Prije nekoliko dana mediji su rubno zbilježili jednu vijest koju ću rado citirati:
“ Grad Varaždin dobio je donaciju vrijednu milijun kuna, za realizaciju kulturnih i sportskih manifestacijate pomoći djelovanju sportskih i humanitarnih udruga na području grada. Donacijski ugovor potpisali su gradonačeknik Ivan Čehok i predsjednik Uprave Zagrebačke banke Franjo Luković. Gradonačelnik Čehok istaknuo je velike potrebe grada Varaždina na području kulture i sporta, koje premašuju mogućnosti proračuna.”
Zašto me ta vijest zainteresirala?
Ne zato što mislim da je Čehok gradonačelnik koji bi mi bio uzor i što ga treba hvaliti, niti zato što sam uvjeren u filantropska nadahnuća Franje Lukovića, niti zato što mislim da je grad Varaždin izniman i nedostižan po svojim kulturnim i sportskim postignućima (iako su ona respektabilna za tako mali grad).
Ta vijest sadrži jednu drugu poruku i bjelodanim čini nakaradnost jedne sasvim drugačije prakse koju svakodnevno prakticiraju jedan drugi gradonačelnik i jedan drugi direktor banke. Ne u Ruandi, nego također u Hrvatskoj u jednom gradu istovjetne veličine, kao što je Varaždin. Naime, istovremeno kada je objavljena ova vijest, mediji su zabilježili i jednu drugu koja svjedoči o mnogo toplijim i prisnijim kontaktima gradonačelnika grada Siska i direktora Hypo banke. Ova je banka odlučila odužiti se građanima Siska koji u njoj drže svojih 250 proračunskih milijuna s kojima naravno posluju i na njima zarađuju, koji brinu o neznam koliko novca sisačkih gradskih poduzeća i koji po Sisku trguju građevinskim zemljištem, tako da donira gradonačelniku Siska Dinku Pintariću i zamjeniku istoga Veljku Novaku, putovanje, noćenje, hranu, piće i ulaznicu za nogometnu utakmicu u Klagenfurtu. Jedne su novine (Večernji list i novinar Strižić) napisali kako su Siščani bili dodatno ponosni (sic!) na svojega gradonačelnika kada su ga na izlasku iz stadiona vidjeli kako egzaltirano širi ljubav prema svima. Čak je novinar prokomentirao kako bi neki drugi koji su se pitali tko je gradonačelniku platio put, mogli pričekati da se završi prvenstvo. Eto, prvenstvo je upravo završilo pa ću upitati slijedeće:
- Zna li Pintarič da je u sukobu interesa ako ne prijavi poklon veći od 500 kuna , a da veći od 1000 ne smije primiti?
- Zna li Pintarić da je uzimanje poklona od tvrtke koja posluje s gradom Siskom klasični oblik korupcije?
- Zar je moguće da će ovaj evidentni primjer ne samo sukoba interesa, već i sasvim očigledne korupcije, ostati zaboravljen, kao da se ništa dogodilo nije?
- Da li gradonačelnik i pravnik Pintarić uopće zna da je je riječ o korupciji, jer je ponosno priznao ovaj koruptivni čin? Ili je to tek sića od poklona u odnosu na ono što misli da mu pripada? Ili pak poučen korupcijskim aferama predsjednika svoje stranke, smatra normalnim da mu se ništa ne može dogoditi, jer se ni drugima koji su uhvaćeni u korupciji ne događa ništa (osim ako nisu nekakvi nespretni kirurzi)?
- Hoće li Pintarić objasniti Siščanima, kako je odabrana Hypo banka za skrbnika sisačkim parama? Ovo pitam zato jer sam svojevremeno kao izabrani gradonačelnik obavio seriju razgovora sa predstavnicima desetak banaka koje imaju svoje poslovnice u Sisku i koji su svi odreda ponudili financiranje određenih gradskih projekata, a banka koja bi poslovala s Gradom, upravo aranžman kakav je napravljen u Varaždinu.Financiranje tih projekata su shvatili kao dio svoje misije socijalno-odgovornog poslovanja, a ne korumpiranja. Hoće li dakle Pintarić i drug mu Novak odgovarati građanima Siska što taj novac nisu uzeli, naravno za građane Siska, od čijih uloga i plaćenih kamata te banke lijepo žive? Hoće li i dalje Pintarić protiv mene podizti tužbu u ime građana Siska tvrdeći da ga klevećem i lažno optužujem za korupciju?
Ili Pintarić još jednom misli da je Grad Sisak on sam i da se banke odužuju građanima kada daju njemu i njegovu pajdašu da se zabavljaju, novcem koji pripada građanima Siska? Tužna storija. Nadam se da se Siščani na nju ipak nisu navilki!

Matica umirovljenika objavila je danas da je spremna podići na noge svih svojih 250 000 članova, zbog neizdrživog stanja u kojemu se nalazi “900 000 umirovljenika s prosječnom mirovinom od 1286 kuna”.
Konačno da se jave! Jer, doista nije normalno da je ovih pet godina vladavine HDZ-a objektivno sve lošiji položaj umirovljenika i kontinuirani pad realnih mirovina od 2003., spin-akrobacijama Sanaderove Vlade, ostajao u potpunoj sjeni i stvoren je dojam da su mirovine povećane, a ne smanjene. Za proteklih su pet godina prosječne nominalne mirovine povećane sa za oko 260 kuna ili za oko 10%, što je daleko manje od rasta troškova života koji je prosječno godišnje iznosio u tim godinama oko 5%, što u konačnici daje minus relnih mirovina od 15%.
A umirovljeničke udruge, Sindikat umirovljenika, a da ne govorim o Hrvatskoj stranki umirovljenika su šutjeli. Ma šta šutjeli, podržavali su svih ovih godina HDZ! Zašto? Očigledno zato što je nekim umirovljenicima standard znatno porastao. I to upravo onima koji su zauzeli čelna mjesta u spomenutim organizacijama, koji su se domogli unosnih mjesta u nadzornim odborima, koji su dobili povlastice i izdigli se iznad prosjeka svoje osiromašene umirovljeničke populacije. Sitno (u odnosu na golemi novac kojim bi se trajnije popravio položaj umirovljenika) korumpiranje umirovljeničkog biračkog tijela uoči izbora jednokratnim “povratom duga” i to samo onima koji već imaju više mirovine, očigledno iscrpljuje svoj učinak, koji je ionako imao za cilj držati vodu dok izbori prođu. I kao sve druge laži i potjemkinovske obmane prve Sanaderove Vlade i lažna briga za umirovljenike, sada se gorko i oporo vraća u svoj svojoj sirovoj ogoljenosti: kao nebriga, neznanje, zapuštanje najskupljeg sustava u državi, kao golemi uteg u projekciji ne samo neke buduće Hrvatske, već i ove sada i ovdje. Nevjerojatna je njihova lakoća prelaženja preko ovako krupnih egzistencijalnih potreba i strepnji četvrtine ukupne populacije zemlje koju vode. Problem održavanja mirovinskog sustava jedno je od nakrupnijih i najsloženijih pitanja s kojima se susreću većina europskih država. Taj problem iziskuje ozbiljnost i odgovornost, a ne jeftino politiziranje i kupovanje mira. Jer galamili ili šutjeli umirovljenici i oni koji bi da ih predstavljaju, problem ostaje. Ostaje jednako i lijevim i desnim vladama, jednako sadašnjim kao i budućim umirovljenicima, jednako očevima i sinovima. Zato najava prosvjeda nije dovoljna, iako je dobro došla da prekine neodgovornu šutnju. Ono što nama treba je odgovorna Vlada, ona koja bi napustila šmiranje, proizvodnju dojma i lagarije i koja bi organizirala domaću pamet na pronalaženju dugoročno održivih i socijalno prihvatljivih rješenja za mirovinski sustav. Problemi su objektivno teški, ali rješivi, naravno pod pretpostavkom da postoji Vlada koja ih želi rješavati. Ova vlada to ničime ne pokazuje. Naprotiv.