Kakav lijep, sunčan dan! Negdje u podne na terasi omiljenog Loydsa, kava i već uobičajeni i neizbježni razgovori. O Sisku. Gledam jednim okom na prekrasni Stari most, a pratim i igru dvoje gnjuraca u Kupi. Čas su vani, čas nestaju u zelenim dubinama. Malo tresu perje, kao da nešto razgovaraju, a zatim ponovno po zelena iskustva. U podne se oglašava dobro znana, iz ratnih vremena, sirena da oglasi podne, pa potom zvona sa obližnje crkve. Zrak nabubrio poznatim slikama, mirisima i bojama. A Veliki kaptol iza još uvijek golih grana kestenova, prazan. Napušteno gradilište nove Galerije. I sve nekako napola puta. Uzvišena ljepota prirode i vrijedne graditeljske baštine s jedne strane, a sa druge pusto oko neodgovornosti, dakako ljudske, koja je rijeci u donjem tijeku oduzela boju, miris i svježinu. Već godinama Kupa i Sava teku od Siska, preljevajući na dnevnom svjetlu dugine boje po masnim naftnim mrljama, a voda smrdi kao lešina, ubijena smišljeno i polako. O zraku, smradu i benzenu već svi znaju sve. Ima nešto doista bizarno u tom uništavanju okoliša, a opet tako prirodno i sasvim prikladno ljudima koji su krojili sudbinu Siska u proteklim desetljećima i kroje ju i sada. Uz časne iznimke, svoje su gospodstvo nad gradom, svoju zlomoć iskazivali ljudi koji nisu imali grobove svojih najbližih u Sisku, koji su se skupljali nevidljivom, jakim rukama industrijalizacije, urbanizacije, eliktrifikacije, sa svojih brda i brdašaca, noseći svoj prijezir spram mirisa polja i šuma od kojih su pobjegi glavom bez obzira, nošeni nadom visokih dimnjaka, visokih peći, uzbudljivih slutnji urbane budućnosti. U Sisku su vidjeli priliku za sebe, ne za Sisak. Prečesto Sisak im je bio usputna stanica do Zagreba ili Beograda. Neki su od njih kasnije, kad im se pružila prilika, sa banijskih čuka tukli po Sisku, topovima, haubicama, rigali vatru i neronovski uživali u plamenovima do neba iz gorućeg grada. Svetili su se gradu koji im se nije prostro po njihovoj mjeri. Svirepo, sumanuto. Onda su neki drugi, usukanih džepova, po Sisku tražili priliku za sitno lupeštvo. Oni su krali kuću po kuću, stan po stan, lokal po lokal, parcelu po parcelu, poduzeće po poduzeće. A to što se oko njih sve rušilo i sve polako u sivilu nestajalo nije bila njihova briga. Oni to čak nisu niti registrirali. I grad je zaspao u svojoj muci. Osipao se kao oronula fasada, nagrižen gnjilom vlagom nebrige, nesposobnosti ispodprosječne, neobrazovane i neosjetljive kamarile činovnika, kaplara, švercera i opskurnih baraba. Bez vizije, znanja, sposobnosti i odgovornosti, oni balave po Sisku, kao nasilnici nad lijepom i plemenitom ženom. I ne znaju što bi sa Kupom, a što sa Savom, što sa rimskim termama, što sa Velikim a što sa Malim kaptolom.
Ne znaju niti što bi sa ljudima, s njihovim željama, nadama, potrebama. Sva je sreća što je njihova snaga zanemariva u odnosu na snagu i energiju utkanu u dvije tisuće sisačkih godina.