Bio sam sinoć u Mimari na diplomskom koncertu mlade pjevačice predivnog glasa. Pjevala je božanski, uz klavirsku pratnju, pjevala je tako dobro da mi je duboko dotakla dušu.
Ne bih vam ovo pričao da mi nešto drugo, nešto što se dogodilo prije koncerta, da mi to nešto nije natjeralo dušu da napukne i otvori se za pjesmu.
Popeo sam se uz stepenice prema ulazu u Mimaru u isto vrijeme kad i mlada žena uz kosinu, u velikim i teškim motornim invalidskim kolicima. Za tom ženom se popelo neko djevojče, lagano hramljući, i ruke što joj zgrčeno visi ispred grudiju.
Unatoč hendikepu, njih dvije bile su vesele, propustio sam ih ispred sebe i krenule su u žrvanj golemih rotirajućih vrata. Iako je izgledalo da mogu proći, kolica su zapela. Jedvo smo ih u rikverc izvukli van.
Vidio sam da je im sreća malo splasnula ali sam vidio i da portir trči do bočnih vrata pa sam im rekao da će on doći. Djevojče je tada baš bilo nevjerojatno veselo, nije ubičajeno vidjeti takvu sreću ni kod skroz zdravih ljudi, od te curice se puno toga moža naučiti.
Portir je došao, otključao vrata i pustio njih dvije u Mimaru. Ja sam se već penjao stepenicama kad li sam ugledao njihova razočarana lica i na moj užas shvatio sam da se njih dvije pokunjeno vraćaju kroz ista vrata na koja su i ušle!
Pogledao sam lijevo i desno - NIGDJE, baš nigdje nisam vidio nikakvu kosinu! Cura u kolicima ušla je u Mimaru i mogla je samo ostati u predvorju. Bio sam jako tužan, pogotovo jer mi se u pamćenje usjekla njihova sreća što su tu...a sad im je sve propalo.
Dok sam slušao koncert uživao sam ali nisam mogao da ne mislim gdje su one sad, onako razočarane.
Nekoliko puta u stankama između pjesama ulazili su ljudi koji su kasnili a ja bih se svaki put okrenuo u blesavoj nadi da ću ugledati njih dvije.
Uzalud. Ne mogu one premostiti nepremostivo.
Pozdrav.
vaš Ddadd
|
