolica sa tortom. Kad smo ugledali tortu nismo mogli vjerovati! Torta je bila velika, pravokutna i…predstavljala je nogometno igralište!!! Pravi golovi od vafla, bijele crte od šlaga, srebrna lopta na centru…a trava – trava je od barem 1000 sitnih zelenih iglica, sve do jedne su okomito zabodene u tortu izuzetno uredno i gusto! Iz naših usta čuo se samo jedan “AAAHHH”. Pitali smo ga malo kako to radi a slastičar nam je malo na talijanskom, malo na engleskom, malo na hrvatskom i slovenskom objašnjavao slijedeće:
“Vidite ovu bijelu kremu sa strane? Nju mažemo na tortu nožem. Nema popravljanja – jedan pogrešan potez i cijelu tortu bacamo!!”
Vidio je naše zabezeknute face i odlučno mahnuo rukome prema van i ponovio “BACAMO! BACAMO!”
U taj čas ispred slastičarnice zaustavi se auto slovenskih tablica, uđe neka žena, kupi čitava dva pladnja kolača, strpa ih u auto i odjuri! Odmah se ona hrpa činila manjom. Minutu kasnije dođe auto pulskih oznaka i kupi još dva pladnja!
Nakon što ih je uslužio, tip je opet nestao otraga a mi smo ostali još mrvu diviti se torti. Vratio se gurajući nevjerojatno lijepo dizajnirane široke posude a unutra me mamilo nešto božanskog izgleda! Slastičar nam je i bez našeg pitanja viknuo da je to tiramisu!
Bio sam mrtav od kolača ali sam znao da ovo moram probati.
“Daj” viknem ja.
“Ne dam!” veli on!
“Kako ne daš! Daj!”
“Ne! Molim vas, dođite poslije!”
“Moram probati, daj!”
Tip je bio sav izvan sebe! Kršio je prste, unezvjereno je letio očima po prostoriji…
“Ne mogu vam dati, ne! Poslije dođite!”
Tada je rekao nešto što ću pamtiti čitavog života:
“Tiramisu se poslužije na između tri i pet stupnjeva celzija, a ovaj tiramisu ima sedam stupnjeva celzija!!”
a tad je skoro kleknuo pred nas kad je molećivo prošaptao:
“Molim vas, dođite poslije!”
U tom trenutku u slastičarnu je ušlo dvoje ljudi.
Žena je uzela tri pladnja, frajer četiri. Sjeli su svaki u svoj auto i otišli. Pogledao sam vitrinu, kolača skoro da uopće više nije bilo!
Znao sam da ću, ako dođem poslije, umjesto tiramisua dobiti frišku figu.
Lupio sam šakom u stol i zagrmio:
“DAJ!”
Cvileći i krzmajući, čovjek mi je dogmizio noseći tiramisu koji je imao čak sedam stupnjeva celzija! Oteo sam mu ga iz ruke i probao prvi zalogaj.
Nikad u životu nešto bolje nisam kušao…
:D
|
20.07.2005., srijeda
.Tiramisu
.
Sinoć sam u jednoj slastičarnici jeo najfascinantniji tiramisu u zadnjih devet godina!
Onaj tiramisu od prije devet godina ništa neće nadmašiti, osim ako opet ne odem u tu slastičarnicu u Savudriji! Danas ću vam napisati kako je to bilo, da tog slastičara dovedem u Zg preko noći bi postao milijunaš - tip je neki (polu?)talijan i njemu su kolači sve u životu :)
Da vas pitam, zna li tko što je sa tom slastičarnicom u Savudriji? Radli li još? Ne trebam opisivati di je to i što je to - tko zna za nju, znat će na koju slastičarnicu mislim!
Bilo kako bilo, kad se okupam napisat ću tu pričicu, i ta će možda ići pod lovačke :-D
Pozdravlja vas crveni ddadd! :-D
|
19.07.2005., utorak
.Narkomanska priča o začepljenim ušima :)
.
Ronio sam i ušla mi voda u uši.
To mi se već događalo, prije bih otišao doktoru, doktor bi mi dao da kapam nekoliko dana neke kapi u uho. Kapi bi šumile, škakljale i krckale dok omekšavaju smolu u uhu.
Nakon tih par dana opet bih otišao doktoru, sestra bi napunila veliku metalnu injekcijsku špricu toplom vodom i gurnula mi špricu u uho i zajurila mi vodu u uho i tako mi isprala smolu iz uha!
Grozno je biti potpuno gluh, nisam želio standardnu proceduru, to traje nekoliko dana, neću toliko biti gluh! Rekoh sam sebi: "hebes omekšavanje, već je smola meka od morske vode!" i krenem u akciju!
Uđem sa dragom u apoteku i zatražim injekcijsku špricu. Nije nam promakao ženin zgrožen pogled. Pitam koliko košta, žena veli 58 lipa. "Dajte onda dvije!" rekoh ja!
Žena nam dade to čvrsto stisnutih usana, vidim, nije ona od onih koji bi djelili narkićima šprice besplatno :) Zahvalimo, pozdravimo i izađemo.
Nakon kraće šetnje slučajno ugledam draginu ruku i počnem se smijati ko lud!! Nisam deset minuta mogao doć k sebi od smijeha!
Dragoj je prije par dana izrastao neki čudan prištić i to točno gdje treba - na pregibu ruke, tam na sredini ruke, na mjestu suprotnom od lakta, točno iznad vene! Sad je prišt sazrio i nabubrio a u sredini se vidi crvena točkica, ma zakon, čak sam i ja pomislio da je to od igle!!
Joj, i sad mi je to presmiješno, sirota žena je "stara škola", mogu si misliti što je pomislila... :-D
PS: operacija je uspjela, isprao sam si sam uši i opet čujem, o yeah!!!
Vaš ddadd :)
|
18.07.2005., ponedjeljak
.Čemu još služi hrana za mačke? :)
.
Odsjeo sam kod dragih mi ljudi, oni su baš sladak par, moji dragi prijatelji, sa njima sam doćekao i ovu Novu godinu.
Čim sam ušao k njima iznenadio me domaćin - momku na prstu sjedi ptičica!
Još me je više iznenadilo kad sam shvatio da je to mala lastavica!
Domaćica kaže da su ptičicu u dućan gdje radi donijeli neki Francuzi koji su je našli ispod uništenog gnijezda, i da im je
obećala othraniti tu ptičicu!
Ta ptičica...ludo je to stvorenje! Nimalo se ne boji ljudi, naprotiv, velika je maza, neprestano traži pažnju, treba je non
stop maziti po leđima ili ispod kljuna a tada mali prezadovoljno pijuče, ko da nam govori "jooj kako to godi!" :)
Raspitujem se malo o ptici - kod njih je to stvorenje već dva tjedna i hrane je pincetom...
Znam da su laste isključivi mesojedi i pitam prijatelja što mali jede, a u glavi sam zlobno zamišljao frenda kako leti zrakom
i hvata muhe ili kopa gliste u vrtu! Na moje razočaranje, ništa od toga...rješenje je sasvim genijalno!
Pogodite što klinac jede?
Hranu za mačke!
Francuzi koji su našli pticu nazvali su u Francusku neki tamošnji ornitološki institut. Stručnjaci su im rekli da je male
lastavice najbolje hraniti hranom za mačke!!!
Ukratko...i lastavice bi kupile whiskas!
Ova priča, kao i večina mojih priča, ima tužan svršetak. Čim sam došao kod svojih priatelja imao sam čast vidjeti jedan od
prvih letova male lastavice i bio sam baš sretan što prisustvujem tom prizoru. Guštao sam se što ću u ovih nekoliko dana
pratiti njezin napradak, vrijeme kad mala ptica uči letjeti meni je najfasninantnije ptičje doba :)
Nakon aeromitinga ljubazni domaćini odveli su me u šetnju da vidim ljepote njihovog mjesta. Vratili smo se kući koji sat
kasnije a male ptičice više nigdje nije bilo!
Najvjerojatnije je izletila iz svoje kutijice, pala na pod i otpuzala ispod zavjese na balkon, a sa balkona je otprhnula tko
zna kuda!
Tješi me što već zna kako-tako letjeti i ako prvi napad nekog predatora nije uspio mali je imao solidne šanse da se snađe i
odleprša negdje na sigurno, a u ovo doba za njega ima najviše hrane - ne brine me nimalo hoće li tić umrijeti od gladi!
Brine me ono drugo - spomenuti predatori su brojne mačke i jedan zločesti sokol koji je često znao svraćati na krov susjedne
kuće i pažljivo pratiti napredak male ptice, onako, u stilu: "nek mali još malo naraste, hehehehe" :)
Toliko zasad, držmo fige malome, zbilja se nadam da nije na kraju sva ta mačja hrana završila u nekoj mački :)
Vaš ddadd
:)
|
17.07.2005., nedjelja
.Tu sam...nećete me se tako lako riješiti! :D
.
Dragi moji, doputovao sam danas na more, bilo je veselo, jučer kad sam izlazio iz Zagreba presrela me je najvećoa kiša u životu, hoće me to u zadnje vrijeme :=
Lijalo je doslovno ko iz kabla, brisači su radili na najbržem režimu ali nisu pomagali ni mrvice - sve vrijeme je staklo bilo zaliveno neprozirnim vodenim zidom!
Bilo je zabavno voziti autoputom između 15 i 25 na sat :)
Put je dakako bio je naporan, u moovingu sam bio neprekidno oko 30 sati i kad sam stigao na odredište prvo sam sa ljubaznim domaćinima razgledao ovo savršeno mjesto gdje su ljudi beskrajno ljubazni, gdje rastu veličanstvene palme i rascvjetane agave, gdje je predivno more, i gdje su sjenoviti parkovi, gdje je non stop sunce, i gdje su danju mir i tišina a noću lude zabave...onda sam odspavao pola sata, na pet minuta pogledao blog i odjurio na kupanac! :)
Drugih većih zanimljivosti na putovanju i nije baš bilo...noć, vožnja, stanka za wc i sendvič, pa opet noć, vožnja, rolanje Splitom u 4 u jutro i trajekt.
Jedino bih mogao izdvojiti dvije stvari:
Prvo: Saznao sam danas nešto šokantno: Znate li što je VAZDAZELENO DRVEĆE!!?
To vam je po novom pravopisu crnogorica (četinari i sl.), odnosno zimzeleno drveće, zamislite, klinci to MORAJU upotrebljavati u svojim sastavcima, zadaćama, referatim i sl!!
Šokiran sam, jedvo čekam nekog balavca nove generacije da mi kaže: "Daj mi iz pismohrana izvuci pismoslik onog natpisa o vazdazelenom drveću!"
Svašta! :)
Drugo je: Ne bacajte kune na onaj dvogled na trajektima, niš se ne vidi, trideset sekundi gledanja košta jednu kunu i dok shvatite kako to radi odu pare!
A nisam uspio uočiti niti jedam vitalan detalj na komadima na dalekoj jahti, nisam čak uspio skužiti ni da li su koke bile gole ili obučene!
Svašta, i to mi je neki moćni dalekozor, pih, kroz flašu bih bolje vidio! Obično bacanje novaca kažem vam ja! :))
Naravno, već sam danas uspio uoćiti nekoliko zanimljivih crtica...poput alternativne primjene hrane za mačke...ali o tome ću neki drugi put!
Pozdravlja vas vaš slani ddadd!
:-)
|
16.07.2005., subota
.Gricko
.
Jahao sam svojedobno u Gračanima, podno Sljemena. Bila je tamo škola jahanja i jahački klub.
Od svih konja tamo najviše sam volio Gricka, crnu mrcinu, mačo konja sa osobnošću :)
Gricko svakako nije bio običan - njega je bilo teško obuzdati, nije volio neiskusne jahače, volio je samo neke ljude i bio je vrlo bistar konj! Volio je raditi spačke ljudima koji bi mu išli na živce.
Sad ću vam ispričati kako smo se Gricko i ja upoznali:
Kad sam prvi put došao, bio sam sa veselim društvom, svi odreda su bili iskusni jahači. Proveli su me po štali i pokazali mi sve konje. Iako su mi se svi ti konji dopali, niti jedan me nije baš impresionirao, sve dok nismo izašli iz štale na drugi izlaz - tada sam ostao bez riječi! Na livadi je pasao vranac, bio je pomalo zdepastog tijela ali očito vrlo snažan...i lijep! Vlasnik kad je vidio moju reakciju samo se nasmijao i odveo me k njemu. Gricko je mirno pasao kao da nas ne vidi.
"Konj kuler" pomislio sam tada...
Vlasnik je pomilovao konja i ovaj je podigao glavu i nježno se nagnuo prema gazdi. Na to je gazda izvadio poslastice iz džepa, ispružio ruke a konj mu je nježno i pažljivo jeo iz ruke.
Odjednom su gazdu pozvali natrag u štalu i on je iz džepa izvadio hrpu svačeg što konji vole i sve mi to tutuo u ruku da mu dajem dok se on ne vrati i ostavio me samog sa konjem! Bio sam zbunjen, nisam se nadao tome, ali sam ipak obavio proces upoznavanja - lagano sam pogladio konja po vratu i privukao mu njušku prema sebi i nježno mu puhnuo u nozdrve!
Uspjelo mi je! Konj mi je odvratio puhanjem i sad smo se kakti upoznali...ali, nikako se nisam mogao oteti dojmu da me podrugljivo gleda!
Ispružio sam mu poslasticu i Gricko ju je nježno pokupio sa moje ruke.
Ispružio sam mu drugu poslasticu i Gricko mi je zagrizao prst!
Stoka od konja mi je nježno zagrizao prst i nije puštao!
Nisam mogao izvući prst a nisam htio pokušavati na silu - tko zna što bi toj živini palo na pamet! Jedino što mi je preostao bilo je da se umirim i nagovorim konja da me pusti!
Nije išlo, ja njemu pričam a pametan mali me je samo gledao 'što_ćeš_sad" pogledom i držao je prst taman onoliko koliko je trebalo da ga ne mogu izvući a da me ne boli!
Dok smo se tako gledali oči u oči zamišljao sam kako bi to izgledalo kad bi se konjina odlučila da stisne zube! Psovao sam u sebi gazdu jer mi nije rekao zašto se konj zove Gricko! Bio sam uvjeren da me konj samo zeza i da će me pustiti ali ipak nisam mogao iz glave izbaciti misli slijedećeg tipa:
"Lastavica samoubojica se valikom brzinom zabija u Grickovu stražnjicu a ovaj stisne zube...krc!"
"Gricko štucne...smrv"
"Gricko odluči da mu fali proteina!"
"Gricko zaboravi da mi drži prst i zatvori usta!"
Ništa od svega se nije deslio! Stajali smo Gricko i ja sučelica nekoliko minuta a tada me je životinja pustila i okrenula glavu od mene! Bio sam frapiran i pomalo ljutit, ali i sretan što mi je prst još na svom mjestu :)
Osjećao sam da je u ovom našem prvom susretu Gricko izašao kao pobjednik, ali ja se ne predajem lako, osim toga, znao da sam mu drag!
Kasnije smo Gricko i ja prošli još svašta, a ovaj njegov zagriz za dobar dan bio je samo početak jednog divnog prijateljstva...
:)
|
15.07.2005., petak
.Svijet manji od dlana
.
Najdraži moji, sanjao sam noćas!
To naravno znači da će vrlo brzo, možda večeras nova priča, tako se guštam, jedvo čekam da je pročitam! :)))
Priča će se zvati Kron.
A sad, ono o čemu sam danas poželio poćakulati s vama - o tome kako je svijet mali.
Ovog sam se sjetio jer me je jutros nazvao prijatelj iz srednje škole, pa evo da podijelim sa vama:
Dakle, taj moj frend je prije par godina bio na SF sajmu u Škotskoj i tamo je upoznao puno zanimljivih ljudi, jedan od njih bio je neki veseli Amer.
Pričali su tako njih dvojica, sve je bilo sasvim normalno a onda je odjednom moj frend spomenuo da je iz Hrvatske - na to je Amer naćulio uši...pita Amer:
"Hej, poznaš li ti nekog A.N. iz Hrvatske?"
Frend je pao na dupe - A.N. je išao s nama u razred!!! Kasnije je studirao u Americi!
Ovaj Amer i naš A.N. bili su cimeri u Americi!!!!
Ludilo, poslije sam se zezao na taj račun, kao, zamislite što je Amer morao pomisliti o Hrvatskoj kad je usred Škotske sreo jednog Hrvata i pitao ga pozna li jedinog drugog Hrvata kojeg on poznaje - svog bivšeg cimera!
Brijem da je morao pomisliti da je Hrvatska selo od 350 stanovnika! ...LOL :))
Ako je Amer to i pomislio, nije bio baš daleko od istine... :)
Vaš Ddadd
:D
|
14.07.2005., četvrtak
.Čemu služi bat za meso
.
Kupio sam dragoj tenisice za rođendan.
Lijepe bijele tenisice sa crvenom zvjezdom, prave komunističke :) , marka je converse...
Draga sva frfljava i sretna ostavi te nove tenisice na nogama a stare tenisice strpa u kutiju i mi iz dućana krenemo prema autu...hodamo tako, a kad tamo, ona sve sporije hoda!
Pitam je što je, veli da je nove tenisice žuljaju, žulja je koža na tenisicama - onaj kožni dio iznad pete je nov i čvrst pa joj se zabija u nogu!
Ništa, nema frke, morat će ih malo razgaziti ali nije mislila taj proces već danas platiti žuljevima pa su nove tenisice opet skočile u kutiju a stare na noge...
Istu večer nazovem dragu, pričamo mi, gugućemo ali u pozadini se čitavo vrijeme čuje neko lupanje...nakon nekog vremena to lupanje me počelo živcirati. Pitam ja nju što to lupa. A ona će meni:
"Ma niš, to ja tučem tenisice batom za meso!"
:-D
|
13.07.2005., srijeda
.Tračak nade
.
Prije ovog bilo bi dobro pročitati Motel na pola puta pa onda Ženu ugaslih očiju zatim idu Dodiri duše pa onda za kraj pričica Dugi.
Uživajte :)
-------------
Vaš Ddadd
-------------
TRAČAK NADE
Motel je danas živo mjesto. Bilijarski turnir je u punom jeku, neopisiva je gužva, predvorje motela izgleda kao aerodrom - hrpetina ljudi čeka svoj red za igru i svi srljaju amo tamo povremeno se zaustavljajući da s nekim popričaju.
Djelić te gomile sam i ja...hodam, smješkam se, pozdravljam ljude, stišćem im šake. Ovo je moja era, ide mi u životu...jak sam, vrlo jak, igram moćno a svi vole pobjednike. Tapšaju me po ramenima razni ljudi, znani i neznani. Zaustavljaju me - pažljiv sam prema svima i slušam što imaju za reći.
Ništa novo. Hvalisanje klaunova za dobro jutro, samozatajnost favorita za dobar dan...laskanje i navlačenje ljigavih kockara za laku noć - ovi zadnji mame prilikama za brzu zaradu. Odmahujem rukom i povlačim se - dosta mi je ljudi. Prvih par mečeva bit će rutina - žrijeb je dirigiran tako da se jaki igrači mogu sukobiti tek kasnije, u početku dobivam slabije protivnike. Unatoč tome ništa ne prepuštam slučaju i prije meča odlazim u svoju samoću, koncentraciju i mir.
Turnir se zahuktava. Igram...već par kola kugle pakleno dobro sviraju moju pjesmu a žrvanj moje snage redom lomi protivnike. To su jedini trenuci u kojima uživam. Čekanja između dva kola prava su muka ali sa svakom novom pobjedom sve je ljepše - duplo manje čekanja, duplo manje ljudi, duplo manje bijesa...a hvastanja više nema! Oni koji sad idu dalje nisu od one vrste što se hvali pobjedama, ti su momci navikli na njih - njima su pobjede nešto svakidašnje. Početna buka i nervozni metež nestaju i ostaje samo žamor. Žamor od kojeg odstupa samo glasni smijeh troje ljudi - za jednim stolom smijali su se lijepa prostitutka i dva muškarca!
Sjedio sam u najtoplijem, najtamnijem...najdaljem kutu predvorja, posve udubljen u svoje misli. Čekao sam da završe sve partije kola. Bio sam bolestan i omamljen temperaturom, muzika i snena rasvjeta su me još dodatno bacali u trans. Da se razbudim gledao sam ono troje.
Božo je sjedio Branki sa jedne strane a Dugi s druge. Boži je završila smjena pa se opuštao i bio je najglasniji u tom čudnom društvu. Zvao je runde zapanjujuće često a mladi je konobar trčao k svom šefu na svaki mig.
«Dugi sjedi bliže njenom srcu» - pomislio sam gledajući ga bezazlenog. Nasmiješen i pijan proždirao je Branku pogledom, njegova žudnja bila je bolna i opipljiva, predugo je bio sam. Branka je sjedila između njih naizgled opuštena i vesela, tu i tamo bi ih obgrlila oko ramena, ali, nažalost, njezin pogled bio je prazan - nije pripadao nikome! Oči su mi se skupile na tu spoznaju, Dugi nije imao nikakve šanse osim ako njoj na kraju večeri ne bude svejedno...
Misleći na Dugog lagana sjeta uvukla mi se u kosti, u zadnje vrijeme bio sam jedini svjedok duboke usamljenosti tog visokog momka. Uzdahnuo sam. Taj stari dečko spao je na ispijanje velikih količina pive i upucavnje jednoj kurvi, a zaslužio je da ga netko voli! Poželio sam mu da ga netko zavoli, netko dobar i drag, netko ženskog roda, netko tko bi mu za današnji rođendan ispekao tortu.
Pričao mi je da mu se Branka jako sviđa ali da joj ne bi platio za seks...to nikako. Gledao sam ga kako se trudi, žarko je nastojao u njene oči vratiti žar, htio je da njene iskre pjevaju samo njemu i da njihova noć bude čarobna...a nakon toga neka ona ode svojim putem pa da u miru nastavi sa svojom samoćom. Njegov film bio je film mnogih bilijarista kockara – bili su to luzeri, momci koji su našli način da si ubrzaju put u propast.
Vrijeme je odmicalo i moje misli su lutale sve dalje, sad sam se pitao što Božo radi s njih dvoje? Iz gesta dvaju muškaraca čitao sam rivalstvo i znao sam da se i Božo večeras nada svom komadu kolača. To me je zbunjivalo, imao je ženu i djecu i iz njegovih priča bilo je očito da ih zaista voli, osim o obitelji taj stari lažljivi veteran pričao je još jedino o ratu - po njegovim pričama spasio je sve brigade u zemlji, da nije njega, Hrvatska bi izgubila rat!
Magla u glavi polako i sve gušće zaposjedala mi je um. Lovila me sve veća temperatura a tupa bol u mišićima i bubnjanje u sljepočnicama govorili su mi da bih trebao otići kući. Nisam želio predati meč pa sam nastavio sanjariti i uživati u čaju. Poput lijepog sna prisjetio sam se noći kad smo Dugi i ja pjevali na stanici a odmah potom sam se sjetio Nove Godine - tada sam minutu nakon ponoći sišao sa tuluma u Dugavama do obližnje benzinske pumpe gdje je Dugi dežurao. Čestitao sam mu Novu i donio dvije pive. Kucnuli smo se uživajući kao da pijemo najfiniji šampanjac...
Iz snatrenja me prekinuo poziv da krenem na meč. Ustao sam i poželio u sebi Dugome Branku za rođendan! Nakratko, jedan mali trenutak bunila, bavio sam se mišlju da joj skrivečki platim da mi usreći prijatelja. Odbacio sam tu zamisao i krenuo odigrati zadnju partiju tog dana.
Izgubio sam meč. Treće mjesto na turniru nije loše utrošeno vrijeme - onako umoran i pod temperaturom nisam ni mogao tražiti više. Srdačno sam čestitao pobjedniku na lijepoj partiji i rukovali smo se sa poštovanjem. Krenuo sam spremiti svoje štapove u ormarić. Put me vodio kraj njih troje i dok sam prolazio kraj njih uslijedio je bizarni razgovor koji ću pamtiti čitavog života:
«Ddadd, dođi malo.» povikala je Branka pa sam joj prišao. Bila je dražesna, smješkala se ljupko i gledala me pijano.
«Kuda ćeš?» upitala je štucnuvši.
«Idem pospremiti štapove.»
Tad je štucnula opet i nasmješila se...
«Ddadd!?» ona će vragolasto i mazno...
«Molim?»
«Koliki ti je štap?» upitala je!
To zaista nisam očekivao!! Čitavu večer čekala je da mi postavi to pitanje i odlučio sam ne pokazati joj da me je uzdrmala! Prihvatio sam igru, ali na svoj način.
«Imam dva štapa.» rekao sam joj... «Jednim tučem a drugim igram!»
Počela se smijati. Smijala se glasno, od srca, a momci za stolom urlali su od smijeha - Dugi je u «ma daj ne zezaj ga» stilu pljesnuo Branku po leđima a Božo je hihotao i mahnito lupao dlanom u stol...nisam se dao smesti:
«Jedan štap mi je 145 centimetara, a drugi skoro 150!» ...smijao sam se i ja te produžio pokraj njih.
U povratku, Branka me pozvala da sjednem k njima. To sam i učinio, sjeo sam sučelice njoj, a ona nije sa mene skidala svoje vodenasto plave oči. Shvatio sam da je daleko trijeznija no što izgleda. Oči su joj iskrile i znao sam blistaju za mene. A tada mi je rekla drugo pitanje koje ću vječno pamtiti, pitanje koje je izgovorila kao da Dugog i Bože uopće nema...
«Ddadd slušaj me. Ja sad idem gore. Idem se okupati i trebam nekog da mi istrlja leđa. Što kažeš na to!?»
Čuo sam a nisam vjerovao! Zbunio sam se i pogled mi je prilično utekao u stranu. Malo sam se sabrao, pogledao je opet i skužio da se ne šali! Zbunio sam se sad totalno, činilo mi se da me je pogodio grom! Brzo sam se pokušao pribrati i nasmiješio sam joj se blago je gledajući a u sebi joj psujući mater!
Nježno i skoncentrirano sam joj rekao da je ona jako poželjna mlada dama ali da ponudu ne mogu prihvatiti. Čekao sam da vidim kako će reagirati...na trenutak sam opazio bijes, zatim samokontrolu te napokon samouvjereni smješak kad je došao plan. Zadigla je ramena, raširila ruke i položila ih je na kukove:
«Slušaj ti!» rekla je šeretski i drsko. «Ja sad idem na jedno mjesto, vraćam se za pet minuta, a ti do tada odluči što ćemo!»
Ustala je i zamakla nam iz vidokruga. U taj čas Dugi i Božo počeli su se kao jedan udarati po čelu!
«Ti nisi normalan! Kurva ti daje badava a ti ništa! Odmah da si pristao!» - vikao je Dugi praveći bolne grimase, a Božo je samo trljao čelo i njihao glavom lijevo desno, kao da sam propustio milijun dolara! Bio sam neobično smiren gledajući njih dvojicu, možda i zato što me je temperatura već počela ozbiljno loviti...
«Ne.» - rekao sam Dugom i nasmiješio sam mu se blago...žalio sam ga.
«Ne želim spavati s njom, shvaćaš?».
Nije shvaćao ali nije se stigao više buniti budući da je Branka stigla. Nije ni sjela za stol - pitala je s nogu:
«I? Što si odlučio?».
Nadao sam se da će moje riječi zvučati kao med ali nije uspjelo! Zvučale su šuplje.
«Hvala ti puno na ponudi, zbilja mi to jako laska, takva ponuda od tako lijepe djevojke, da nisam bolestan bio bih presretan!» - lagao sam nevješto i neuspješno - previše toga je ona u životu prošla da ne bi znala što je to odbijanje! Rezultat moje laži bio je dramatičan...zadrhtala je i sljuštila se za naš stol kao da ju je grom pogodio! Skroz ju je oblilo rumenilo a krajevi usana su joj poletjeli prema dolje. Okrenula je glavu u stranu i nešto je promucala sve vrijeme sklanjajući pogled od mene - nije me željela ni pogledati!
«Uvrijedila se!» - proletilo mi je kroz glavu - «Kurva se uvrijedila!»
Bio sam zbunjen kao nikad prije. Vidio sam u tom trenutku našu ludu situaciju tako jasno kao da visim na lusteru i snimam nas. Dugi i Božo suosjećaju sa njom, njoj sve lađe potonule, povrijeđena je i ne gleda me a njih dvojicu ne sluša. Ja zbunjeno i glupo letim pogledom od jednog do drugog pa do nje! Zbilja je to bio nesvakidašnji prizor i tko zna kako bi to završilo da se uskoro nisam pribrao i odlučio pokušati popraviti stvar...
Morao sam biti iskren pa sam se potpuno otvorio prema njoj. Počeo sam joj nježno i sugestivno govoriti - mljeo sam bez prestanka...ovog puta usne su mi bile med, a riječi su mi bile upravo one koje je željela čuti. Znao sam da je boja mog glasa sada magija i da u njoj diram duboko zakopane strune. Pričao sam dugo...zaista dugo! Pričao sam joj priče o njoj i meni, o njenoj podršci i mojoj ljubavi. Pričao sam joj o njoj i o mojoj želji prema njoj, želji za koju želim da je ne ostvarim. Pričao sam voleći je, a ona je polako dizala glavu, svaka riječ jedan pomak i odjednom se posve uspravila okrenuvši se prema meni!
Nasmiješila se i iskre su opet bile tu, samo moje! Bili smo za stolom samo ona i ja - Dugi i Božo postojali su u nekoj drugoj stvarnosti...
Prvi put otkad smo se sreli počeli smo razgovarati. Pričali smo dugo i o svakavim temama. Govorili smo jedno drugome o tome odakle smo, što volimo, gdje smo sve bili i što smo radili. Šalili smo se i smijali, vrijeme je letilo pored nas, bila je to jedna od najljepših večeri u mom životu. U jednom trenutku na malom televizoru iznad šanka počeo je film. Nakratko smo šutjeli i gledali film, a onda me Branka upitala sviđa li mi se žena što je upravo bila u kadru. Rekao sam joj da je ljepa ali da nije ni do koljena dami sa kojojm sjedim. Dama se nasmiješila i zadovoljno je prela na te moje riječi. Tada je počela golišava scena, s leđa se vidio lijep, mišićav i potpuno gol muškarac.
«Sviđa li ti se tip?» upitao sam je.
Pogledala me i nasmijala se vragolasto. Rekla je:
«Doobarr! Prvi put bih mu dala badava! Hahahahaha!»
Moj smijeh, kad sam joj se pridružio, bio je divlji, nesputan, glasan! Smijao sam se onako kako već dugo nisam, smijao sam se od srca!
EPILOG
Slijedećeg dana Branke nije bilo na mom treningu. Kada sam odlazio kući vidio sam makinu. U njoj su sjedili Branka i neki tip. Žustro su razgovarali.
Sutradan mi je Božo rekao da je otišla raditi u Austriju. Nikad je više nisam vidio.
Sad dok ovo pišem razmišljam kako život piše najčudnije i najstrašnije priče...
Dugi se pokušao ubiti. Onako nespretan nije ni to uspio učiniti kako valja i puškom si je odvalio pola lubanje ali je ostao živ. Leži doživotno nepokretan u bolnici a samo njegove oči lutaju prostorom. Nisam uspio dokučiti prepoznaju li me te oči ili ne.
Božo se rastao, žena i djeca su se odselili, a on je otvorio nekakvu krčmu negdje u dalekoj vukojebini, u nekom planinskom selu. Propio se do kraja, krčma je propala i upao je u dugove. Ubio se je jednim pravim hicem iz pištolja u glavu.
A Branka...srce mi govori da je više nema.
Tješi me pomisao da me je u njenom slučaju srce već jednom prevarilo – onda kad sam je vidio prvi put. Tada sam bio posve siguran da je više nikad neću vidjeti...i zato ovog trenutka u meni ipak tinja nada, a moje misli o Branki najčešće su tiha molitva koju molim svaki put kad je se sjetim...
Molim se da sad netko negdje uživa u iskrama sreće jedne divne žene, žene ugaslih očiju...
|
12.07.2005., utorak
.Dugi
.
Najdraži moji, ovo je početak, upoznajte Dugog.
Ostatkom priče nisam zadovoljan, previše sam je rastegnuo.
Kad malo odleži dobit ćete završnu priču (i sa epilogom, da da, s njime sam zadovoljan ;) ), zasad nek bude samo ovaj dio, nazovimo ga 3 i pol, recimo :D
Vaš Ddadd
DUGI
Dugi je imao osmijeh malog djeteta. Ogromni crnokosi momak, visok dva metra i suh ko čačkalica, lice mu nije imalo puno mesa - kosti lica jasno su mu se ocrtavale ispod pergamentne kože. Zato mu je osmijeh bio čaroban...blag i iskren. Nevin!
Osmijeh od Dugog bio je dragocjen jer je bio rijedak. Želio sam ga vidjeti.
«Znaš Dugi, obožavam Louis Armstronga... "When The Saints Go Marching In", to već danima slušam, a nakon toga mi na kazeti ide "Moon river!"»
Željeni osmijeh nacrtao mu se na licu. Zračio je blagošću, sjetom i unutarnjom ljepotom. Bilo mi je drago što sam pogodio kako da ga nasmijem i odjednom je ponoć na zabitnoj autobusnoj stanici postala romantična, polja kukuruza iza nas šumila su na vjetru a mjesečina je bila srebrna.
«O when the Saints go marching in
When the Saints go marching in...» pjevao je Dugi tiho, nasmiješeno...i dobro.
Iznenadio sam se njegovom pjesmom, znao sam dosad o njemu samo to da je on dobar mršavi medo velikog srca, trapav i tužan...jedino što ga je istinski usrećivalo bio je bilijar. Nisam znao da voli i poznaje stare pjesme, mislio sam do tog trena da sam jedini na svijetu koji živi u prošlosti.
Nikad ne pjevam u javnosti, ali tada sam to poželio. Osjećao sam da će to super zvučati i odlučio sam si poderati grlo. Zamahnuo sam rukom i Dugi je prestao pjevati, a ja sam iz sveg glasa pustio dubok grlen zvuk, zvuk koji kao da je klizio preko žileta...
«MOOON rRIIivEErrR» zatulio sam...i jeza nas je ulovila - od prohladne noći, od mog hrapavog čežnutljivog glasa...
Dugi mi se pridružio i dva stara balavca pjevala su usred ničega, pod velikim mjesecom koji je posrebrio Turoplje...
«Moon river, wider than a mile
I’m crossing you in style some day
Oh, dream maker, you heart breaker
Wherever you’re goin’, I’m goin’ your way...»
Bus je došao a mi smo se smijali kao mala djeca!
:)
|
11.07.2005., ponedjeljak
.Zli konji pilićojedi :-D
.
Dragi moji, preumoran sam da dovršim četvrti dio, neću svoje Muze prostituirati :-)
Zato ću vam dati anegdoticu o mom frendu sa fakulteta, duši od čovjeka, Hercegovcu koji je došao u Zagreb kad je bio tri mjeseca star...reklo bi se da taj zna kako je na selu, svako ljeto je tamo...hehehehe.
U vrijeme događanja ove priče obojica smo imali 20 godina.
Čovjek ne voli vesterne, priča je istinita i nije se šalio!
*****
Na faksu, u menzi, klopamo i razgovaramo moj frend i ja.
Pričam mu kako sam jučer bio na jahanju i kako poslije jahanja uvijek moram raspremiti konja (odsedlati ga), onda ga istimariti i napojiti pa ga izvesti van na pašu. Na to će moj frend mrtav ozbiljan:
"A konji pasu?"
Tada je vidio moj zabezaknuti izraz lica pa je samo još rekao žvačući kotlet:
"Ja sam mislio da konji jedu piliće, ili takvo što!"
:-D
|
10.07.2005., nedjelja
.Četvrti dio trilogije...
.
Slijedeća priča je stvarno smiješna, i općenito sumorno vedra...
A sad pitanje:
Želite li znati sve?
Ako želite spremite se da ćete imati veselu priču sa mračnim, jako mračnim i potresnim epilogom.
Ako ne želite, neće biti epiloga i priča će ostati vesela.
Dobro ste skužili, mučim vas malo! :)
:-D
Vaš Ddadd
UPDATE:
Pita bauštel džezistica što je na slici.
Zanima me da li je netko shvatio što sam imao na umu crtajući to?! :)
Što mislite da je to?
|
09.07.2005., subota
.Dodiri duše
.
Prije ovog bilo bi dobro pročitati Motel na pola puta pa onda Ženu ugaslih očiju.
Uživajte :)
-------------
Vaš Ddadd
-------------
DODIRI DUŠE
Prvi put ušla je u moj prostor sivog i umornog dana, ušla je kao da to radi uvijek i smjestila se za stolić blizu bilijara. Bez riječi, zapalila je cigaretu i otpuhnula dim, sve vrijeme gledajući što radim. Nisam joj se nadao pa me zatekla nespremnog i ritam mog srca bio je čas sporiji a čas brži - pratio je pjesmu koju nisam želio slušati. Snagom volje pjesma bi ponekad stala i tada bih se nakratko potpuno posvetio treningu. Odmah potom melodija srca bi se nastavila i misli bi mi zaglušujuće pulsirale dajući pjesmi riječi. Moji mlaki udarci pokušavali su slijediti put praznine. Dim cigarete uzdizao se plavičast prema stropu, sve dok nije shvatila da mi smeta, tada je elegantnim filmskim pokretom uništila žar. Nisam očekivao od nje takav obzir i bilo mi je sve teže ne misliti na nju. Iako sam se trudio ne misliti, nije išlo i poražen primjećivao sam na njoj svaku sitnicu - više nije bilo nijednog trenutka bez pjesme u srcu.
Disanje. Moje bijaše uravnoteženo - trbuhom. Njeno je bilo teško i isprekidano – hvatala je zrak plućima punim katrana. Udah, zastoj, drhtaj pa izdah - trudila se biti tiha i ne micati se, bojala se da mi ne zasmeta. Dao sam sve od sebe da ne primjeti kako mi tim svojim trudom kida neurone - proći će još puno dana dok mi njeno prisustvo ne postane droga, bit će puno seansi poput ove, pri kojima će mi ona lagano smetati, i to će trajati sve dok jednog dana iznenada ne shvatim da trebam njezinu blizinu.
Moje će joj ruke tada svakim udarcem slati poruku: «Ovaj udarac bio je sjajan zbog tebe, izveden za tebe. To je tvoja nagrada jer me tako dugo i odano pratiš...»
Znao sam da zna što joj moje ruke govore i obožavao sam taj naš nemušti kontakt - spajanje dviju duša tihim ritualom. Tišinu i samozatajnost kojima je zračila cijenio sam poput najvećeg paradoksa u svemiru, nije mi bila jasna, svake sekunde bio bih svijestan njene blizine, ali način na koji je ispunjavala prostor nije mi nimalo smetao.
Mamio me njen parfem, palila me erotika njenih pokreta, laskali su mi njena pažnja i usredotočenost, a igrao sam bolje no ikad – skoncentrirano ali istodobno i totalno svijestan nje - činilo mi se kao da je ona dio mog tkiva, njena blizina bila je moja potreba, slatki eter mojih uzdaha.
Naše poštovanje bilo je uzajamno. Znao sam što sve ona voli na meni - voljela je sigurnost, mirnoću, moje pokrete, šutljivost i nenametljivost - sve ono što ljudi iz njezine blizine nisu imali. Voljela je i jutra u kojima bih je uz lagani naklon glave pozdravio kao damu i time joj budio ugasla čuvstva. Pravila igre naših pogleda zahtjevala su živost u njenim očima. Igrala je dobro tu igru i izdašno sam dobivao od nje vrckave iskre života! Bio sam sretan u njenoj blizini, i imao sam nešto neprocjenjivo, svakodnevno sam bio počašćen najvećim darom koji mi je mogla pružiti, žarom iz duše divne žene - žene ugaslih očiju!
Kad je došla prvi put bilo je to nakon što sam je već danima pozdravljao svako jutro, prolazeći kraj stolića za kojim bi sjedila i ispijala svoju kavu. Ispočetka mi je odzdravljala podcjenjivački i mrzovoljno, gledajuć me upitno ispod oka.
Znao sam da je taj pogled samo poza jer onaj tračak što sam ga vidio prilikom našeg prvog susreta, taj bljesak plavog oka u treptaj kratkom i opčinjavajućem trenutku, ta iskrica nade rekla mi je sve! Željela je srodnu dušu ali se i bojala - bila je poput lutalice što me sa strepnjom promatra i procjenjuje: «Pripadaš li ti, neznanče, onim dobrima ili zlima?»
«Dobrima!» smiješak s mog lica pričao joj je dok je govor mog tijela slao slatku magiju.
«Opusti se, draga si mi...», moja ju je magija ovijala drobeći joj iz dana u dan sve kore njenog straha. Polako, s vremenom, gledala me je sve otvorenije i pozdravljala sve srdačnije, a osmijeh joj je bio sve širi, sve dok tog jutra nije donijela svoju kavu, sjela za stolić pored bilijara i počela šutke gledati moj trening. Zbunio me njezin dolazak, njena blizina činila me je lagano nervoznim, utoliko više što sam znao čime se bavi.
Bila je kurva.
Saznao sam sve o njoj već onog jutra kad sam je opet vidio. Ušao sam u motel i iznenadio sam se jako, žena ugaslih očiju sjedila je na istom mjestu kao prije dva dana!
Kad je Božo donio kavu nisam se više pravio da ga ne primjećujem i upitao sam ga tko je ona. Rekao mi je sve - da se zove Branka, ok je, neki ju je tip dovezao amo u makini, motel joj je usputna stanica prema Austriji... Opisivao je i kako svake noći liježe sa nekoliko unproforaca, kako jutros ima veliku masnicu na nozi... Pričao je teško, s gorčinom!
Gledao sam Božino lice. Nikad ga prije nisam vidio takvog, bio je tužan i ljut. Zaključio sam da su se i njega dojmile one duboke prazne oči – oči velebne i lijepe, napuštene i tužne, oči koje izazivaju snažnu želju mužjaka da im vrati sjaj.
Tog sam se dana prvi put zapitao tko je Božo. Ima li ženu? Djecu? Gdje živi? Što je radio prije, kako to da je u tako poodmaklim godinama zaglavio ovdje?
Dao sam si zadatak da uskoro malo više popričam s njim. Život me natjerao da puno stvari počinjem prihvaćati zdravo za gotovo a uopće nisam taj tip, nikako nisam želio da mi se to desi - nešto sam morao poduzeti jer sam polako ali sigurno postajao sve bezosjećajniji. Nisam se volio takvog.
Prolazili su mjeseci. Svakog dana nakon što bi se odmorila od noćnog rada, Branka bi se spustila iz svoje sobe i elegantno ušla u moju prostoriju te sjela kraj bilijara da promatra moj trening. Plavi uvojci bili bi joj svezani u rep, haljina bi bila mekana i topla, obična kućna haljina. Lice bi joj bilo bez šminke a oči bi joj sjale. Bila je zanosna do besvijesti, izgledala je tako nevina i čista, obična djevojka iz susjedstva - potpuna suprotnost onom večernjem vampu!
Svako jutro prije no što će ona doći odradio bih monotoni dio treninga a za nju bih ostavio ono što ću taj dan vježbati do savršenstva. Znao sam da uživa u mom napretku, da ju fascinira kako na početku treninga neki moj udarac izgleda trzavo i bučno a kasnije nježno i meko, kao teško hrvanje prije valcera. Bila je svijesna da mi predstavlja dodatnu motivaciju u postizanju savršenstva i uživala je u tome. Znao sam da uživa pa sam i ja uživao u svemu - u treningu, njenoj blizini, našim tajnim gestama i pogledima, a najviše sam uživao u njenoj sreći.
Volio sam te naše sretne trenutke i trudio sam se ponašati kao da su ti trenuci koje dijelimo jedini trenuci naših života. Oboje bi se uživjeli u naše nevine uloge iako smo znali da će se brzo spustiti noć i da će ona tada sa neznancem krenuti uz stepenice, a da ću ja u istom tom trenutku igrati po novac sa nekim drugim neznancem. Ona ne zna kakv će biti njen tip, hoće li je udariti, hoće li joj platiti ili je maltretirati. Ja ne znam hoće li moj protivnik kad izgubi novce izgubiti i živce te izvaditi pištolj, ili će me možda dočekati negdje vani. Naši poslovi bili su suludi ples po žici - ilegalni, besperspektivni i opasni.
Njezin zanat je najstariji zanat na svijetu, ali i moj zanat, igra po novce, bio je isto tako jako star. Da me je netko upitao tko od nas dvoje poštenije zarađuje svoj kruh, rekao bih mu iste sekunde: «Ona.»!
Kod nje je sve bilo čisto, ona za ono što pruža dobije novac, a ja sam morao igrati prljavo, lagati i muljati hvaleći druge a istodobno spuštajući sebe.
Netko je jednom rekao: «Karijera igrača bilijara po novac slična je karijeri sitnog lopova.» i taj netko zbilja je znao o čemu priča!
U kockanju nema ničeg viteškog, ničeg romantičnog, tu ima samo puno tužnih sudbina – sudbina gdje sam i ja bio jedan kotačić koji je te ljude zakotrljao nizbrdo. Bio sam duboko svijestan toga i neprestano sam razmišljao kako da se izvučem iz tog sivog svijeta. Zasad još nisam nalazio rješenja i nastavljao sam u istom ritmu.
Svake noći jedna priča, meni sretna - njemu tužna. Meni novac, njemu škola... Njemu, očajniku, neznancu koji da je sretan, da ima novaca i dobar život, ne bi ni pokušavao kockati protiv mene!
Nije mi bila ni najmanja utjeha što sam pobjedio zbog nečije lakomosti, nije me tješilo ni to da bi oni meni uzeli novac bez trunčice kajanja. Ništa me nije tješilo jer incijator svega bio sam ja - imao sam sposobnost iz tuđih misli izvlačiti gusti mulj na svjetlo dana - nepogrešivo sam prepoznavao ono loše i crno... ono najcrnije u ljudima! To sam koristio kao zlu magiju, moje su žrtve čitavim svojim bićem željele igrati protiv mene, ti ljudi su željeli, svaki iz svog razloga, da mi nešto dokažu, pokažu ili uzmu...
Nije im uspjevalo jer sam im dočaravao lažnu sliku da oni to mogu...a nisu mogli, nikako to nisu mogli.
Nitko to nije mogao, u bilijaru po novac bio sam car.
Svakog jutra, kad bi sišla niz stepenice, odahnuo sam.
Svakog jutra, kad bi me vidjela, vidio bih sreću na njenom licu.
Svakog jutra slavili bismo što smo još uvijek tu.
Svakog jutra izveo bih novi potez, samo za nju.
I tako je to trajalo.
Do kraja.
|
08.07.2005., petak
.Pametan cuko
.
Dođem kod majke, ona draga peseka, kujicu našu slatkicu :)
"Da znaš Ddadd, kako je ona pametna!"
"Kako?"
"Jučer, moli me ona moli da idemo van a ja mislila napraviti još nešto u kuhinji i velim joj da se strpi ali ona je navalila i moli me i cvili pa se ja ipak obučem i odem s njom!"
"I?" upitam jedvo čekajući da vidim što je nanjušila/čula/vidjela vani...
"Čim smo izašli odjurila je u grmlje i pokakala se!"
Bio sam vidljivo impresioniran.
"Što je tu pametno?" upitam ja.
Majka me važno pogleda onim kako_ne_kužiš_pogledom:
"Vidiš kako treba ponekad i psa poslušati!"
:D
|
07.07.2005., četvrtak
.Tužna svakidašnjost
.
Bio sam sinoć u Mimari na diplomskom koncertu mlade pjevačice predivnog glasa. Pjevala je božanski, uz klavirsku pratnju, pjevala je tako dobro da mi je duboko dotakla dušu.
Ne bih vam ovo pričao da mi nešto drugo, nešto što se dogodilo prije koncerta, da mi to nešto nije natjeralo dušu da napukne i otvori se za pjesmu.
Popeo sam se uz stepenice prema ulazu u Mimaru u isto vrijeme kad i mlada žena uz kosinu, u velikim i teškim motornim invalidskim kolicima. Za tom ženom se popelo neko djevojče, lagano hramljući, i ruke što joj zgrčeno visi ispred grudiju.
Unatoč hendikepu, njih dvije bile su vesele, propustio sam ih ispred sebe i krenule su u žrvanj golemih rotirajućih vrata. Iako je izgledalo da mogu proći, kolica su zapela. Jedvo smo ih u rikverc izvukli van.
Vidio sam da je im sreća malo splasnula ali sam vidio i da portir trči do bočnih vrata pa sam im rekao da će on doći. Djevojče je tada baš bilo nevjerojatno veselo, nije ubičajeno vidjeti takvu sreću ni kod skroz zdravih ljudi, od te curice se puno toga moža naučiti.
Portir je došao, otključao vrata i pustio njih dvije u Mimaru. Ja sam se već penjao stepenicama kad li sam ugledao njihova razočarana lica i na moj užas shvatio sam da se njih dvije pokunjeno vraćaju kroz ista vrata na koja su i ušle!
Pogledao sam lijevo i desno - NIGDJE, baš nigdje nisam vidio nikakvu kosinu! Cura u kolicima ušla je u Mimaru i mogla je samo ostati u predvorju. Bio sam jako tužan, pogotovo jer mi se u pamćenje usjekla njihova sreća što su tu...a sad im je sve propalo.
Dok sam slušao koncert uživao sam ali nisam mogao da ne mislim gdje su one sad, onako razočarane.
Nekoliko puta u stankama između pjesama ulazili su ljudi koji su kasnili a ja bih se svaki put okrenuo u blesavoj nadi da ću ugledati njih dvije.
Uzalud. Ne mogu one premostiti nepremostivo.
Pozdrav.
vaš Ddadd
|
.Ipak jos malo o dragama ;) - how to get her all wet...by Deleted II ;)
.
Pročitajte post od Deleted: Ipak jos malo o dragama ;) - how to get her all wet!
To je dragi moji prava škola.
Ako ste muško, naučite ovo napamet, ako ste žena, snimite ovo na vrpcu i puštajte vašem muškarcu u snu, nek sirotan uči dok spava, nemojte
mu ni slučajno reći da ga podučavate, hehehehe :)
Naravno, vrijedi i obrnuto. Da drage dočekaju tako svoje grđe polovice kad se ovi umorni s posla vrate kući, natalitet bi svakako porastao ;)
Iskreno, mislim da bih umro masirajući pola sata svaku nogu...što ne znači da jednog dana neću probati! :))
A sad, ono čega sam se dosjetio čitajući komentar od Trill:
U početku veze, dok si zaljubljen...
Draga je droga.
Dosta godina kasnije...
Draga je druga!
:D
|
06.07.2005., srijeda
.Čini se da je blog opet u banani, ne vide se ni postovi ni komentari...LOL LOL :-))
.
.Ipak jos malo o dragama ;) - how to get her all wet...by Deleted!
.
.Neću više o dragama
.
Ima dragih koliko hoćeš: Senjska, Bašćanska, Skradska, Supetarska, Vela, Limska, Vrapčanska, Leskova, Marčeljeva, Draga Svetojanska, Smrekova Draga...podvožnjak MILOŠEVA DRAGA (Miloš ju je neizmjerno volio!), Severinska Draga (to je ime dao Severinin dragi)...
Meni su još pala u oko Duga draga (košarkašica), Duboka draga (Linda Lovelace) i Mošćenička draga.
Da li je Mošćenička draga dobila ime od 'močiti'?
Mislim da je taj kraj fino razvijen, sa dobrim natalitetom i čini mi se da bi to moglo biti zato što je draga mokra, jer da nije mokra ne bi se moglo močiti.
U svakom slučaju, dosta mi je dragih, nadam se noćas objaviti jednu lijepu priču dragi moji :)
Vaš DDadd
|
.SOS za Suhu Dragu
.
Kako sam mislio i na Plitvice, i tamo sam proučavao karte naletio na stanovništvo koje nema problema sa svojim dragama. Ako ne znate kakvih problema neki ljudi imaju sa dragama kliknite na post Još malo o dragoj.
Dakle, ljudi iz ovog kraja su našli način kako da smoče dragu, ne znam da li je to zbog njihove enormne napaljenosti pa čim vide crnu kosu pokrenu deriguz...nekako slutim da u tom grmu leži zec!
Molim da proučite ovu sliku:
Predlažem da osnujemo ekspediciju i utvrdimo što u ovim krajevima ljudi rade da je draga mokra i da ta saznanja prenesemo stanovnicima gdje je draga suha. Tako ćemo povećati natalitet u Hrvatskoj!
Tko je za nek se prijavi, krećemo 25. srpnja!
Vaš Ddadd :D
|
05.07.2005., utorak
.Još malo o dragoj
.
Bio sam jučer gledao kartu paklenice, možda tamo negdje otputujem za tri tjedna.
Onda sam odjednom shvatio zašto je u tim krajevima natalitet tako nizak!
Neki frustrirani momak je iz osvete svim budućim generacijama odaslao poruku o svom jadu!
Slika će vam sve objasniti :)
Kužite, čak su i Vrata u njeno carstvo izrazito nepristupačna...vrata su malo gore, lijevo ;)
UPDATE:
Da li ste primjetili da se dragoj opasno približio VELIKI GOLIĆ?
:-DDD
Vaš Ddadd
:D
|
04.07.2005., ponedjeljak
.Dolari i banane - rješenje
.
Tko ne zna o čemu se radi nek prvo pročita prethodni post, nek si malo razmisli i nek tek onda pročita ove retke što slijede.
Vjerujem da ću vas sad iznenaditi, hehehehehe :-)))
Dakle, najdraži moji, bližimo se finalu.
Oči nacije uperene su u vas, milijuni gledatelja ostali su bez daha, vrti se izbor za milijun dolara, cijela vaša budućnost je na kocki.
Voditelj pita: "Želite li promjeniti odluku!?"
Vi (velika većina vas) kažete, čvrstim i odlučnim glasom: "NE, ne želim mijenjati odluku!"
U tom trenu vlasnici TV kuće slave, malobrojni matematičari pred TV ekranima hvataju se za glavu i tule, domaćice komentiraju "Tako je! Ni ja ne bih promjenila odluku!".
Bubnjevi sviraju u pozadini, ritam je sve intenzivniji, napetost raste, otvara se vaša kutija, vi pogledate unutra. A tamo...tamo...
...SU BANANE!
Osjećate lagani down, ali tješite se, ništa niste niste mogli, niste imali sreće, da ste promjenili odluku moglo je biti da ste baš isprve izabrali dolare...znači fifti fifti...
E, da znate, nije fifti fifti!!!
Vjerovali ili ne:
Da ste promjenili odluku, vjerojatnost vašeg dobitka bila bi 66%!!
Ustrajanjem na prvom izboru vjerojatnost dobtka je samo 33%!
Obrazloženje:
Objasnit ću vam na dva načina:
a) čistim brojanjem mogućnosti i izračunom vjerojatnosti
b) analogijom na jedan očitiji primjer
Krenimo:
a) brojanje svih mogućnosti
Prvo da objasnim: Banane1 predstavljaju prvu kutiju sa bananama. Banane2 su druga kutija sa bananama. Dolari su kutija sa dolarima.
1) Nikad ne mijenjate odluku:
1.1 Odabrali ste Banane1 - gubite jer niste promjenili odluku!
1.2 Odabrali ste Banane2 - gubite jer niste promjenili odluku!
1.3 Odabrali ste Dolare - osvojili ste dolare jer ste promjenili odluku!
2) Uvijek mijenjate odluku:
2.1 Odabrali ste Banane1 - osvojili ste dolare jer ste promjenili odluku!
2.2 Odabrali ste Banane2 - osvojili ste dolare jer ste promjenili odluku!
2.3 Odabrali ste Dolare - izgubili ste jer niste promjenili odluku!
Nadam se da vidite da ako mijenjate odluku dobijete u dva od tri slučaja dobivate!!! To je 66 postotna vjerojetnost dobitka!
Ako ne mijenjate odluku, tada u dva od tri slučaja gubite!!! To je 33 postotna vjerojetnost dobitka!
Sad ćete vi reći: "Da, ali u tom trenutku mijenjanja je vjerojatnost fifti fifti, imam dvije kutije i biram jednu!"
Da vas preduhitrim, još ću jednom objasniti ovo isto, ali analogijom:
b) analogija
Imate 100 kutija. Iza jedne kutije su dolari a iza 99 kutija su banane!!!
Vi odaberete jednu kutiju za koju mislite da su u njoj dolari.
Pretpostavljam da se slažete samnom da je vjerojatnost da ste iz prve pogodili 1:100, odnosno, vjerojatnost da ste odmah pronašli dolare je 1%!
Sada voditelj otvara 98 kutija gdje su banane!!
Zar nije 99% vjerojatno da je ona jedna preostala kutija baš ta kutija sa dolarima!! Iako su sad isto samo dvije kutije u igri, pretpostavljam da sad nećete reći "E, sad je to fifti fifti" - nećete to reći jer je 99% sigurno da ste u prvom biranju fulali!
Isto tako je i kod primjera sa tri kutije - 66% je vjerojatnost da ste pri prvom biranju fulali - sa mogućnosti promjene odluke show vam je učinio veliku uslugu!
Inače, ovaj trik u raznim varijantama koriste neki profesionalni varalice, malo sofisticiraniji šibicari.
Sad kad ga znate, sad zatražite varalicu da vi budete taj koji uvijek mijenja odluku...i gledajte ga kako juri prema izlazu! :-)
Voli vas vaš Ddadd :)
|
.Dolari i banane
.
Dragi moji, možda ću vam sad pokazati da nije sve tako jednostavno kako se na prvi pogled čini :)
Imam za vas jedno obično, najobičnije pitanje:
Na nekom show-u ste. Voditelj vam pokaže tri kutije. U jednoj kutiji su dolari a u preostale dvije su banane. Vi trebate pogoditi gdje su dolari. Nakon što odaberete kutiju u kojoj mislite da su dolari ne otvaramo odmah tu kutiju već će voditelj najprije otvoriti jednu kutiju u kojoj su banane. Vi sad smijete birati opet. Da li ćete promjeniti odluku (odabrati onu preostalu neotvorenu kutiju) ili ćete ostati pri vašoj prvoizabranoj kutiji?
Već se guštam! :D
;)
Vaš Ddadd
|
03.07.2005., nedjelja
.Jutarnji Jožica
.
Mi, ćelavi muškarci, mi se često znamo u jutro probuditi sa nečim tvrdim i ukočenim, sa nečim što nam baš i ne da da spavamo, sa nečim što odmah primjetimo čim se probudimo.
Ja sam se tako prije tjedan dana probudio sa ukočenim ramenima. Jedvo sam se prisilio da ustanem!
Dan nakog toga ukočio mi se vrat. Tad sam si ograničio boravljenje na blogu na svega 19 sati dnevno i pomoglo mi je, sad više vrat i ramena nisu ukočeni, sad me samo non stop bole.
Mislim da je jasno da nisam ovaj monolog počeo pisati zbog ukočenosti vrata. Ne ne, počeo sam ovo pisati jer sam se jutros probudio sa nečim dugačkim i širokim, puno širim nego obično. Probudio sam se sa nečim što je gledalo ravno u nebo dok sam ležao na leđima. Probudio sam se sa osmjehom od uha do uha!
Cerio sam se svom Jožici. Imao je bolest koja se zove jutarnja erekcija.
Kažu da je to jer nam fali seksa, sanjali smo našto lijepo pa smo se probudili spremni!
Sjećam se svog divnog sna. Divovski dlakavi pauk mi je pao za vrat, provukao se ispod majice i počeo mi hodati po leđima! Netko mi je u snu vikao da je to mutirani primjerak, tisuću puta otrovniji od najotrovnijeg pauka što je ikada hodao Zemljom! Nisam se smio ni pomaknuti da mi mali dlakavac od deset centimetara slučajno me pljune na kožu jer bi me to ubilo. Nisam smio ni pomisliti što bi se desilo kad bi zagrizao...ako bi me pljuvačka ubila, onda bi me ugriz sigurno ubio sto puta jače!
Dakle, ako ću povjerovati toj teoriji da je Jožica veseo zbog lijepog sna, onda se moram pomiriti sa time da sam nastran. Morat ću se navići na to da nema više normalnog seksa! Ništa krevet, ništa frižider, ništa drveće - od sad prije no što ću voditi ljubav obavezno punim kadu piranama i električnim jeguljama i bacam dragu unutra. Ili je vozim u Dalmaciju, pitam koje je najbolje polje za loviti poskoke i krećem sa dragom hopa cupa tamo gdje je najteže vidjeti zmiju da ti se približava. Mmm, zamislite adrenalina, negdje usred svega osjetim nešto hladno na guzici i sav sretan velim dragoj "Jupiii, najdraža! Mislim da mi je poskok na riti!" a ona će na to "Nije dragi, to je moje stopalo!".
Koji bed, ha? Samo njeno stopalo...šteta...UH!
Ima još jedna teorija, ona kaže da imamo jutarnju erekciju jer nam je mjehur pun. Ponadao sam se da je ta teorija ispravna, pirane nisu baš jeftine da ih tako trošimo, a zimi kad snijeg napada neće mi se dat samo radi seksa tražit prikladno mjesto po mokrim poljima Dalmacije!
Da provjerim teoriju otišao sam do WCa i sjeo na WC školjku ko neka baba. Morao sam sjesti jer nisam htio fleke od mokraćevine na plafonu. Sjeo sam i duboko se naklonio prema podu, nos mi je bio točno trinaest centimetara od tla. Nadao sam se da sam sad postigao točan kut i ispalio probni hitac. Ništa nije procurilo ispod daske, jupiii može krenuti juriš lake konjice!
Dok sam tako zgrčeno sjedio sjetio sam se jedne pjesmice.
Ako hoćeš srat bez muke
Pod koljena stavi ruke
Stisni zube i sklopi oči
I onda drekec sam iskoči!
Pomislio sam tada kako je ta pjesma prilično primjenjiva za jutarnje Muke po Jožici!
O YEAH, zbiljski je primjenjiva...
:D
|
02.07.2005., subota
.Prostor - Vrijeme
.
Ovo je jedan moj san...nije neka razrađena teorija, možda to postane jednog dana.
Ispričavam se onima kojima će ovo biti dosadno ili nerazumljivo, uskoro će par pričica, stavio sam ovo jer jedini kriteriji po kojima određujem što ću staviti na blog su:
a) da ne plagiram
b) da stavljam ono što bih i sam volio čitati
Želim vam sreću u praćenju mojih mozgotvorina ;)
Vaš Ddadd.
Prostor - Vrijeme
Sanjao sam prije par godina krivulje izvan mog logičkog poimanja, išle su poput nekog uvrnutog ljevka - totalno ludo, frčkavo i neopisivo. U snu sam znao da taj ljevak predstavlja povezanost prostora i vremena.
Veza prostora i vremena u tom sklopu krivulja i točaka bila je stravično očita, formulu je malo teže dobiti ali sam je naslutio, mislim da bih je uz izvjesnu količinu truda čak mogao i izvesti, i to budan :)
Središnja os (ona os oko koje ljevak kruži) bila je vrijeme, dok je rub ljevka bio prostor, ali ne prostor u smislu ove naše tri dimenzije, već više kao neki okvir granice svemira. Što je vrijeme veće ljevak je širi, i to traje sve do jedne točke kad se ljevak počne skupljati...
Tri dimenzije koje mi poznajemo su druga vrsta prostora, taj prostor nije podložan vremenskoj deformaciji prikazanoj u mom snu - one nisu površina ruba ljevka već su točke od kojih je rub sastavljen - udaljenost između tih točaka povećava se protokom vremena ali same točke ne mijenjaju svoju površinu! Znam da točke po definiciji nemaju površinu ali ako znamo da su one nama trodimenzionalne onda sam to morao tako napisati - htio sam reći da se te točke ne povećavaju (nama poznati prostor na Zemlji se ne povećava protokom vremena) već se povećava udaljenost između točaka (recimo udaljenost između galaksija), a te točke su povezane opnom od (gravitacijskih?) sila!
Pojednostavnit ću san i zasad reći da je opna (tj. površina ruba ljevka) svemir i da su točke jedinice nama pojmljivog prostora (recimo Zemlja bi bila jedna takva točka). Vrijeme je dakle os oko koje se ljevak stvara. Znate li što ispunjava volumen ljevka?!
Volumen ispunjavaju događaji!
Sad dolazimo do poante mog sna - volumen ljevka raste proprocionalno događajima koji se odvijaju u vremenu i u mom snu se ti događaji uvijek iznova naslaguju jedan na drugi za svaku jedinicu vremena!
Pokušat ću objasniti bolje.
U svemiru imamo razne procese koje ću za ovo moje prepričavanje sna nazvati događajima. Događaji bi bili rađanje i umiranje zvijezda, stvaranje planeta, gibanje meteora i kometa, stvaranje i razvitak raznih oblika života, i još puno toga.
Imamo zakon o očuvanju energije koji kaže da sva energija koja nekamo ode nekamo i završi, ne izgubi se, drugim riječima, svijet (svemir) ima jednu ukupnu količinu energije koja je uvijek ista.
Kontradiktorno zakonu, broj događaja se protokom vremena stalno množi i za te događaje se svakodnevno crpi sve više i više energije.
Onaj moj ljevak iz sna puni se tim događajima! Ona opna nije pravi svemir več metafizički svemir jer ga samo i isključivo događaji čine svemirom! Da nema događaja svemir bi bio ništa!!!
Kako rekoh, energije trebamo sve više, zasad imamo na raspolaganju puno energije, ali, povećanjem broja događaja crpit ćemo energiju do jedne točke kad energije za nove procese jednostavno više neće biti i procesi će tada početi odumirati oslobađajući energiju u smjeru suprotnom od procesa događaja.
Događaji će svojim velikim i bučnim nestajanjem vraćati energiju svemiru i bit će ih sve manje - onaj moj ljevak se više neće širiti već će se početi skupljati.
I tako do novog prajajeta, odnosno do novog BING BANGA :)
|
.Vrijeme
.
Večeras sam pričao sa svojim prijateljem profesorom. Zamolio me je da mu pokušam reći definiciju vremena!
Znači, čovjek me traži definiciju, traži da mu kažem kako bih u par rečenica odredio što je vrijeme a da ne navodim nikakve primjere!
Pokušao sam. Rekao sam mu ovo:
Sve što postoji i što se dešava ima svoj početak i kraj.
Interval između početka i kraja ičega je vrijeme!
To je definicija koju sam morao smisliti brzo i na licu mjesta i koja jedvo da drži vodu, ako uopće drži vodu :)
Kad sam njega pitao zna li on kakvu definiciju rekao je da ne zna!
Zar nije fantastično da svi znamo što je vrijeme, da ga svi možemo osjetiti, izmjeriti i pojmiti - a ne možemo ga opisati!
Da li je to zato što smo pojam 'vrijeme' mi izmislili?
Da li bi vrijeme postojalo kad nas ne bi bilo?
Da li su životinje, npr psi svijesni vremena kao pojma?
Nekako sumnjam da su životinje svijesne pojma 'vrijeme', mislim da one jednostavno žive i ne zamaraju se vremenom - jedu kad su gladne, spavaju kad su umorne a bude se kad su se naspavale ili kad ih nešto probudi!
Možda bi smo od životinja trebali ponešto i naučiti...
Što je za vas vrijeme? Kako bi ste ga opisali, jako me to zanima!
Neka počne brainstorming! :D
Vaš Ddadd
|
01.07.2005., petak
.Cuko
.
Kad sam predstavio sestricu, ajde da predstavim i cuku :)
Mješanac labradora i staforda, cuko mojih staraca neobično je i dobroćudno biće skladnih linija, žućkasto smeđe dlake i blentavog ponašanja. Ženskog je roda, jako je pametna, čini mi se da piše blog ali nisam siguran - zasad imam samo neke indicije.
Zvuk mog ili sestrinog auta prepoznaje na kilometre i čim ga čuje obavijesti starce da dolazimo i tada njih troje (mama, tata i cuko) gledaju kroz prozor kako se mi uparkiravamo. Tad izlazimo iz auta i mašemo svojima, svijet oko nas je crno bijeli, a grad u kojem živimo zove se Pleasantville.
Onda ulazimo u kuću i gledamo show - ludi cuko cvili i trči naokolo ko da je mu je netko upravo amputirao mozak. Potom slijedi draganje cuke ili će mudrica nepogrešivo pronaći upravo naše papuče u ormaru, uzeti jednu šlapu i početi s njom mahnito trčati naokolo. A ja baš ne volim hodati stanom samo s jednom obuvenom nogom te odjednom počinje naganjanje u krug - oko hodnika, pa oko stola, pa opet hodnikom i onda se bacim ko kobra, primim cuku oko vrata, otmem mu papuču te ga krenem maziti.
Iz cuke se tada može čuti samo mmmhh hrrmm mmm dok mu jezik nemoćno paluca od užitka - cukinoj sreći nema kraja!
Pojma nemate kako je ta kujica dobro stvorenje - obožava djecu! Prije neki dan malom djetetu visila je ruka iz dječijih kolica a naš se polustaford oblizao i divljački jurnuo prema ruci. Majka djeteta se nije uspjela ni okrenuti a ruka je već bila temeljito oblizana, od lakta do vrhova prstiju! Majka je tad oslobodila klinca iz kolica. Bio je to dražestan prizor, mala beba navlači psa triput većeg od sebe, gnjavi ga, kopa mu oči i poteže ga za uši a pas sve to strpljivo podnosi. Onda u jednom trenutku pas odluči da mu je dosta i dostojanstveno se odmakne a beba počne urlati i ništa je više nije moglo smiriti.
Sad znate zašto su moji htjeli psa a ne još jedno dijete...
Obožava cuko i druge pse, pogotovo one manje. Prije neki dan naša se dobra duša krenula igrati sa svojim dalekim rođakom veličine omanjeg zamorca. Moja je kujica strpljivo stvorenje koje se trudi agresivcima maknuti sa puta, ali taj je mali zbilja bio strašno naporan - te se nešto pokušava popeti i njušiti je po guzi, te grize našu ljubimicu po šapama i vratu dok se moj cuko sve vrijeme strpljivo odmiče i pokušava skloniti negdje...i tako se izmiče stalno i strpljivo, i to traje sve dok se ne razljuti! A tada je je počeo horror - naš dragi polustaford se razbjesnio i zgrabio poluzamorca za vrat!
Nastalo je skvičanje, moja je majka reagirala brzinom munje i primila našeg psa te ga podigla visoko! To bi bio super potez da onaj pseći patuljak nije ostao visiti u kujinim ustima! Kad je majka to primjetila počela je divljački tresti cuku kao da trese mokri veš! Nakon nekoliko zatresaja stafordski gen je pokleknuo i cuko je ispustio malog koji je pao sa visine od preko metra!
Na sreću, to moje roditelje ništa nije koštalo - ja sam dao lovu za veterinara.
Priča se da je taj mali cuko sad dobro, nismo se još uvjerili u to, jednom nam se na trenutak učinilo da vidimo vlasnicu tog brabonjčića kako vrlo užurbanim koracima nestaje na horizontu, a neko joj se malo živčano stvorenje trzalo na povocu...
Moram još samo spomenuti sociološke fenomene koji uslijede kad imaš peseka, ljudi koji imaju pse postaju puno bolji prema bližnjim svojima, a pogotovo prema svojim najboljim prijateljima!
Recimo, šećem pesa i sretnem susjeda koji isto šeće psa.
"Dobar dan susjed!" - kažem ja. Susjed se tad čučne i veli mom pesu "Pa di si mi ti, dođi mali dođi dođi dođi!". Ja se nakašljem ali susjed me još uvijek nije ni vidio ni pozdravio. Pokušam odglumiti infarkt, primim se za grudi, stanem krkljati i bacim se na pod. Na to dotrči susjedov pas i sućutno me pogleda i obliže po licu a susjed je i dalje zabavljen mojim psom. Tad najednom i moj cuko skuži da nešto nije u redu i potrči prema meni a susjed se uvrijedi što moj pes više voli mene nego njega!
"Fido, idemo!" zapovjednički se susjed obrati svom CACIB avlijaneru te Fido i on nestanu gordo gledajući oblake.
A tek moji što rade! To je ludilo, stari više voli peseka od nas, mama nas sve voli podjednako a pes najviše voli onog koji trenutno jede.
Pes je isto tako i obavezna tema svih razgovora koji se vode za stolom, a i šire.
Dočarat ću vam to, scena je išla ovako:
Tata dolazi sa pesom iz šetnje. Mama upita:
"Je li kakala?"
Tata veli da jest. Mama se okrene prema meni i veli:
"Ddadd, kakala je!!!"
Mamina sreća je i moja sreća pa sam i ja sretan, odlučio sam ne uznemiravati je obavješću da doktor kaže da sam ozdravio...mogu joj to reći i sutra.
I tako...znate, pas vam je neizmjerna sreća ako ga nemate, ja recimo volim pse. Jako volim pse. O da, obožavam peseke, Lassie je moj idol!
:D
|
|
