Valjda će ovo biti dan za pamćenje! Sinoć me Marina uzbuđeno nazvala sa željenom viješću: „ pregovori su gotovi i sutra u 11:00 potpisujemo postizborni program.!
Jutros u 6 sam na nogama. Čitam Jutarnji, a jutro baš pravo, sunčano, obećavajuće. Dobro se osjećam i polagano, bez žurbe se spremam, oblačim, doručkujem. A onda hotel !“Panonija“. Svi su tamo. Dugi stol za čak 7 predstavnika stranaka, potpisi, uzbuđenje, mediji. Pljesak svih prisutnih i glasno „Oba, oba su pala!“ ili „ Đuro, pa-pa“. Predstavnici SDSS-a, i HSU drže obećavajuće govore, realistični su u pogledu problema koji nas čekaju, ali i odlučni u iskazivanju potpore novoj županijskoj političkoj arihitekturi.
Nije bilo lako, ali, uspjeli smo! Vječni Brodarac neće biti župan čak niti ako se uda za Marinu. Eto kako se bahate i seksističke izjave mogu vratiti kao bumerang.

Nažalost, nemam vremena za slavlje, te u podne jurim u Zagreb. U Saboru sam već u 5 minuta do 1. Tamo čekaju kamere i novinari. Dobra vijest iz Siska je glavna vijest u saborskim kuloarima. Komentiram.
U 1:05 ulijećem u malu vijećnicu, gdje već čekaju njemački veleposlanik, te preko 130 predstavnika mladih ljudi, članova lokalnih parlamenata iz više zemalja regije. Moj Odbor za obitelj, mlade i sport je pokrovitelj dvodnevne konferencije koja se događa u Saboru. Pozdravljam skup i zadržavam se gotovo sat i pol. Ugodno je slušati i gledati te mlade ljude koji su osvijestili činjenicu vrijednosti parlamentarizma i demokracije. Dok ih slušam razmišljam o malom izlasku građana na lokalne izbore i osjećam svojevrsni zamor od demokracije i izbora i svim opasnostima koji iz toga slijede.

Onda ručak sa braćom Stazić, Duškom Ljuštinom, Nebojšom Borojevićem. Slažemo projekte u kulturi. Plodno i korisno. Ljudi znaju posao.

Jurim ponovno u Sisak. U 19:00 u sisačkoj knjižnici pravi mali Canes. Učenici industrijske škole sa svojom profesoricom Jadrankom Gabriša snimili odličan igrano-dokumentarni film sa motom iz moje pjesme Sisku :Sisak ima srce , Sisak ima dušu. Stvarno se vidi da oni tu dušu prepoznaju. Zajedno s Komlinovićem koji je pjevao tu pjesmu, evociramo sjećanja na snimanje u studiju radio Siska u listopadu 1991. i granate koje su u to vrijeme padale na grad. Ti su maturanti onda imali 3-4 godine i zapravo se toga ne sjećaju.

Dan završavam u Malom Kaptolu sa gotovo svim vijećnicima, na večernjem piću i ćaskanju. Ugodno.