09.07.2005., subota
.Dodiri duše
.
Prije ovog bilo bi dobro pročitati Motel na pola puta pa onda Ženu ugaslih očiju.
Uživajte :)
-------------
Vaš Ddadd
-------------
DODIRI DUŠE
Prvi put ušla je u moj prostor sivog i umornog dana, ušla je kao da to radi uvijek i smjestila se za stolić blizu bilijara. Bez riječi, zapalila je cigaretu i otpuhnula dim, sve vrijeme gledajući što radim. Nisam joj se nadao pa me zatekla nespremnog i ritam mog srca bio je čas sporiji a čas brži - pratio je pjesmu koju nisam želio slušati. Snagom volje pjesma bi ponekad stala i tada bih se nakratko potpuno posvetio treningu. Odmah potom melodija srca bi se nastavila i misli bi mi zaglušujuće pulsirale dajući pjesmi riječi. Moji mlaki udarci pokušavali su slijediti put praznine. Dim cigarete uzdizao se plavičast prema stropu, sve dok nije shvatila da mi smeta, tada je elegantnim filmskim pokretom uništila žar. Nisam očekivao od nje takav obzir i bilo mi je sve teže ne misliti na nju. Iako sam se trudio ne misliti, nije išlo i poražen primjećivao sam na njoj svaku sitnicu - više nije bilo nijednog trenutka bez pjesme u srcu.
Disanje. Moje bijaše uravnoteženo - trbuhom. Njeno je bilo teško i isprekidano – hvatala je zrak plućima punim katrana. Udah, zastoj, drhtaj pa izdah - trudila se biti tiha i ne micati se, bojala se da mi ne zasmeta. Dao sam sve od sebe da ne primjeti kako mi tim svojim trudom kida neurone - proći će još puno dana dok mi njeno prisustvo ne postane droga, bit će puno seansi poput ove, pri kojima će mi ona lagano smetati, i to će trajati sve dok jednog dana iznenada ne shvatim da trebam njezinu blizinu.
Moje će joj ruke tada svakim udarcem slati poruku: «Ovaj udarac bio je sjajan zbog tebe, izveden za tebe. To je tvoja nagrada jer me tako dugo i odano pratiš...»
Znao sam da zna što joj moje ruke govore i obožavao sam taj naš nemušti kontakt - spajanje dviju duša tihim ritualom. Tišinu i samozatajnost kojima je zračila cijenio sam poput najvećeg paradoksa u svemiru, nije mi bila jasna, svake sekunde bio bih svijestan njene blizine, ali način na koji je ispunjavala prostor nije mi nimalo smetao.
Mamio me njen parfem, palila me erotika njenih pokreta, laskali su mi njena pažnja i usredotočenost, a igrao sam bolje no ikad – skoncentrirano ali istodobno i totalno svijestan nje - činilo mi se kao da je ona dio mog tkiva, njena blizina bila je moja potreba, slatki eter mojih uzdaha.
Naše poštovanje bilo je uzajamno. Znao sam što sve ona voli na meni - voljela je sigurnost, mirnoću, moje pokrete, šutljivost i nenametljivost - sve ono što ljudi iz njezine blizine nisu imali. Voljela je i jutra u kojima bih je uz lagani naklon glave pozdravio kao damu i time joj budio ugasla čuvstva. Pravila igre naših pogleda zahtjevala su živost u njenim očima. Igrala je dobro tu igru i izdašno sam dobivao od nje vrckave iskre života! Bio sam sretan u njenoj blizini, i imao sam nešto neprocjenjivo, svakodnevno sam bio počašćen najvećim darom koji mi je mogla pružiti, žarom iz duše divne žene - žene ugaslih očiju!
Kad je došla prvi put bilo je to nakon što sam je već danima pozdravljao svako jutro, prolazeći kraj stolića za kojim bi sjedila i ispijala svoju kavu. Ispočetka mi je odzdravljala podcjenjivački i mrzovoljno, gledajuć me upitno ispod oka.
Znao sam da je taj pogled samo poza jer onaj tračak što sam ga vidio prilikom našeg prvog susreta, taj bljesak plavog oka u treptaj kratkom i opčinjavajućem trenutku, ta iskrica nade rekla mi je sve! Željela je srodnu dušu ali se i bojala - bila je poput lutalice što me sa strepnjom promatra i procjenjuje: «Pripadaš li ti, neznanče, onim dobrima ili zlima?»
«Dobrima!» smiješak s mog lica pričao joj je dok je govor mog tijela slao slatku magiju.
«Opusti se, draga si mi...», moja ju je magija ovijala drobeći joj iz dana u dan sve kore njenog straha. Polako, s vremenom, gledala me je sve otvorenije i pozdravljala sve srdačnije, a osmijeh joj je bio sve širi, sve dok tog jutra nije donijela svoju kavu, sjela za stolić pored bilijara i počela šutke gledati moj trening. Zbunio me njezin dolazak, njena blizina činila me je lagano nervoznim, utoliko više što sam znao čime se bavi.
Bila je kurva.
Saznao sam sve o njoj već onog jutra kad sam je opet vidio. Ušao sam u motel i iznenadio sam se jako, žena ugaslih očiju sjedila je na istom mjestu kao prije dva dana!
Kad je Božo donio kavu nisam se više pravio da ga ne primjećujem i upitao sam ga tko je ona. Rekao mi je sve - da se zove Branka, ok je, neki ju je tip dovezao amo u makini, motel joj je usputna stanica prema Austriji... Opisivao je i kako svake noći liježe sa nekoliko unproforaca, kako jutros ima veliku masnicu na nozi... Pričao je teško, s gorčinom!
Gledao sam Božino lice. Nikad ga prije nisam vidio takvog, bio je tužan i ljut. Zaključio sam da su se i njega dojmile one duboke prazne oči – oči velebne i lijepe, napuštene i tužne, oči koje izazivaju snažnu želju mužjaka da im vrati sjaj.
Tog sam se dana prvi put zapitao tko je Božo. Ima li ženu? Djecu? Gdje živi? Što je radio prije, kako to da je u tako poodmaklim godinama zaglavio ovdje?
Dao sam si zadatak da uskoro malo više popričam s njim. Život me natjerao da puno stvari počinjem prihvaćati zdravo za gotovo a uopće nisam taj tip, nikako nisam želio da mi se to desi - nešto sam morao poduzeti jer sam polako ali sigurno postajao sve bezosjećajniji. Nisam se volio takvog.
Prolazili su mjeseci. Svakog dana nakon što bi se odmorila od noćnog rada, Branka bi se spustila iz svoje sobe i elegantno ušla u moju prostoriju te sjela kraj bilijara da promatra moj trening. Plavi uvojci bili bi joj svezani u rep, haljina bi bila mekana i topla, obična kućna haljina. Lice bi joj bilo bez šminke a oči bi joj sjale. Bila je zanosna do besvijesti, izgledala je tako nevina i čista, obična djevojka iz susjedstva - potpuna suprotnost onom večernjem vampu!
Svako jutro prije no što će ona doći odradio bih monotoni dio treninga a za nju bih ostavio ono što ću taj dan vježbati do savršenstva. Znao sam da uživa u mom napretku, da ju fascinira kako na početku treninga neki moj udarac izgleda trzavo i bučno a kasnije nježno i meko, kao teško hrvanje prije valcera. Bila je svijesna da mi predstavlja dodatnu motivaciju u postizanju savršenstva i uživala je u tome. Znao sam da uživa pa sam i ja uživao u svemu - u treningu, njenoj blizini, našim tajnim gestama i pogledima, a najviše sam uživao u njenoj sreći.
Volio sam te naše sretne trenutke i trudio sam se ponašati kao da su ti trenuci koje dijelimo jedini trenuci naših života. Oboje bi se uživjeli u naše nevine uloge iako smo znali da će se brzo spustiti noć i da će ona tada sa neznancem krenuti uz stepenice, a da ću ja u istom tom trenutku igrati po novac sa nekim drugim neznancem. Ona ne zna kakv će biti njen tip, hoće li je udariti, hoće li joj platiti ili je maltretirati. Ja ne znam hoće li moj protivnik kad izgubi novce izgubiti i živce te izvaditi pištolj, ili će me možda dočekati negdje vani. Naši poslovi bili su suludi ples po žici - ilegalni, besperspektivni i opasni.
Njezin zanat je najstariji zanat na svijetu, ali i moj zanat, igra po novce, bio je isto tako jako star. Da me je netko upitao tko od nas dvoje poštenije zarađuje svoj kruh, rekao bih mu iste sekunde: «Ona.»!
Kod nje je sve bilo čisto, ona za ono što pruža dobije novac, a ja sam morao igrati prljavo, lagati i muljati hvaleći druge a istodobno spuštajući sebe.
Netko je jednom rekao: «Karijera igrača bilijara po novac slična je karijeri sitnog lopova.» i taj netko zbilja je znao o čemu priča!
U kockanju nema ničeg viteškog, ničeg romantičnog, tu ima samo puno tužnih sudbina – sudbina gdje sam i ja bio jedan kotačić koji je te ljude zakotrljao nizbrdo. Bio sam duboko svijestan toga i neprestano sam razmišljao kako da se izvučem iz tog sivog svijeta. Zasad još nisam nalazio rješenja i nastavljao sam u istom ritmu.
Svake noći jedna priča, meni sretna - njemu tužna. Meni novac, njemu škola... Njemu, očajniku, neznancu koji da je sretan, da ima novaca i dobar život, ne bi ni pokušavao kockati protiv mene!
Nije mi bila ni najmanja utjeha što sam pobjedio zbog nečije lakomosti, nije me tješilo ni to da bi oni meni uzeli novac bez trunčice kajanja. Ništa me nije tješilo jer incijator svega bio sam ja - imao sam sposobnost iz tuđih misli izvlačiti gusti mulj na svjetlo dana - nepogrešivo sam prepoznavao ono loše i crno... ono najcrnije u ljudima! To sam koristio kao zlu magiju, moje su žrtve čitavim svojim bićem željele igrati protiv mene, ti ljudi su željeli, svaki iz svog razloga, da mi nešto dokažu, pokažu ili uzmu...
Nije im uspjevalo jer sam im dočaravao lažnu sliku da oni to mogu...a nisu mogli, nikako to nisu mogli.
Nitko to nije mogao, u bilijaru po novac bio sam car.
Svakog jutra, kad bi sišla niz stepenice, odahnuo sam.
Svakog jutra, kad bi me vidjela, vidio bih sreću na njenom licu.
Svakog jutra slavili bismo što smo još uvijek tu.
Svakog jutra izveo bih novi potez, samo za nju.
I tako je to trajalo.
Do kraja.
|
|
