13.07.2005., srijeda
.Tračak nade
.
Prije ovog bilo bi dobro pročitati Motel na pola puta pa onda Ženu ugaslih očiju zatim idu Dodiri duše pa onda za kraj pričica Dugi.
Uživajte :)
-------------
Vaš Ddadd
-------------
TRAČAK NADE
Motel je danas živo mjesto. Bilijarski turnir je u punom jeku, neopisiva je gužva, predvorje motela izgleda kao aerodrom - hrpetina ljudi čeka svoj red za igru i svi srljaju amo tamo povremeno se zaustavljajući da s nekim popričaju.
Djelić te gomile sam i ja...hodam, smješkam se, pozdravljam ljude, stišćem im šake. Ovo je moja era, ide mi u životu...jak sam, vrlo jak, igram moćno a svi vole pobjednike. Tapšaju me po ramenima razni ljudi, znani i neznani. Zaustavljaju me - pažljiv sam prema svima i slušam što imaju za reći.
Ništa novo. Hvalisanje klaunova za dobro jutro, samozatajnost favorita za dobar dan...laskanje i navlačenje ljigavih kockara za laku noć - ovi zadnji mame prilikama za brzu zaradu. Odmahujem rukom i povlačim se - dosta mi je ljudi. Prvih par mečeva bit će rutina - žrijeb je dirigiran tako da se jaki igrači mogu sukobiti tek kasnije, u početku dobivam slabije protivnike. Unatoč tome ništa ne prepuštam slučaju i prije meča odlazim u svoju samoću, koncentraciju i mir.
Turnir se zahuktava. Igram...već par kola kugle pakleno dobro sviraju moju pjesmu a žrvanj moje snage redom lomi protivnike. To su jedini trenuci u kojima uživam. Čekanja između dva kola prava su muka ali sa svakom novom pobjedom sve je ljepše - duplo manje čekanja, duplo manje ljudi, duplo manje bijesa...a hvastanja više nema! Oni koji sad idu dalje nisu od one vrste što se hvali pobjedama, ti su momci navikli na njih - njima su pobjede nešto svakidašnje. Početna buka i nervozni metež nestaju i ostaje samo žamor. Žamor od kojeg odstupa samo glasni smijeh troje ljudi - za jednim stolom smijali su se lijepa prostitutka i dva muškarca!
Sjedio sam u najtoplijem, najtamnijem...najdaljem kutu predvorja, posve udubljen u svoje misli. Čekao sam da završe sve partije kola. Bio sam bolestan i omamljen temperaturom, muzika i snena rasvjeta su me još dodatno bacali u trans. Da se razbudim gledao sam ono troje.
Božo je sjedio Branki sa jedne strane a Dugi s druge. Boži je završila smjena pa se opuštao i bio je najglasniji u tom čudnom društvu. Zvao je runde zapanjujuće često a mladi je konobar trčao k svom šefu na svaki mig.
«Dugi sjedi bliže njenom srcu» - pomislio sam gledajući ga bezazlenog. Nasmiješen i pijan proždirao je Branku pogledom, njegova žudnja bila je bolna i opipljiva, predugo je bio sam. Branka je sjedila između njih naizgled opuštena i vesela, tu i tamo bi ih obgrlila oko ramena, ali, nažalost, njezin pogled bio je prazan - nije pripadao nikome! Oči su mi se skupile na tu spoznaju, Dugi nije imao nikakve šanse osim ako njoj na kraju večeri ne bude svejedno...
Misleći na Dugog lagana sjeta uvukla mi se u kosti, u zadnje vrijeme bio sam jedini svjedok duboke usamljenosti tog visokog momka. Uzdahnuo sam. Taj stari dečko spao je na ispijanje velikih količina pive i upucavnje jednoj kurvi, a zaslužio je da ga netko voli! Poželio sam mu da ga netko zavoli, netko dobar i drag, netko ženskog roda, netko tko bi mu za današnji rođendan ispekao tortu.
Pričao mi je da mu se Branka jako sviđa ali da joj ne bi platio za seks...to nikako. Gledao sam ga kako se trudi, žarko je nastojao u njene oči vratiti žar, htio je da njene iskre pjevaju samo njemu i da njihova noć bude čarobna...a nakon toga neka ona ode svojim putem pa da u miru nastavi sa svojom samoćom. Njegov film bio je film mnogih bilijarista kockara – bili su to luzeri, momci koji su našli način da si ubrzaju put u propast.
Vrijeme je odmicalo i moje misli su lutale sve dalje, sad sam se pitao što Božo radi s njih dvoje? Iz gesta dvaju muškaraca čitao sam rivalstvo i znao sam da se i Božo večeras nada svom komadu kolača. To me je zbunjivalo, imao je ženu i djecu i iz njegovih priča bilo je očito da ih zaista voli, osim o obitelji taj stari lažljivi veteran pričao je još jedino o ratu - po njegovim pričama spasio je sve brigade u zemlji, da nije njega, Hrvatska bi izgubila rat!
Magla u glavi polako i sve gušće zaposjedala mi je um. Lovila me sve veća temperatura a tupa bol u mišićima i bubnjanje u sljepočnicama govorili su mi da bih trebao otići kući. Nisam želio predati meč pa sam nastavio sanjariti i uživati u čaju. Poput lijepog sna prisjetio sam se noći kad smo Dugi i ja pjevali na stanici a odmah potom sam se sjetio Nove Godine - tada sam minutu nakon ponoći sišao sa tuluma u Dugavama do obližnje benzinske pumpe gdje je Dugi dežurao. Čestitao sam mu Novu i donio dvije pive. Kucnuli smo se uživajući kao da pijemo najfiniji šampanjac...
Iz snatrenja me prekinuo poziv da krenem na meč. Ustao sam i poželio u sebi Dugome Branku za rođendan! Nakratko, jedan mali trenutak bunila, bavio sam se mišlju da joj skrivečki platim da mi usreći prijatelja. Odbacio sam tu zamisao i krenuo odigrati zadnju partiju tog dana.
Izgubio sam meč. Treće mjesto na turniru nije loše utrošeno vrijeme - onako umoran i pod temperaturom nisam ni mogao tražiti više. Srdačno sam čestitao pobjedniku na lijepoj partiji i rukovali smo se sa poštovanjem. Krenuo sam spremiti svoje štapove u ormarić. Put me vodio kraj njih troje i dok sam prolazio kraj njih uslijedio je bizarni razgovor koji ću pamtiti čitavog života:
«Ddadd, dođi malo.» povikala je Branka pa sam joj prišao. Bila je dražesna, smješkala se ljupko i gledala me pijano.
«Kuda ćeš?» upitala je štucnuvši.
«Idem pospremiti štapove.»
Tad je štucnula opet i nasmješila se...
«Ddadd!?» ona će vragolasto i mazno...
«Molim?»
«Koliki ti je štap?» upitala je!
To zaista nisam očekivao!! Čitavu večer čekala je da mi postavi to pitanje i odlučio sam ne pokazati joj da me je uzdrmala! Prihvatio sam igru, ali na svoj način.
«Imam dva štapa.» rekao sam joj... «Jednim tučem a drugim igram!»
Počela se smijati. Smijala se glasno, od srca, a momci za stolom urlali su od smijeha - Dugi je u «ma daj ne zezaj ga» stilu pljesnuo Branku po leđima a Božo je hihotao i mahnito lupao dlanom u stol...nisam se dao smesti:
«Jedan štap mi je 145 centimetara, a drugi skoro 150!» ...smijao sam se i ja te produžio pokraj njih.
U povratku, Branka me pozvala da sjednem k njima. To sam i učinio, sjeo sam sučelice njoj, a ona nije sa mene skidala svoje vodenasto plave oči. Shvatio sam da je daleko trijeznija no što izgleda. Oči su joj iskrile i znao sam blistaju za mene. A tada mi je rekla drugo pitanje koje ću vječno pamtiti, pitanje koje je izgovorila kao da Dugog i Bože uopće nema...
«Ddadd slušaj me. Ja sad idem gore. Idem se okupati i trebam nekog da mi istrlja leđa. Što kažeš na to!?»
Čuo sam a nisam vjerovao! Zbunio sam se i pogled mi je prilično utekao u stranu. Malo sam se sabrao, pogledao je opet i skužio da se ne šali! Zbunio sam se sad totalno, činilo mi se da me je pogodio grom! Brzo sam se pokušao pribrati i nasmiješio sam joj se blago je gledajući a u sebi joj psujući mater!
Nježno i skoncentrirano sam joj rekao da je ona jako poželjna mlada dama ali da ponudu ne mogu prihvatiti. Čekao sam da vidim kako će reagirati...na trenutak sam opazio bijes, zatim samokontrolu te napokon samouvjereni smješak kad je došao plan. Zadigla je ramena, raširila ruke i položila ih je na kukove:
«Slušaj ti!» rekla je šeretski i drsko. «Ja sad idem na jedno mjesto, vraćam se za pet minuta, a ti do tada odluči što ćemo!»
Ustala je i zamakla nam iz vidokruga. U taj čas Dugi i Božo počeli su se kao jedan udarati po čelu!
«Ti nisi normalan! Kurva ti daje badava a ti ništa! Odmah da si pristao!» - vikao je Dugi praveći bolne grimase, a Božo je samo trljao čelo i njihao glavom lijevo desno, kao da sam propustio milijun dolara! Bio sam neobično smiren gledajući njih dvojicu, možda i zato što me je temperatura već počela ozbiljno loviti...
«Ne.» - rekao sam Dugom i nasmiješio sam mu se blago...žalio sam ga.
«Ne želim spavati s njom, shvaćaš?».
Nije shvaćao ali nije se stigao više buniti budući da je Branka stigla. Nije ni sjela za stol - pitala je s nogu:
«I? Što si odlučio?».
Nadao sam se da će moje riječi zvučati kao med ali nije uspjelo! Zvučale su šuplje.
«Hvala ti puno na ponudi, zbilja mi to jako laska, takva ponuda od tako lijepe djevojke, da nisam bolestan bio bih presretan!» - lagao sam nevješto i neuspješno - previše toga je ona u životu prošla da ne bi znala što je to odbijanje! Rezultat moje laži bio je dramatičan...zadrhtala je i sljuštila se za naš stol kao da ju je grom pogodio! Skroz ju je oblilo rumenilo a krajevi usana su joj poletjeli prema dolje. Okrenula je glavu u stranu i nešto je promucala sve vrijeme sklanjajući pogled od mene - nije me željela ni pogledati!
«Uvrijedila se!» - proletilo mi je kroz glavu - «Kurva se uvrijedila!»
Bio sam zbunjen kao nikad prije. Vidio sam u tom trenutku našu ludu situaciju tako jasno kao da visim na lusteru i snimam nas. Dugi i Božo suosjećaju sa njom, njoj sve lađe potonule, povrijeđena je i ne gleda me a njih dvojicu ne sluša. Ja zbunjeno i glupo letim pogledom od jednog do drugog pa do nje! Zbilja je to bio nesvakidašnji prizor i tko zna kako bi to završilo da se uskoro nisam pribrao i odlučio pokušati popraviti stvar...
Morao sam biti iskren pa sam se potpuno otvorio prema njoj. Počeo sam joj nježno i sugestivno govoriti - mljeo sam bez prestanka...ovog puta usne su mi bile med, a riječi su mi bile upravo one koje je željela čuti. Znao sam da je boja mog glasa sada magija i da u njoj diram duboko zakopane strune. Pričao sam dugo...zaista dugo! Pričao sam joj priče o njoj i meni, o njenoj podršci i mojoj ljubavi. Pričao sam joj o njoj i o mojoj želji prema njoj, želji za koju želim da je ne ostvarim. Pričao sam voleći je, a ona je polako dizala glavu, svaka riječ jedan pomak i odjednom se posve uspravila okrenuvši se prema meni!
Nasmiješila se i iskre su opet bile tu, samo moje! Bili smo za stolom samo ona i ja - Dugi i Božo postojali su u nekoj drugoj stvarnosti...
Prvi put otkad smo se sreli počeli smo razgovarati. Pričali smo dugo i o svakavim temama. Govorili smo jedno drugome o tome odakle smo, što volimo, gdje smo sve bili i što smo radili. Šalili smo se i smijali, vrijeme je letilo pored nas, bila je to jedna od najljepših večeri u mom životu. U jednom trenutku na malom televizoru iznad šanka počeo je film. Nakratko smo šutjeli i gledali film, a onda me Branka upitala sviđa li mi se žena što je upravo bila u kadru. Rekao sam joj da je ljepa ali da nije ni do koljena dami sa kojojm sjedim. Dama se nasmiješila i zadovoljno je prela na te moje riječi. Tada je počela golišava scena, s leđa se vidio lijep, mišićav i potpuno gol muškarac.
«Sviđa li ti se tip?» upitao sam je.
Pogledala me i nasmijala se vragolasto. Rekla je:
«Doobarr! Prvi put bih mu dala badava! Hahahahaha!»
Moj smijeh, kad sam joj se pridružio, bio je divlji, nesputan, glasan! Smijao sam se onako kako već dugo nisam, smijao sam se od srca!
EPILOG
Slijedećeg dana Branke nije bilo na mom treningu. Kada sam odlazio kući vidio sam makinu. U njoj su sjedili Branka i neki tip. Žustro su razgovarali.
Sutradan mi je Božo rekao da je otišla raditi u Austriju. Nikad je više nisam vidio.
Sad dok ovo pišem razmišljam kako život piše najčudnije i najstrašnije priče...
Dugi se pokušao ubiti. Onako nespretan nije ni to uspio učiniti kako valja i puškom si je odvalio pola lubanje ali je ostao živ. Leži doživotno nepokretan u bolnici a samo njegove oči lutaju prostorom. Nisam uspio dokučiti prepoznaju li me te oči ili ne.
Božo se rastao, žena i djeca su se odselili, a on je otvorio nekakvu krčmu negdje u dalekoj vukojebini, u nekom planinskom selu. Propio se do kraja, krčma je propala i upao je u dugove. Ubio se je jednim pravim hicem iz pištolja u glavu.
A Branka...srce mi govori da je više nema.
Tješi me pomisao da me je u njenom slučaju srce već jednom prevarilo – onda kad sam je vidio prvi put. Tada sam bio posve siguran da je više nikad neću vidjeti...i zato ovog trenutka u meni ipak tinja nada, a moje misli o Branki najčešće su tiha molitva koju molim svaki put kad je se sjetim...
Molim se da sad netko negdje uživa u iskrama sreće jedne divne žene, žene ugaslih očiju...
|
|
