Izgledali su kao tisuće bijelih kapljica koje se igraju skrivača među granama.

Sjene starog života podsjećaju me na ono što više ne želim biti. Želim biti samo tvopja. Gade mi se tuđi prsti i uživam u pogledima jer me ne diraju, ali daju na važnosti tebi, jer me imaš. Samo ti. I toliko mi je drago. I toliko te volim, Želim svima reći i pokazati koliko sam sretna dok me držiš za ruku.
Obožavam tvoj dodir. I osjećam da sam napokon nekome bitna. I neka nam zavide. Našli smo nešto što se životima traži. Otvorio si mi skrivene svijetove moje duše i osjećam da imam toliko zraka da konačno mogu disati.
Želim da znaju koliko si mi poseban i da sam od svih odabrala tebe.
Smiruje pogled u tvoje oči. Tvoj dodir.. liječi.. sve moje nemire. I briga me za loše vrijeme, loše filmove i loša vina.. Za loše ljude.

Znaš, briga me koliko se svijet brzo okreće sve dok me držiš da ne padnem.
Zaustavljaš rijeme i sve je jedan trenutak za kojeg ne želim da prođe. Nikada mi te nije dovoljno. Obožavam te osjećati. Obožavam jer me stvarno dotičeš. Obožavam ti se davati i gledati kako uživaš u meni.
Volim naše vrijeme, provoditi ga s tobom i ne raditi ništa, biti ti potpuno posvećena. Promatrati pokrete, sanjati s tobom. Osvajaš me sitnicama, plesom na kiši nasred ceste. Kao da smo ispali iz nekog filma kojeg gledaju prolaznici. Plesati nasred dućana u shopping centru jer je zasvirala pjesma koju volim. Volim kada mi otvoriš vrati i pustiš da uđem prva, volim kad me poljubiš pred majkom.. kada me griješ.. Kad me pogledaš dok se vozimo. Otvoriš mi prejako zatvorenu teglicu.

Neopisivo mi značiš, učinio si moj život boljim i pomogao mi da shvatim stvari koje su stvarno bitne.

(29.6.2018.)

Just wanna leave this fucking world! Tijelo je preteško! A duša želi poletjeti..
Ograničenja. Jebena ograničenja! Jebeni neobrazovani ljudi! Jebeni nečisti zrak koji udišem svaki dan! Jebeno smeće po kojem hodam svaki dan! Jebeni pogled u daljinu koji traži riješenja..
Ustajati svaki dan, mjenjajući mjesta tog buđenja, budeći se u različitim okruženjima, među različitim ljudima, budeći se svakodnevno, višednevno..
Gubim se, nestajem..

Nije važno materijalno, vidljivo, nije bitno ono izrečeno, ono što čujemo i što je preočito..
Kada imaš usporedno „dobro“ i „loše“, bez obzira što, osjećaj, događaj, osobu, atmosferu, apsolutno u isto vrijeme, paralelno.. zašto uvijek prevagne ono loše? Kako je moguće da ono „loše“ ima veću jačinu od onog „dobrog“?

I ako se nađu osobe koje su potpune kontre jedno drugome, jedna je pozitivna, a druga negativna, jedna voli jutro, druga ne, jedna vodi zdrav život, voli životinje, ne pije, ne puši.. dok s druge strane osoba koja je totalno bez karaktera uspjeva svoj ne-karakter prijenijeti na onu koja ga je do sada imala! Kako je moguće da onop loše uvijek pobjeđuje? Kakve su ovo usrane moderne bajke gdje glavni likovi umiru i gdje se ne živi sretno do kraja života? Kakva je ovo stvarnost? To smo željeli? To nećemo pričati prije spavanja, jer su to priče koje to zapravo nisu, koje su razbijači iluzija, a pokušavamo se što duže održati u njima, kao i sve one koje volimo, prešućivajući im istinu.
Zašto ono loše uvijek pobijedi? Zašto bih ona ja bila dobra? Kada će doći val svega lošega i potopiti me ukoliko se ne stopim s njim i ne postanem jebena masa tekućine koja ulazi u pluća dobrih ljudi, ispunjava ih, uzima im zrak, uzima im život..

Kakva su ovo sranja?
Loše uvijek pobijedi..
Jer se dobri ljudi uvijek prilagođavaju.. znaju da je nešto loše, ali loššega je previše da bi tjerali svoju politiku..

Jer ako se nađe dvoje ljudi, jedan koji voli jutro jer je početak dana, nova prilika za učiniti ga dobrim boljim, jer je jutro vrijeme kada sunce obasjava ovaj jebeni dio planete, jer otvaraš oči, jer je to jebena metafora.. jer je jutro predivno.. ustaješ iz kreveta i krećeš osvajati svijat.. iako to ne mora biti tako važan je taj prvi osjećaj i zašto voliš jutro.. probudiš se pored osobe pune briga i problema kojem jutro zn ači sranje. Koji je zaspao, koji nema vremena, kojem je dan kratak, kojem se ne sviđa kava koju je popio jer je jebeno pregorka, koji je otvorio prozor i vidio da pada kiša, ili ne pada ali padati će. Koji mrzi samog sebe što postoji ujutro. I vrišti na sve jer su svi krivi, i zašto se morao probuditi, i ne želi iustati jer time dan počinje kao i njegove obaveze kojih je previše.

I ona osoba više nije sretna.. jer ono što je voljela uništeno je urlanjem, obavezama drugog, manjkom vremena.. i mrziš svoj život, a ne samo jutro. I pobijedilo je loše.. i više jebeno ne voli jutro.

Kako jebeno jednostavno! Stvar je u energiji koju prenašamo jedni na druge. I negativna energija koliko god slaba bila bit će jača on one pozitivne. Ne znam kakav jebeni agregat, kakav jebeni izvor energije trebaš biti da bi istrpio tuđa sranja tijekom cijelog dana. Koliko volje za životom trebaš imat.. a zašto.. i tako je sranje. I ovo jutro je sranje.
Ajmo reći da čovjek voli ono čime je okružen, NE! Čime se okružuje, jer, vjerojatno se ne bi sam okruživao stvarima i ljudima koji ga iscrpljuju. Osim ako ne uživa u vlastitoj boli i ne misli kako na svijetu postoji određeni kapacitet boli i da će manje boliti ako on pruzme veći dio na sebe, kao da svi nosimo povremeno svijet na svojim leđima, evo, tipa pola sata.. osim njega.. on nosi 45 minuta, nekada i puni sat.. zato da bi spasio leđa i ramena nekoga drugoga.. a kada ne nosi svijet na ramenima, ramena pruža nekome tko plaće jer ga je svijet previše povrijedio.. takvi ljudi uvijek imaju neku funkciju, a najviše su oštećeni. Kakve gluposti ja pišem to je strašno? Šta je sve ovo?

Daj radi neki kurac umjesto da tu pišeš o nekim jebenim svjetovima i vrati se u realnost!

Plakanje bez suza, vrištanje samo otvorenih ustiju bez zvuka.. jebena izolacija.. izolacija osjećaja.. volim kada boli, jer je dokaz da si živ i da ne sanjaš.. jer u snovima ne boli, boli eventualno kada se probudiš.. a dobro je probuditi se.. ipak

Ima noći.. koje su bez zvijezda.. i kada osjećaš njihovu udaljenost.. i osjećaš se toliko udaljenim od svega.. da ni ne vidiš, kao da te nema..
I ležiš noćima u svom toplom krevetu, sa širom otvorenim prozorom, široko otvorenim očima.. i puštaš hladan zrak da ispuni prostoriju.. jer ti nisi ovdje.. ti si negdje daleko.. ti sanjaš otvorenih očiju.. ti skačeš po oblacima, tjeraš ih da odu, da puste zvijezde.. samo kako bi ih vidio.. jer smo povezani s onime kada smo bili mali i inzistirali na tome da se ostavi malo svjetlo upaljeno, odškrinuta vrata, svjetleći sat.. ili zvjezdice.. kako bismo znali da nismo sami.. na praznom nebu..
Nije me strah.. samo je ugodnije kada su one ovdje.. i čuju moje misli.. noć je prekrasna, dugačka i besana.. vrijeme zaustavljano u jednoj noći.. i sve misli svijeta su tvoje.. da se zabavljaš njima, da se zabavljaju tobom..
Dim cigareta.. ahh dim cigareta.. on bi itekako ispunio prostoriju..strujanje hladnog zraka pomješan sa tek ispuhnutim dimom.. magla u kojoj ležim daje ovoj noći očekivanu maglovitost, tajanstvenost, mističnost, skriivenu želju.. stvarno me uzbuđuje ova noć.. samo je moja, a ja čak nisam ovdje..nekako se uvijek nalazim na krivim mjestima..
I gledam mlado, poluživo, umorno žensko tijelo, među bijelim plahrama.. beživotne crne kose raširene na jastuku.. sa poluizgorenom cigaretom u ruci, mrtvim pogledom punim života.. kako gleda neke daleke svijetove, kako sanja otvorenih očiju, kako bježi nepomično..
Gledam svoje bezdušno tijelo.. kako čeka, da mu se vratim, da me zarobi.. a ja znam da je bijeg kao i ronjenje.. ostaneš li predugo, ostat ćeš zauvijek..

Voljela bih pronaći mjesto gdje nestaje onaj pogled. Gdje nestaju potrebe, želje.. gdje nestaju ljubavi..

Mjesto gdje se gube tuge i razočarenja.. gdje odlaze osjećaji nakon što nekome oprostimo.

Znaš, najgore je što me više ne gleda onako, što me više ne želi.. što nisam zanimljiva..

Pronaći mjesto gdje nestaju prvi zaljubljeni pogledi, prvi dodiri ruku..

Zamisli mjesto na koje nestaju osjećaji koje smo nekad osjećali.. nizovi osjećaja koje smo osjetili prema nekome. Kategorije od ljubavi prema mržnji.. sreće prema tuzi.. I sve ono što smo prividno zaboravili, ali još uvijek postoje na tom jednom mjestu.

Mjesto kamo odlaze pročitane knjige, kamo šaljemo stvari koje više ne želimo ili nam više ne trebaju. Završena poglavlja..
Mjesto, na kojem smo se oprostili od najdraže igračke i gdje smo ostavili dječju zaigranost prije dolaska velikih ozbiljnih, odraslih odluka.

Ma pišem gluposti jer mi fali da se potrudi utoliko da napravi nešto zbog mene. Jer ne volim nervozna jutra. Jer se volim dugo buditi s njim. Jer mu želim reći kako nije da ne želim da ide u teretanu i na treninge i sa dečkima van. I znam da se veseli novom poslu. Veselim se i ja. Nego jednostavno želim biti nešto u svemu tome. Želim biti taj osjećaj nakon teretane.
Želim da ujutro popijemo kavu zajedno.. Želim imati nekakvu, ikakvu važnost u njegovom danu. A ne netko tko ga čeka da se vrati s posla nervozan, iz teretane u bolovima.. Ma hoću i to, ali nisam ja kriva zbog toga.. Voljela bih imati "vrijeme za curu". Kada će me uhvatit za ruku i reć, ajmo negdje. Ajmo bauljat negdje bez cilja. Ajmo na more. Plesat nasred ceste. Kad nisu bitni ni posao, ni problemi nego mi i da smo sretni što imamo jedno drugo koji nam može popraviti cijeli usran i dan. Želim da budemo jedno drugom ono što čini život ljepšim. Jer sve bih s njim.. jebemti, sve..

Znam ja ulogu i prisutnost i sveprisutnost obaveza u životu, ali želim da zagrljaji i poljupci traju što duže mogu. Pa jebemu ljudi sjede na jebenoj plaži i gledaju sunce kako zalazi jer je lijepo. Ono, sve te boje, po nebu, po moru. I nekako je uvijek tišina i pokušavamo cijelim svojim bićem upiti taj pogled i mirise i šum valova.. jer nakon toga dolazi noć. Pa jebemti želim biti taj zalazak sunca! Da koliko god trajem, da je prekratko.. Da me uvijek želi i uvijek mi se veseli.. mnda..

Ružno je kada na tvoje "falit ćeš mi" dobiješ, jebiga, svi normalni ljudi rade, šta želiš da ne idem na treninge i sl. Nije to bio napad..

Ja bih rekla da ću uvijek imati vremena za njega.. Ne znam, nešto da se osjeća bolje.. zagrlila ga i rekla da sam ovdje..

Nekako nisam mogla dobiti taj razgovor od njega pa eto, ovdje gnjavim..

Jebem ti sunce.. i zalaske, znaš..

..i ladice.

Znaš, nikada mi nije bilo jasno zašto nismo ostale u kontaktu. Osoba koju znam cijeli život, koja mi je bila uzor i starija sestra od koje nisam mogla krasti krpice jer je živjela stan pokraj mene. Cijeli taj život kao da se događao nekom drugom. Upoznala je dečka i otišla, kao i sve.. Dugo mi je bilo teško, a danas sam shvatila da sam isto to napravila i ja.. Osoba koja je u meni vidjela dio svog svijeta, kojoj sam bila najbolja prijateljica. U čiju sam majicu brisala suze i šmrklje zbog debila, a ona mi je uvijek govorila kako me nisu vrijedni. I satima smo znale vrtiti istu priču "pa nije mi jasno", i slušala njezino "razumijem te". U 7 sati ujutro dok cijeli svijet još spava, a ja išla na posao, znale smo razgovarati u tramvaju na mobitel da mi skrati vrijeme ili da bude tu u slučaju da kontorola uđe u tramvaj. Sunčale smo se gole na slapovima. Vozile se tramvajima po cijelom gradu bez da igdje moramo ići. Šetale, svaki dan, svaku večer i pričale kao da se nismo vidjele danima. Nekad smo šutile, nekad smo plakale, ali uvijek smo bile zajedno..

Danas je majka plakala. Falim joj. Falim joj da popijemo jutarnju kavu zajedno i napravimo plan za taj dan. Da smišljamo što ćemo za ručak i da mi kaže kako ju tata živcira. Govorila sam joj, znaš kakav je.. otiđi sama. I nisam razumjela kada mi je govorila kako želi ići s njim. Sada šutim da ne bih čula svoje riječi iz njezinih ustiju..

Danas sam srela dečka iz ulice s kojim smo se znali družiti. I kako već neko vrijeme nisam na kvartu, kada sam ga vidjela oteo mi se neki tihi pozdrav i kimanje glavom. Prošao je pored mene jedva me pogledavši..

Danas ujutro kad sam otvorila oči i vidjela svoju ljubav pored sebe, stisnula sam se uz njega i počela ga maziti na što mi je on primio ruku i jasno mi dao do znanja da ga ne diram. I mislim si kako bih voljela da i on nekada tako, zaskoči me ujutro.. ma i ne mora biti jutro..

Uglavnom, hrpa sitnih pizdarija dovede te do toga da ne želiš da te itko dira i da uživaš u samoći i razvrstavanju svojih misli. Na tužne i manje tužne. I zapravo ne uživam u samoći, voljela bih da je on sada sa mnom. Žurila sam doma da ga barem na kratko vidim prije nego ode van.. Otišao je.. i, sad sam sama..