Voljela bih pronaći mjesto gdje nestaje onaj pogled. Gdje nestaju potrebe, želje.. gdje nestaju ljubavi..
Mjesto gdje se gube tuge i razočarenja.. gdje odlaze osjećaji nakon što nekome oprostimo.
Znaš, najgore je što me više ne gleda onako, što me više ne želi.. što nisam zanimljiva..
Pronaći mjesto gdje nestaju prvi zaljubljeni pogledi, prvi dodiri ruku..
Zamisli mjesto na koje nestaju osjećaji koje smo nekad osjećali.. nizovi osjećaja koje smo osjetili prema nekome. Kategorije od ljubavi prema mržnji.. sreće prema tuzi.. I sve ono što smo prividno zaboravili, ali još uvijek postoje na tom jednom mjestu.
Mjesto kamo odlaze pročitane knjige, kamo šaljemo stvari koje više ne želimo ili nam više ne trebaju. Završena poglavlja..
Mjesto, na kojem smo se oprostili od najdraže igračke i gdje smo ostavili dječju zaigranost prije dolaska velikih ozbiljnih, odraslih odluka.
Ma pišem gluposti jer mi fali da se potrudi utoliko da napravi nešto zbog mene. Jer ne volim nervozna jutra. Jer se volim dugo buditi s njim. Jer mu želim reći kako nije da ne želim da ide u teretanu i na treninge i sa dečkima van. I znam da se veseli novom poslu. Veselim se i ja. Nego jednostavno želim biti nešto u svemu tome. Želim biti taj osjećaj nakon teretane.
Želim da ujutro popijemo kavu zajedno.. Želim imati nekakvu, ikakvu važnost u njegovom danu. A ne netko tko ga čeka da se vrati s posla nervozan, iz teretane u bolovima.. Ma hoću i to, ali nisam ja kriva zbog toga.. Voljela bih imati "vrijeme za curu". Kada će me uhvatit za ruku i reć, ajmo negdje. Ajmo bauljat negdje bez cilja. Ajmo na more. Plesat nasred ceste. Kad nisu bitni ni posao, ni problemi nego mi i da smo sretni što imamo jedno drugo koji nam može popraviti cijeli usran i dan. Želim da budemo jedno drugom ono što čini život ljepšim. Jer sve bih s njim.. jebemti, sve..
Znam ja ulogu i prisutnost i sveprisutnost obaveza u životu, ali želim da zagrljaji i poljupci traju što duže mogu. Pa jebemu ljudi sjede na jebenoj plaži i gledaju sunce kako zalazi jer je lijepo. Ono, sve te boje, po nebu, po moru. I nekako je uvijek tišina i pokušavamo cijelim svojim bićem upiti taj pogled i mirise i šum valova.. jer nakon toga dolazi noć. Pa jebemti želim biti taj zalazak sunca! Da koliko god trajem, da je prekratko.. Da me uvijek želi i uvijek mi se veseli.. mnda..
Ružno je kada na tvoje "falit ćeš mi" dobiješ, jebiga, svi normalni ljudi rade, šta želiš da ne idem na treninge i sl. Nije to bio napad..
Ja bih rekla da ću uvijek imati vremena za njega.. Ne znam, nešto da se osjeća bolje.. zagrlila ga i rekla da sam ovdje..
Nekako nisam mogla dobiti taj razgovor od njega pa eto, ovdje gnjavim..
Jebem ti sunce.. i zalaske, znaš..
..i ladice.
Post je objavljen 11.08.2018. u 20:01 sati.