Ima neke grube, opore simbolike u propucavanju građanke Mirjane u PU zagrebačkoj . Taj tragični događaj, u kojemu akteri nisu izmišljene osobe neke drame, već sasvim konkretni , naši sugrađani, u svojoj tragici i svojoj muci nose i nešto više od pojedinačnog nesretnog slučaja. Nisam sklon pretjerivanju i prebrzom zaključivanju, pa neću reći kako je država počela pucati na svoje građane, koji su od nje došli tražiti da ih servisira kako i priliči. Ali, ne mogu se oteti dojmu, kako je to nesretno ranjavanje, gruba slika nepažnje države spram vlastitih građana. Onih istih koji ju plaćaju. To pnajbolje znaju oni koji pokušavaju ishoditi neki papir, koji država traži da se ishodi, i pri tome izmisli stotine zapreka, ljude stjeraju u redove, uzmu im vrijeme, u tim ih redovima ponize, vraćaju ih i traže još i još, nerijetko neljubazni i osorni, kao da su pred njima ljudi željni zafrkancija, objesni i besposleni. Znaju to oni radnici koji čekaju u prosjeku po 5-6 godina da dobiju radni spor. Koje onda materijalno, moralno i fizički izranjavane, država vraća na posao s kojega su nezakonito otpušteni. Znaju to i onih 44 000 umirovljenika s obiteljskim mirovinama, koje je država zaboravila u svom novom obeštećivanju, pa ih nakon godinu dana vraća u igru. Znaju to i oni koje je država zakinula i ostavila bez zaštite njihovih stanarskih, podstanarskih ili drugih materijalnih prava. Čitava vojska naših sugrađana stoji pred državom koja kao da se igra pištoljem nesvjesna kako nepažnjom, nebrigom, neodgovornošću ili tek pukim neznanjem može teško ozlijedit svoje građane. I pri tome je sasvim nebitno što je pištolj nov i što je hrvatski proizvod, što se zove hrvatski samokres. Jer je jednako opasan u nevještim rukama kao i npr. neka stari pištolj marke “crvena zastava”.