Just wanna leave this fucking world! Tijelo je preteško! A duša želi poletjeti..
Ograničenja. Jebena ograničenja! Jebeni neobrazovani ljudi! Jebeni nečisti zrak koji udišem svaki dan! Jebeno smeće po kojem hodam svaki dan! Jebeni pogled u daljinu koji traži riješenja..
Ustajati svaki dan, mjenjajući mjesta tog buđenja, budeći se u različitim okruženjima, među različitim ljudima, budeći se svakodnevno, višednevno..
Gubim se, nestajem..

Nije važno materijalno, vidljivo, nije bitno ono izrečeno, ono što čujemo i što je preočito..
Kada imaš usporedno „dobro“ i „loše“, bez obzira što, osjećaj, događaj, osobu, atmosferu, apsolutno u isto vrijeme, paralelno.. zašto uvijek prevagne ono loše? Kako je moguće da ono „loše“ ima veću jačinu od onog „dobrog“?

I ako se nađu osobe koje su potpune kontre jedno drugome, jedna je pozitivna, a druga negativna, jedna voli jutro, druga ne, jedna vodi zdrav život, voli životinje, ne pije, ne puši.. dok s druge strane osoba koja je totalno bez karaktera uspjeva svoj ne-karakter prijenijeti na onu koja ga je do sada imala! Kako je moguće da onop loše uvijek pobjeđuje? Kakve su ovo usrane moderne bajke gdje glavni likovi umiru i gdje se ne živi sretno do kraja života? Kakva je ovo stvarnost? To smo željeli? To nećemo pričati prije spavanja, jer su to priče koje to zapravo nisu, koje su razbijači iluzija, a pokušavamo se što duže održati u njima, kao i sve one koje volimo, prešućivajući im istinu.
Zašto ono loše uvijek pobijedi? Zašto bih ona ja bila dobra? Kada će doći val svega lošega i potopiti me ukoliko se ne stopim s njim i ne postanem jebena masa tekućine koja ulazi u pluća dobrih ljudi, ispunjava ih, uzima im zrak, uzima im život..

Kakva su ovo sranja?
Loše uvijek pobijedi..
Jer se dobri ljudi uvijek prilagođavaju.. znaju da je nešto loše, ali loššega je previše da bi tjerali svoju politiku..

Jer ako se nađe dvoje ljudi, jedan koji voli jutro jer je početak dana, nova prilika za učiniti ga dobrim boljim, jer je jutro vrijeme kada sunce obasjava ovaj jebeni dio planete, jer otvaraš oči, jer je to jebena metafora.. jer je jutro predivno.. ustaješ iz kreveta i krećeš osvajati svijat.. iako to ne mora biti tako važan je taj prvi osjećaj i zašto voliš jutro.. probudiš se pored osobe pune briga i problema kojem jutro zn ači sranje. Koji je zaspao, koji nema vremena, kojem je dan kratak, kojem se ne sviđa kava koju je popio jer je jebeno pregorka, koji je otvorio prozor i vidio da pada kiša, ili ne pada ali padati će. Koji mrzi samog sebe što postoji ujutro. I vrišti na sve jer su svi krivi, i zašto se morao probuditi, i ne želi iustati jer time dan počinje kao i njegove obaveze kojih je previše.

I ona osoba više nije sretna.. jer ono što je voljela uništeno je urlanjem, obavezama drugog, manjkom vremena.. i mrziš svoj život, a ne samo jutro. I pobijedilo je loše.. i više jebeno ne voli jutro.

Kako jebeno jednostavno! Stvar je u energiji koju prenašamo jedni na druge. I negativna energija koliko god slaba bila bit će jača on one pozitivne. Ne znam kakav jebeni agregat, kakav jebeni izvor energije trebaš biti da bi istrpio tuđa sranja tijekom cijelog dana. Koliko volje za životom trebaš imat.. a zašto.. i tako je sranje. I ovo jutro je sranje.
Ajmo reći da čovjek voli ono čime je okružen, NE! Čime se okružuje, jer, vjerojatno se ne bi sam okruživao stvarima i ljudima koji ga iscrpljuju. Osim ako ne uživa u vlastitoj boli i ne misli kako na svijetu postoji određeni kapacitet boli i da će manje boliti ako on pruzme veći dio na sebe, kao da svi nosimo povremeno svijet na svojim leđima, evo, tipa pola sata.. osim njega.. on nosi 45 minuta, nekada i puni sat.. zato da bi spasio leđa i ramena nekoga drugoga.. a kada ne nosi svijet na ramenima, ramena pruža nekome tko plaće jer ga je svijet previše povrijedio.. takvi ljudi uvijek imaju neku funkciju, a najviše su oštećeni. Kakve gluposti ja pišem to je strašno? Šta je sve ovo?

Daj radi neki kurac umjesto da tu pišeš o nekim jebenim svjetovima i vrati se u realnost!

Plakanje bez suza, vrištanje samo otvorenih ustiju bez zvuka.. jebena izolacija.. izolacija osjećaja.. volim kada boli, jer je dokaz da si živ i da ne sanjaš.. jer u snovima ne boli, boli eventualno kada se probudiš.. a dobro je probuditi se.. ipak