Sinoć sam opet jeo onaj rajski tiramisu. Čini se da ga samo na moru znaju napraviti tako dobro, u Zagrebu je više loš nego dobar, došlo je dotle da mi mnogi kažu da ne vole tiramisu. Ne vole ga jer nisu jeli pravi - sinoć sam odveo prijatelje na taj tiramisu i dok sam ih vodio tamo rekli su da ga ne vole a onda su se udavili od zadovoljstva! J Kako sam bio u toj slastičarnici treći put u dva dana, i kako sam se skompao sa konobarom, tako je obračun izgledao ovako:
“Bijela kava je deset a za stalne goste sedam, znači za vas sedam! Kolači, sladoled…to vam je 51 kuna ali neka bude 50!”
Ja rekoh neka bude 55 a on nas je sterao van i rekao da nek bude 50 ali nek mu opet dođemo!! Na ovom otoku su apsolutno svi preljubazni, i to ne onako licemjerno, a cijene su normalne, mnoge stvari su jeftinije no u Zagrebu!!
A sad Savudrija…
Prije devet godina sam poslom otišao u omladinski kamp u Savudriji. Poveo sam i dragu, znao sam da će to biti užitak - prazan kamp samo za nas dvoje i upravitelja!
Kad smo stigli bila je skoro ponoć i upravitelj nas je odveo u jednu slastičarnicu “gdje je dobra kava”. Tamo nije bilo niti jednog kolača i sućutno sam gledao jadnog Talijana kako nas srdačno prima, pravi nam kavu…mislio sam si…”van sezone, u ovoj vukojebini – jadnik, mora da jedvo krpa kraj sa krajem!”
Upravitelj nam reče da moramo doći sutra za dana jer su tu izvrsni kolači. Nisam mu povjerovao jer je kava bila grozna, najgora u mom životu, ali ipak smo slijedeći dan negdje popodne svratili a tamo samo neki jadni voćni kolač, to nam se nije jelo…odlazimo a Talijan nam vikne mješavinom triju jezika da dođemo sutra ranije!
Ne znam koji mi je to unutarnji glas rekao da zbilja trebamo doći ranije i mi smo se sutradan nacrtali tamo u devet u jutro. Ušli smo i skoro pali u nesvijest – osjećali smo se kao da smo vidjeli kuću u Ivici i Marici – ova neugledna slastičarnica sad je bila kraljevstvo kolača!! Svi kolači predivni a 80% kolača nisam nikad ranije vidio niti sam znao što su! Probamo prvi, najbolji kolač ikad! Probamo drugi – bolji od prvog! Probamo treći četvrti i peti – rikavamo, ne možemo disati više, a još nismo ni pola kušali! Vučemo se do izloga, pitamo tipa od čega je neki kolač posebnog izgleda a tip će nama:
“Ovaj kolač je iz Brazila – specijalno sam otišao u Brazil da naučim raditi taj kolač! To nigdje nećete naći!”
Što ćemo jadni, odlučili smo napraviti još malo mjesta u želucima i naručili smo i tu divotu okusa, mirisa i boja! Nismo požalili iako nas je trbuh bolio a disali smo ko nasukani kitovi! Spremamo se polako otići, svijesni smo da danas, a po svoj prilici ni sutra više ništa nećemo jesti J , kad li tip ode u stražnje prostorije i vrati se gurajući kolica sa tortom. Kad smo ugledali tortu nismo mogli vjerovati! Torta je bila velika, pravokutna i…predstavljala je nogometno igralište!!! Pravi golovi od vafla, bijele crte od šlaga, srebrna lopta na centru…a trava – trava je od barem 1000 sitnih zelenih iglica, sve do jedne su okomito zabodene u tortu izuzetno uredno i gusto! Iz naših usta čuo se samo jedan “AAAHHH”. Pitali smo ga malo kako to radi a slastičar nam je malo na talijanskom, malo na engleskom, malo na hrvatskom i slovenskom objašnjavao slijedeće:
“Vidite ovu bijelu kremu sa strane? Nju mažemo na tortu nožem. Nema popravljanja – jedan pogrešan potez i cijelu tortu bacamo!!”
Vidio je naše zabezeknute face i odlučno mahnuo rukome prema van i ponovio “BACAMO! BACAMO!”
U taj čas ispred slastičarnice zaustavi se auto slovenskih tablica, uđe neka žena, kupi čitava dva pladnja kolača, strpa ih u auto i odjuri! Odmah se ona hrpa činila manjom. Minutu kasnije dođe auto pulskih oznaka i kupi još dva pladnja!
Nakon što ih je uslužio, tip je opet nestao otraga a mi smo ostali još mrvu diviti se torti. Vratio se gurajući nevjerojatno lijepo dizajnirane široke posude a unutra me mamilo nešto božanskog izgleda! Slastičar nam je i bez našeg pitanja viknuo da je to tiramisu!
Bio sam mrtav od kolača ali sam znao da ovo moram probati.
“Daj” viknem ja.
“Ne dam!” veli on!
“Kako ne daš! Daj!”
“Ne! Molim vas, dođite poslije!”
“Moram probati, daj!”
Tip je bio sav izvan sebe! Kršio je prste, unezvjereno je letio očima po prostoriji…
“Ne mogu vam dati, ne! Poslije dođite!”
Tada je rekao nešto što ću pamtiti čitavog života:
“Tiramisu se poslužije na između tri i pet stupnjeva celzija, a ovaj tiramisu ima sedam stupnjeva celzija!!”
a tad je skoro kleknuo pred nas kad je molećivo prošaptao:
“Molim vas, dođite poslije!”
U tom trenutku u slastičarnu je ušlo dvoje ljudi.
Žena je uzela tri pladnja, frajer četiri. Sjeli su svaki u svoj auto i otišli. Pogledao sam vitrinu, kolača skoro da uopće više nije bilo!
Znao sam da ću, ako dođem poslije, umjesto tiramisua dobiti frišku figu.
Lupio sam šakom u stol i zagrmio:
“DAJ!”
Cvileći i krzmajući, čovjek mi je dogmizio noseći tiramisu koji je imao čak sedam stupnjeva celzija! Oteo sam mu ga iz ruke i probao prvi zalogaj.
Nikad u životu nešto bolje nisam kušao…
:D
Post je objavljen 21.07.2005. u 10:40 sati.