četvrtak

...ima više religija?
...ima više rasa?
...se ne trpe?

Zašto svi nismo jedno?

Bili smo umjetnici. Tada. Umjetnici. Sjedili smo, daleko od stvarnosti, postavljajući si pitanja egzistencije, i podjednakom voljom postavljali kamenje, cvijeće, lišće, ribe, fotone, sijene da bi ih nacrtali, naslikali što smo brže i točnije mogli, dinamično, da bi ih opjevali i zatim skladali. Bili smo Umjetnici. Sjedili smo ispod gradskog topa, moj prijatelj s kojim sam mnogo puta stvarao nepotrebne nemire, poigravao se sa zakonom, a kasnije i komentirao arhitekturu, pripremao se za likovnu akademiju, a ja za sebe. Grič naime. Nije bilo pametno tamo sjediti u podne. Bilo je vruće. U hladu hladnije, a na bloku otisak za otiskom. Boemično. Dosadno i zabavno.

Koji put smo znali i sjesti ispred džamije, u stvari Džamije, čekajući završetak jutarnje smjene škole u Križanićevoj. U tom su trenutku do te Meštrovićeve zgrade bez minareta došli mnogi mladi ljudi koje bi lijepo ili manje lijepo zamolili da ih portretiramo. Vježbali smo. Bili smo Umjetnici. Nismo mogli definirati sebe ni pojam umjetnosti. Glupost, nije to bila umjetnost, nismo ni mi bili umjetnost ni umjetnici. Bili smo sinkope. Čekali smo da nam vrijeme oduzme još jednu cigaretu, da dim mutira još jednu stanicu. Možda ona i postane rocknroll zvijezda. Nitko drugi.

Istovremeno, neki Gotovac ležao je na Trgu, onom Trgu. Pavarotti je bespokretno pjevao u svojem tamnom osvjetljenju.... Bila je to Umjetnost. Sad je to sve kolotečina, ponavljanje, zarobljenost. Dosada, blogovi sa "plagijatorskom" umjetnošću, neoriginalnost, dosada, dosada, do sada.

A vjerojatno i ovo sranje koje me sad uhvatilo,kad mi najmanje treba... Grlo me boli, zaštopan mi je nos,imam temperaturu, glava mi puca,pijem već 256. čaj-ukratko:bolesna sam. I ako mi je netko od ljudi koji su bili kod Tamare u nedjelju to prenio,zatući ću ga. Tj.,neću,nemam snage,poslat ću mu nekog da to učini umjesto mene.
(Ok,sad sam si izmjerila temperaturu i imam 37.3,a prije 10 minuta sam imala 36.9,a prije još deset 37.5,a prije toga 36.7. A ujutro 39.2... Pa sad nek' netko kaže da mi toplomjer ne valja! )
A stvarno mi ne treba sad da se razbolim, trebala sam jucer (ups,danas ) ići s tatom na premijeru neke opere,danas (zapravo,sutra ) imam test iz talijanskog i to bih htjela pisati jer mi se ne da poslije,a u srijedu pišemo biologiju i ako pišem ispravak,ne mogu više dobiti 5 iz usmenog,što znači da moram to odgovarati,što znači da ću se rasplakati.Sad. Odmah.
A najgore od svega mi je kaj se osjećam bolesnom,to mrzim. Baš sam si onako jadna,nikakva, ništa mi se ne da...


Ajme,emisija o Portugalu! Koju ja nisam vidjela! Zašto? Zašto? Zašto? Zato kaj sam bila kod tate u uredu, slagala neke papire, u komp upisivala obrasce neke i tak. Bezveze. I ako vas zanima, jedinice (tramvaji) idu ovim redom: Konzum, Tifon, Corny, pa Gloria,PBZ, Sony Erricson pa T-com i onda opet ispočetka Konzum... Eto,to sam naučila. Jes. Super.


Idem piti čaj.

P.S.Nadam se da naša zamjena za EU ne čita ovo,jer mislim da bi se ubila od sreće. E,neće ići,mala, ja ću ozdraviti!

P.P.S. I fakat mislim,Alen,da nikad nisam imala 17 komentara. 17!!! Pa tog bih se valjda sjećala.

Danas je ponedjeljak, ali obzirom da pišem nedjeljama, odlučila sam da je danas nedjelja :D Može!
Ajme ajme, danas tri sata samo.
Jučer sam prije spavanja čitala Ericha Fromma: Umijeće ljubavi. To čudo moram komentirati za etiku :D To je Ante čitao kad je bio mlad mlad mlad. 'Je li ljubav umjeće?', 'Teorija ljubavi', 'Ljubav u praksi', to su otprilike podnaslovi:D Nema sumnje da ću naučiti svašta svašta svašta!
Jooj, veselim se subotiii:D Super!
Bilo je sad o Portugalu na Nultom satu, skoro sam se rasplakala od divote. Ozbiljno. Lagano sam se tresla i tako. I pričali su studenti na portugalskom. I ja ga hoću znat i pričat i ići u Lisabon. Ajme, prekrasno prekrasno najbolje!
Ajme da. Najvažniji događaj tjedna. Pripreme. Tamara i ja smo duboko istraumatizirane količinom povijesti koju smo morale čut i zapisat. No okej, ja sam optimistična. Kaže T. da su im sendviči u kantini bolji od mijočanskih.
Ja bi išla na neki izlet. I u H&M. I da se šetamo nekim gradom, slikamo slikamo slikamo smijemo pijemo kave na granicama jedemo sendviče pjevamo pijemo grlimo se. AJMO!
I da plešemo i vodimo dubokoumne razgovore i imamo fotosešene u lijepoj smiješnoj odjeći šarenoj i tako svašta pomalo. Trezan trezan trezan da pjevamo :D
Ko će s menom? (Bok, Alenko :D )

Da ipak ne uskratim svoje vjerne čitatelje (valjda troje ljudi), moram nadoknaditi ono brzo (ne)pisanje posta, pa, eto, pišem naknadno. Neka se ne čude oni koji ne znaju što je pisalo prije ovog teksta. To sam, naime, obrisao. Pisat ću dakle o onome što mi padne na pamet, što naravno nije neuobičajeno za mene, al nek to ipak najavim. Izrazito gađenje šaljem onima koji su lijepo izmislili ovo free pripreme, a dali, da, trošenje vremena nekima beskorisno. I objašnjam po stoti put ljudima ovdje, sada na pismeno. Kontrola leta je na prometnom fakultetu ili vam Fakultetu prometnih znanosti s kraticom mu cijenjenom FPZ. I nije lagano upasti i nemamo isti prijemni na koji ide neki čovo za telekomunikacije. Uostalom, treba nam i engleski uz fiziku i matematiku, i to dosta engleskog. I zato mi je odvratno sve ovo, jer nas nitko ništa ne pita. Cijenjeni PMF se dijeli i na matematiku i na fiziku i ne geo ovo ono. A tko nas, jel, prosta riječ. No, dobro, platit ću si ja pripreme, kad nas pojedince zanemaruju. Da, znam, FER na prvo mjesto... Isprika moja! A i škola me više nekad živcira. Kažu svi mi lijepo kao ovo kak sam si dobar sa svima, predsjednik i tak to... Ma baš! Četvrtak popodne sam prove tipkajući zamolbe ove, primjedbe one... Velike stupove, nogomet na tjelesno, loša natjecanja, mi bi slikanje! Ajde dobro, napokon se sve to normalno reklo na Vijeću, a ne okolo pa mene peru da "im" peticija na stol došla. Ma, neću o tim sranjima!

.. pauza..

Step up, dobar sound svira, nema depre. A kad smo kod depre: Nemoj bit u depri! (ona na koju se odnosi, al neću imenovati, znat će sama)! Ne! Ne! Ne! Ajmo dalje... Čudim se kakva sranja pišem. Ništa pametno, ništa glupo, ništa poučno, ništa smiješno... Ah... Sorry kaj nemam inspiracije ponekad... Mislim, imam ja i sad, al ne bih baš o svemu tu, jel... Mislim, mogu, ali... Hm... Da...

.. pauza druga.. (pokušaj stvaranja normalne teme)

Kad sam bio mlad... Nikad nisam nikoga trebao... A zaljubljivanje je bilo samo zabava... Ali tog više nema... Kako živim... Razmišljam o svojim prijateljima... A kad ih nazovem... Nikoga nema... Sam sa sobom... Ne želim da tako bude... Sam sa sobom... Sam sa sobom... Nesiguran... Daleko od ostalih... Ne želim da bude tako...



.. pauza treća.. (micanje od depre)

Pokušaj micanja valjda... Ali, ja nisam u depri... Nemam razloga biti... To je valjda zbog drugih koje tješim svako malo... Ali nije bed, samo vi nastavite, nije meni problem... Upravo se divim ljudima koju su GLUP! Jednostavno, glupi... Mali IQ... Ma znate takve... Ja to jednostavno ne podnosim... Ono glupi... Ma ne mogu ja nekad s takvima razgovarati...

.. pauza četvrta.. (znam što ću zanimljivo za kraj)

Statistike našeg bloga malo s komentarima pokojim mojim:

Ukupno je 60 postova objavljeno od prvog, kojeg sam napisao 5.12. u 18:24h. Pet ih je u prosjeku po tjednu, što se, jelte, kosi s našim planovima da nas piše 6 tjedno, jel po mojoj matematici, fali to onda jedan u prosjeku. No dobro, najviše se dogodilo samo 2 dana da nije pisano za redom, a ukupno nismo pisali od tada 26 dana. Držimo se! Najčešće pišemo na večer i tijekom noći, naravno. Ukupno smo napisali 4239 riječi (ne uključuje ovaj post), što znači u prosjeku 71 riječ po postu. Znam da neki u jednom imaju toliko, no, ipak su naši postovi na kraju jezgrovitiji od tih, a te tako i tako nitko ne čita do kraja, makar pisari misle da ih se čita. Iako tu i tamo vidimo pokoji komentar, a znamo da nas svi čitaju, jel, ipak smo nakupili 201 komentar, a najviše je bilo 17 na jednom. (Luce, jel?) 3 mjeseca i 24 dana postojimo, ma dogurat ćemo mi i na rođendan prvi, vjerujem ja u to!

Živite mi sretni!

Sjena

Kažu da je jedan od deset najljepših gradova na svijetu.

Nije. Ne pored Zagreba, Splita, Cavtata...(Cresa? :) )
Zato što je očuvan i pun spomenika nije lijep. Popularan je. Ne sviđa mi se što je uvijek pretrpan turistima, štandovima u starom gradu, što imaš jednokratnu kartu za bus. Niti loša imitacija šljunka i ne tako čisto more.

Popularan je zbog kapitala koji ostvaruje. Šugavi kapitalizam je cilj u svemu. Vidi se u svemu.

Neki dan sam opet bio tamo. Ako se još jednom popnem tamo na zidine (i vidim sve), bacit ću se. Na kapitalističko tlo.

Nema kestenja u gradu jer je zima loša.

Kiša pada po meni, bojim se menigitisa, ali hrabro ostajem sjediti pored fontane kod staračkog doma u tzv "Rasno prolazu". Kapljice padaju niz moju mokru kosu, a ja bjesomučno pokušavam svoju već poduže neošišanu kosu postaviti negdje iza. U neki drugi trenutak, u neku manje iritantnu beskonačnost.
Kiša i Billie Holiday. Billica priča nešto o plaču, a ja drhtim i gledam jednu odavno otpisanu ženu kako prosi, crtam ju. Ona mene ne vidi. Ne može me vidjeti; ne zbog nekog svojeg fizičkog hendikepa ili psihološke slijepoće, već jednostavno gleda u jednu točku ispred svoje košare za prikupljanje novaca. Gasim Billie, može ona i kasnije pjevati. Svakome tko prođe, iako dobro sakriven kišobranom, ona (žena) "otpjeva" nekih par taktova Zdravo Marije. Oni prolaze, i prolaze, svako malo jedan šušanj, zapravo pravi glasni nadzvuk novčića, malog koruptiranog novčića.
Polako se ustajem, uključujem Billie, i uočim kako ona žena u stvari stoji preko puta staračkog doma, čudno... Ne vjerujem u njezinu životnu priču, jer svatko crta svoj autoportret, a svira svoj glas, ipak, ubacujem joj u košaru crtež nje, iza mene još se čuje zvuk deranja papira. Nije presretna, kroz distorzirani zvuk kiše dopire njezina psovka. Poglašnjavam Billicu i shvatim da Ljudi više ne umiru, iako odavno trunu.

I to nije stvar koju niste znali o meni jer sam je izrekla svaki put kad je padala po milijun puta,ali to je jače od mene i moram to ponoviti još jednom. Pa evo:mrzim kišu.
Mislim oke kad kiša pada,a ti si doma,na toplom, napraviš si mousse, čitaš nešto ili gledaš telku ili igraš pictionary ,ali kad kiša pada,a ti si u prepunom tramvaju (i ne mislim prepunom kao uobičajene gužve,nego dvaput uobičajena gužva) i misliš si hoćeš li ostati živ jer toliko je mogućnosti da se to ne dogodi: tramvaj može zbog kiše izletiti iz tračnica,neki se auto iz istog razloga može zabiti u tramvaj,tramvaj može pući na pola zato kaj je u njemu pola Zagreba ili može neki luđak poluditi zbog te gužve,izvući pištolj koji mu je od rata ostao, a koji je mislio predati na onim akcijama kad se moglo dati oružje,ali je,kad se on konačno na to odlučio bilo već prekasno,i pobiti nas sve. Nije se ništa od toga dogodilo. Ali iza naše sedamnajstice bila je također nova u kojoj su bila tri čovjeka.


Ah,skrenuh s teme.Pet stvari koje o meni niste znali:

1. Rekla sam burazima za ovaj blog. Čekajte,moram si to još jednom ponoviti: rekla sam burazima za ovaj blog. Da,fakat jesam. Slobodno mi recite da sam glupa sutra,molim vas. Ma šta glupa,ja sam suicidalna. (T. i B.,to vam znači sklona samoubojstvu. )

2.U osmom razredu natukla sam srednji prst lijeve ruke i imala dva tjedna ROZU longetu. I,ne,uopće nisam bila atrakcija zbog toga.

3.Kad sam imala otprilike 6,7 ili 8 godina,a burazi 4,5 ili 6 ljetovali smo na Cresu. I jednog dana smo išli navečer u grad (partiiiiiiii ) i nas su starci poslali da ih pričekamo na trgu. Onda je moj buraz B. rekao da mu curi nos i da se on hoće vratiti doma po maramice,ali ja sam trebala ići s njim. Ja nisam htjela ići i on me vukao za sobom kroz uličicu koja je vodila do naše kuće. Tako mi je išao na živce da sam ga u jednom trenutku odgurnula od sebe tako da je pao na pod. I nije se više dizao. Ni micao. Ostatka se sjećam kao u snu:znam da sam potrčala doma i sjećam se kako sam starcima rekla da B. leži i ne miče se,i da je mama gulila neku jabuku,krušku, što li, i samo se sjećam te kore po stepenicama (jer je tako odjurila da je to sa sobom ponijela) i neke paralize se sjećam, nemogućnosti da spoznam uopće to. Srećom,burazu nije bilo ništa, kad su starci došli,on se već bio digao. Izgleda da je pao u nesvijest i rekao je da je mislio da spava,ali da je onda skužio da mu je nešto hladno pod glavom i da je vidio neku žensku s ručnikom na glavi kako baca smeće i on je mislio da joj je to turban,a on da je u pustinji. Oduvijek je imao bujnu maštu.

4.Imala sam naočale od 4. do 8. razreda i bila pooooprilično iskompleksirana zbog toga. Nisam ziher zašto,ali jedan od sretnijih dana u životu mi je bio kad sam dobila leće.

5.Kad sam bila mala,htjela sam biti spisateljica (dobro,ranije još balerina,ali nećemo o tome...) i da me sada pitate što bih radila da imam bogatog muža,ja bih vam (k'o iz topa ) odgovorila da bih pisala knjige. A u biti mislim da ne bih to mogla jer sam previše samokritična,ne bih mogla pisati nešto za što bih znala da je smeće, tipa Nova knjiga L. B.,Da Vincijev kod ili Coelho... I užasno se grizem oko svih onih zadaćnica, sastavaka itd. jer stalno mislim da mi nisu dovoljno dobre.
I patim na pravopis i gramatiku,eto. Ne podnosim kad Vrtarica kaže: 'ImatI ćeš' , 'PisatI ćemo' i 'ProbatI će'. (Znam da ovo zna jadna Ines A.,koja mora trpjeti moje izljeve bijesa nakon toga. Oprosti,Ines.)


Raspisala sam se,ofkors,muko moja.

I neću nikom predati štafetu,ak' se nekome dijeli to s ljudima, nek' se javi pa ćemo objaviti.

Tuuuuuluuuuum. Oujea.

Ljubim vas

Bok bok bok!
Ajmo odgodit biologiju
Jao kako je vani lijepo vrijeme. Trebali bi nam dati nove praznike da se šećemo i iskoristimo sunce. Lalala.
A ne da ja nedjelju provodim u nekakvim aritmetičkim nizovima i Filipima LatinoviČima. Ma daj. Zabavljala sam se jučeras kod jedne od mojih starijih prijateljica i moram s nacijom podijelit saznanje do kog sam došla tom prilikom- Stenjevec je stvarno lijep. Nema krava ni zečeva, jedino me to razočaralo. Ali lijepo je i zeleno i nije ni tako strašno daleko od ..hm.. civilizacije
Počela sam neke čudne snove snivat, u njima mi leće divljaju, pečem kolače i slično.
Ja bi neki lijepi partiii. Žurku. Igranku. Da se pleše i pjeva i fotografira.
Eh da, raskin album moramo srediti jes jes jes.
Uh. Kako je lijepo bilo u petak. Jelda da bi najbolje bilo da se u školi ništa prisilno ne uči, samo da se družimo i sjedimo vanka pred školom ili na hodniku i tako. A ko oće na matematiku, nek se zaleti, riješi zadatak-dva i vrati se vani na klupicu.

Iako sam namjeravao pisati o doživljajima fotografiranja milenijske fotke, moram ipak odraditi onaj zadani dio, koji je meni naime dao smrdljivi, bljutavi pokvareni kelj. (volim kelj inače, a i doživljaji nisu baš nešto, pa...) Tako, dakle, odgovaram na štafet... Kako i drugi nisu otkrivali neke tajne, a veliku većinu pročitanog od moji poznanika znam (drago mi je zato) onda ću i ja neke zanimljivosti, nadam se...

Pod 1 kažem:
Volim kuhati... Znam kuhati, usudim se reći.. Jako puno toga! I volim onako restoranski sve srediti na tanjure... (nikad ne spremam kuhinju nakon sebe)

Pod 2 rečem:
Dobar sam si jako s ravnateljicom

Pod 3 priznajem:
Završio sam osnovnu glazbenu- violina... Uz to i klavir nije problem.. (to su ljudi znali ili? hmmm)

Pod 4 kazujem:
Jako često govorim, brbljam, pričam, pametujem, kako god... Kad tvrdim nešto, govorim, pričam, brbljam, pametujem o nečemu, onda znam što govorim, a ne pričam gluposti i živcira me jako onda kad mi netko kontrira tome, jer misli da nisam u pravu ili štoli već...

Pod 5 pišem javno:
Htio sam biti predsjednik i zadnju godinu i nadao sam se da će me izabrati iako sam rekao da mi je svejedno.. (vjerojatno bi mi bilo svejedno, al...)


Jel to dovoljno ili?

Aha, kao sad trebam predati nekome štafetu??

Koliko to ljudova treba biti?

Pa, predajem, a linkove mi se ne da stavljati, nek si ih sami napišu sljedećima:

Sestrični goričanskoj za njezin blog i frendice pod prvu osobu

Deteliću kompi s nove, pa ćemo mi objaviti ili će ovime biti prisiljen napraviti blog pod drugu osobu

Gianniu i Lauri kao igru dva, pod treći i četvrtu osobu

I rendom osobi s MSN-a... Ispade Irena... Pa i to bumo mi objavili sve onda, nije bed...

paa.ppa svima i uživajte!

Od srca iz dubine duše svoje,
Sjena

Nešto se čudno počelo dešavati s vremenom.Vani je proljeće,u susjednom vrtu je drveće već počelo davati naznake pupanja,a vjetar je jučer puhao kao lud.Dok sam s Ivkom markala engleski,filozofiju ili nešto treće (ne sjećem se...) odlučile smo NE otići u Dublin,nego smo sjele na klupicu u narkiću-parkiću.Vjetar je sve upropastio.Dok je onako bezdušno puhao, pokušale smo zapaliti cigaretu,ali bezuspješno.Bila sam uporna i uspjela sam ga nadvladati. Upropastio mi je frizuru,naravno... Nisam se previše ljutila,al mi je smetalo!Mogle smo u miru sjedit i pričat,ali ne,on nas je morao ometati.Postalo mi je hladno i krenule smo prema školi.Kosa mi je letjela na sve strane,a pošto ne koristim trovremeni „taft“ možete mislit kak sam izgledala?!Taj taft bi trebala posudit od MOJE Nine (ne DRUGE Nine,znaš Štimac!!!=D),al prvo mi mora posudit onu žutu majcu i onu majcu...i onu drugu.Jel da micek da ćeš mi ih posudit?!?(ovaj dio je namjenjen nini,pa svekoliko pučanstvo,nemojte ga krivo shvatit;bolje ga nemojte ni pokušat shvatit)
Uostalom,što se tog četvrtka tiče,baš me briga što je vjetar bio tako uporan;bila sam s Ivkom,a nju obožavam jako...jako(Mislim,..da ne bi bilo nesporazuma,obožavam ja većinu ljudi iz razreda!!),bilo nam je super,a tak i ovak sam mislima još na praznicima tako da još uopće nisam svjesna da je počela škola, I TO zadnje polugodište ikad...Mrzim rastanke...

Tko je promijenio dizajn? Lijepi je ovo dizajn :)
Na prozoru mi je sad bio golub velik ko bomba, prepao sam se
Moram prileći.

Potraga ka onoj indiferentnoj, nadasve zanimljivoj i intrigantnoj riječi, s kojom mogu poželjeti sreću, iskazati tugu... Mislim da se nalazim u nekoj simetriji, između iste takve indiferentne tmine i Goeringovog puta smrti, ili pak izumiranja. Ja jesam simetrija. I jedinstvo i sve što proturiječi ljudskoj prirodi do onog trenutka u kojem izbrojim svih, svih 46 kromosoma, otkrijem da jedan par nije pravilan, ali pretpostavim da je to samo na toj stanici i otkrijem da jesam u potpunosti indiferentno, dosadno, ali i smiješno biće. Sakriven sam u svijetu zrcala u kojem pokušavam ne vidjeti sebe, ali onda vidim svoju dublikaciju, zrcalnu beskonačnost, svoju beskonačnost. Portretiran toliko puta da ne izdržim pogledati nesimetričnost izraza, a simetrija je sve što čovjek traži, tj savršenstvo... ili na kraju nešto ultimatno, Boga? Kaže Platon... Ja sam Humorist, Kartaška Karikatura, Eventualist, možda i Redoslijed ili Nomenkatura... Ime.

E,ja ću na pravo. Ja ću na pravooooo! I kako je to dobro. Znati na šta ćeš,riješiti se te odvratne dileme. Ispričavam se svima koji su za Filozofski navijali,ali shvatila sam da je ovo bolje. A i ja bih na Filozofskom stvarno jedino htjela lingvistiku,a to ću postdiplomski valjda. I starci su mi sad sreeeeetni,brijem da bih sad mogla tražiti bilo šta-pare,auto ili samo da me oslobode silnog čišćenja koje su mi natovarili na leđa moja jadna mala. Ako ikome treba potpora za pravo,nije siguran da je dobra faks,neka samo moje strace upita. Poslije razgovora s njima imaš feeling da ne može bolje od toga. A,luđaci.

I ja volim svoj iPod. Kad i on mene voli. Jer je shuffle i npr. dođe mi pjesma Elvisova i ja si mislim kako bi bilo dobro da nastavi Elvis,ali neću prebaciti na ono da mi idu po redu pjesme, to mi je prejadno. Uglavnom,on meni onda pusti tri njegove pjesme zaredom!
I imam pjesme koje kad čujem znam da će sve biti ok. Treblebass i Alles gut. I pojma nemam zašto baš te pjesme,ali nikad,nikad me dosad nisu 'iznevjerile.' Danas sam ih čula obje kad sam se doma vraćala.

A školu neću spominjati. Ni maturalnu. Ni testove. Ni zadaće. Ni milenijsku sliku, dizalicu i helić.

Samo znam da nam je ovo zadnje polugodište,a pošto mi je Alen rekao da ne pišem i danas neku depru (on se javlja!) (kaj je ono prošli put bila depra?!), to je suuuuper! Zadnje polugodište,jeeeee! Eto. idem igrati Pictionary mit brueder und schwester. Viš mi lak!

P.S.Ja bih da netko od ljudi koji to znadu ovaj blog uredi,ukrasi,oboji,izreže,zalijepi itd. Hvala.

Ne, tri tjedna nije previše. Ne, nije mi dosadno. Da, imam šta za radit. Ne, nisam se odmorila.

Ja ne bi.
Stvarno najstvarnije. Ne bi. NeČu. Ne želim. Odbijam. FUJ.

Opet to učenje, buđenje, jurnjava do kopiraona, zadaće iz matematike, isprike, usmeno, pismeno, usmeno-pismeno...
I ne mogu ići u srijedu vanka kao da je vikend.

Jako lijepi praznici jako jako. Mogla bi stalno tako. Ne, mama, ne bi mi bilo dosadno. Čitaš, dugo spavaš, pišeš pjesme na pada forumu:D, igraš pikšneri, jedeš mousse, šećeš se, pijuckaš svašta, razgovaraš o temama koje ne počinju na slovo š. Dobro je tako.

Lučija i ja ćemo napisat knjigu. poludokumentarnog tipa:) zasto 'polu', ne znam. zasto 'dokumentarnog', ne znam. ali lijepu knjigu. dobit cete informacije i broj telefona za predbiljezbe:D za keš popust od 2 posto.

ja bi sad morala ucit spanjolski. imam sutra ispit hohoho.
imate ljepe pisme na forumu, bas su fine, o'te čitati.

bok. iva

Već se neko vrijeme pitam što treba napisati kako bi netko dospio na naslovnu stranicu blog.hr. I eto, danas sam naučio. Treba pročitati novine, prokomentirati neki članak na malo dulji, što bolji način i pogoditi temu i eto. Onda će, osim što je taj članak u novinama pročitalo milijun do dva čitatelja isto o tome pročiti, isto toliko ljudi pročitati i na blogu. Sada se pitam hoće li ovaj moj tekst dospjeti na naslovnicu, al vjerojatno neće, baš zbog ove rečenice.

O čemu zapravo pišem? O toliko sjajnoj ideji koja se uvodi u MIOC-u. Dolazi nam policija za neposlušne. Roditeljima se od drugog mjeseca svaki dan javlja ako njegovo dijete izostane, može mailom ili SMS-om. Još bolje, nagradit će se svatko tko izostane manje od sedam dana. I to, novčano!

Eto, zvoni mi telefon konstantno, poruke dolaze na mobitel. Kažu, treba se boriti protiv toga! Ne mogu nam to raditi. E, dragi moji koji me to stalno pitate, pogotovo ona nekolicina koja nije odmah povjerovala u sve ovo, ne očajavajte. Nikakvog pravilnika nema još. Nije zakonski reguliran, nije još bio na Nastavničkom vijeću, nije bio na Vijeću roditelja i konačno, nije bio na Vijeću učenika. Tek ga je nekoliko ljudi namjeravalo izraditi, pokušati napraviti nešto što bi sprječilo toliki broj izostanaka. I onih neopravdanih, kao i onih opravdanih. Problem postoji kod nas, kao i kod ostalih, zaključili smo već svi nadam se. Nešto treba učiniti. Što točno, ne bih o tome sada. Ono što ne treba, u što sam potpuno siguran, na treba naslovnice i događaje dana puniti senzacionalnim vijestima uvođenja policije za neposlušne. Pogotovo ne od onih novinara koji kada me nazovu ne znaju ni što je to Pravilnik o načinu praćenja i ocjenjivanja učenika u osnovnim i srednjim školama, a za njihovu informaciju on postoji još od 1995. godine, pa bi možda na jednu od naslovnica mogli postaviti pitanje što naše nadležno Ministarstvo radi zadnjih, ako dobro znam matematiku, sada već skoro 12 godina.

U nadi za dobro XV. gimnaziji, kao i drugim školama,

Alen Delić,
predsjednik Vijeća učenika XV. gimnazije

Buauhauhau,još malo ispiranja mozga!
Ispričavam se za svaki ovaj odnosno onaj petak do sad kad ste bili zakinuti za moj predivni post,al znate kako je vrijeme dragocjeno...Jedan petak baš i nisam bila u najboljem stanju za pisanje (zadnji dan škole,pa mi morate oprostit),drugi sam bila vani,treći nisam imala inspiracije.....................Uvaženi gospodine predsjedniče iliti Alene (the Sjeno) nadam se da mi se to ubuduće neće dešavati.Potrudit ću se da više ne bojkotiram!!!
Hmmm...nadam se da su mi isprike uvažene;tako da sada mogu prijeći na stvar!?!

Prirodne katastrofe; zašto se dešavaju??Zato što ljudi previše iskorištavaju prirodu,mi ljudi smo si dali malo previše prava na to da posjedujemo prirodu tj. da ju na neki način kontroliramo.Ljudi sve znaju,znaju zašto dolazi do erozije tla,do onečišćenja voda,crnih rupa...A što radimo da to spriječimo?Čistimo mora od algi i svakakvih „prirodnih štetočina“ koje uništavaju morsko dno i to po nekoliko godina;i onda u par minuta jedan ogromni tanker u more ispusti goleme količine nafte,koja može uništiti živi svijet na velikim područjima,pa i „zle“ alge!Iako su se nekad za čišćenje izljeva primjenjivali deterdženti,danas se smatra da je njihovo štetno djelovanje veće od korisnog,pa se u mnogim slučajevima pušta da se nafta raziđe na prirodan način.Kad se dogode poplave ili potresi onda je Bog kriv,jer kao kažnjava narod ili glupi Amerikanci koji su uvijek za sve krivi.Ja znam da se Amerikanci petljaju u puno previše stvari koje uopće nemaju veze s njima;kao što je nestanak aviona u Indoneziji (oni kao žele pomoć;daaa..),rat u Iraku,smrt Sadama Huseina.A nedavno se američka vojska ispričavala 275 šokiranih obitelji (točno sam zapamtila broj:) ) jer je mrtvim časnicima došao poziv da se vrate u rat u Iraku!
A onaj patent u Engleskoj gdje se industrijski otpad izlijeva u Sjeverno more,..nemam riječi. Usput,otpad je iz kemijske tvornice koja proizvodi nekakve vatrostalne praškove (what ever) na bazi magnezijeva oksida.Al slika koju sam vidla je fantastična.Dvije cijevi idu od tvornice do ulaza u more,a ljudi pokraj toga šetaju pse,pa ih vjerojatno malo pošalju u more da donesu štap koji im oni bace i tak!
Znate li da je čak i buka vrsta onečišćenja?!? Prvo veliko istraživanje buke u svijetu provedeno je 1960 godine u Londonu.Molim lijepo,ovo nemojte nikako preskočiti: rezultati se najčešće izražavaju u PONDERIRANOJ LJESTVICI (pa ipak...nije Nuss glup).Neki od faktora koji određuju štetnost buke kao polutanta jesu trajnost (je li konstantna,isprekidana ili povremena),iznenadnost (rast li polako,ili dolazi kao jak prasak),kao i doba dana kad se pojavljuje.Jedan od velikih ekoloških problema je i buka što je stvaraju zrakoplovi (no...dosta o onečišćenju bukom!!!!)
Trebali bi smanjiti loše posljedice otpada što ga stvara naše društvo.Zato što mi ne uništavamo samo svoj život,već i život biljaka i životinja,a to isto tako može imati katastrofalne posljedice za klimu Planeta.Ljudiiiiii ja ne želim doživjeti zimu kad će bit normalno da je temperatura 20*C!!!

So pipl as ju viš!(Baš me zanima dal gospođa psihologica zna zapisati taj termin, koji tako često koristi,kako treba???Ja neznam,al pretpostavljam da se to tako piše!?No budem nju pitala pa vam javim.Mislim da je Tibor tako slično na forumu napisao,pa njemu vjerujem; ipak baš i nisam raspoložena za razgovor s psihologicom.Doduše,mi ljudi iz Dubrave ne koristimo engleski ako nije baš nužno,mi imamo neke svoje dijalekte,pa mi nemojte zamjerit.)
Mislim da je dosta za danas!?!Ili možda nije??
Da ponovimo gradivo:
ŽELIMO LI DA ŽIVOT NA ZEMLJI NE PRESTANE,MORAMO PODUZETI OZBILJNU AKCIJU ZA SMANJENJE ONEČIŠĆENJA.
Lucka,post ti je ok,al ono da mene nisi znala do 11 MJESECA???Hm...Sva sreća da me sad znaš,jer...naprosto kaj bi ti bez mene(a i ja bez tebe)??? Ja samo znam, što se tog razdoblja tiče, da me bilo užasno strah Pile i Cote.Brijem da se s njima nisam upoznala negdje do kraja prvog polugodišta...
Velika pusa Koksi Tamarici koju nisam vidla već 100 godina...

Danas je bio super dan, slušao sam najdraže pjesme dok sam gledao u nebo.
Iako se gotovo vidi zagađenost, bilo je lijepo.
Hodao sam ulicama jer je dan bio topao.
Zažmirio sam i nasmješio se svakom susjedu.
Znate ono, kada žmirite jer se sretno nasmješite XD
e to.

(Koliko god ja sad htjela pisati o svojoj mržnji prema tim retardiranim,glupim napravama,kompjuterima debilnim, i koliko se god htjela ljutiti i iskaliti svoj bijes na ovoj glupoj mašini,neću. Suzdržat ću se. I napisati ovaj post po DRUGI PUT! Prvi put je jednostavno nestao. Šutjet ću.)

Ne,neću se ubiti,ovaj je pozdrav namijenjen zimskim praznicima s kojima ponovno proživljavam istu rutinu: prvo ih jedva čekam,onda ne napravim ništa,apsolutno ništa za vrijeme njihova trajanja,a na kraju mi dosade.
Po 12. put u životu. I posljednji.
Ne mogu si pomoći,uhvatila me prijateljica što se Patetikom zaogrće, na glavi joj šešir od Sjećanja,a torbica joj satkana od Suza (ok,prolupala sam,znam) - Nostalgija se zove,a ja joj se rijetko kad uspijem oduprijeti.
Sjećam se,kao da je bilo jučer, te nedjelje uoči mog polaska u školu. Imala sam 6 godina,ali točno se sjećam gdje sam u sobi stajala i kako mi je tata držao govor (on to jako voli raditi) o školi i što to znači... Sestrična mi je tad bila već osmi razred i činila mi se tako odraslom,tako nedostižnom sa svojim pričama o biologiji i kemiji umjesto prirode i društva (zašto,o,zašto???). Da,toliko nedostižnom da se nisam ni okrenula,a već sam ja bila ta nedostižna osoba u osmom razredu, pričala o kemiji i razmišljala o tome kamo ću dalje (sestrična je tad bila već na faksu, kolokviji i indeksi su bili u igri, opet meni nerazumljivo i nedostižno). 'Klasična',rekla je mama. 'Odi u Petu', 'Sedma ti je super', 'U Desetoj je najbolja ekipa' , 'Druga je najbolja', redali su se savjeti. 'Ja ću u MIOC'. 'Molim? Kako? Zašto?' 'Pa... Nikad se nisam vozila tramvajem!'
I Vesna je išla sa mnom, i Iva,nisam bila sama. I sjećam se onih prvih dana, kako Tabak nije mogao naći učionicu,pa ga je Pinta dovela; kako smo se svi usrali na prvom Horvijevom satu,a ja se divila duuuugokosoj Marti,koja je bila tako cool dok ju je lik maltretirao;kako se Alen i Malenica nisu podnosili. A Katarinu nisam nikako mogla zapamtiti,došla sam joj valjda u 11. mjesecu i rekla: 'Sorry, kak se ti ono zoveš?' ;i svima nam je Kordić bio neopisivo zgodan i mislile smo da je neki sramežljivi,dobri dečko ; i Irena je bila metalka! I sjećam se kako se Malenica javila ne biologiji za odgovaranje valjda drugi sat i kako smo svi mislili da nije normalna (to se nije promijenilo ),a ja sam iz tog prvog odgovaranja 1 dobila i to mi je bila prva ocjena u srednjoj (i tada sam govorila: 'Adios,amigos!',ali u sasvim jednom drukčijem kontekstu),a onda sam dobila 5 iz testa, bila presretna i na kraju godine otkrila raskin čarobni prstić (ili dva ili tri),koji kao čarolijom briše sve brige (odnosno loše ocjene)... I sjećam se onog laboratorijskog rada kod nje i kako je bila razočarana što nitko od nas nije imao dovoljno mašte da napiše posvetu poput one kojoj se divila,a napisao ju je netko iz drugog nekog razreda tko je pisao o klijanju graha: 'Svoj djeci svijeta koja još vjeruju u čarobni grah!' 'Prekrasno! Pa da!'
I onda su bili i svi ti izleti. I svi ti hoteli. I sva ta barenja u njima (Detelić je imao svoje metode za upoznavanje kolegica iz razreda )...
I Figaro je prije bio in,i Nes od vanilije. Prije otkrića svih blagodati Dublina i ispijanja jedne kave za drugom, kad smo počeli markati. Kad smo počeli markati? Znam koji je predmet bio u igri,ali ne sjećam se kad smo baš počeli. Znam da su to prvo učinili oni najhrabriji, njih dvoje,troje,a onda je to postala jedna masovka,koja je počesto završavala time da nas je 'naš profesor' lovio po hodnicima škole...
I znam da mi je Pinta od prvog dana bila mrska (a ostat će i do zadnjeg), što vrijedi i za Rusana,s razlikom da mi je on bio super oduvijek. I Nussssss... Kako smo mu se smijali: 'Ich schpritze,ich schpritze', Spice girls majica, onaj njegov čuveni uzdah,pauza u kojoj uzima dah između dvije duuuge rečenice,i naravno, SKRIPTAAAA!
A onda je došao treći razred,a s njim i Baljkas,kojem smo se samo smijali cijelo prvo polugodište (Jaaaaaa?), i taj strašni Vlastelica kod kojeg 'nitko nema 5, od moje sestre prijateljica je jedina imala 4',a za kojeg se ispostavilo da nas voli i da čak plače dva tjedna kad ga uvrijedimo,i,naravno, bilo minica, bilo čizme, međutim dekolte.
I,naravno,teta psihologica. Jedna jedina. 'Možemo ovo napraviti na dva načina: ez ju viš ili hu nouz. Ali u svakom slučaju imam nove pumerice i nisam sadist,tj. mazohist, zapravo... Da. Irena,prestani trgati taj test!'
I,naravno,maturalac. Ali o tome je sve već rečeno milijun puta.
Al glavno da mi ne brijemo na solažu,da nam je dobro skupa i da na kraju svatko može reći da ipak voli taj svoj razred.
I sad smo četvrti. Opet sam ja dostigla tu svoju sestričnu,kolokvij mi je stalna riječ u rječniku, pola ljudi koje znam su već na faksu i sad ja njime razbijam glavu... Ne znam kako će to izgledati za 5,10 godina. Hoću li samo proći na ulici kraj Alena dok on bude žurio usmjeravati avione; hoću li razmišljati kako mi je uuužasno poznata ta cura sa jumbo plakata
dok ne shvatim da je to Andrea ; hoću li se hvaliti kako sam nekad poznavala tog Fi Da Lippija,koji sad rastura svjetskom hip-hop scenom ; hoću li saznati da je Antolovićka rodila četvero djece tek kad na putu bude peto?
Ne mogu si to sad zamisliti,ne mogu povjerovati da će biti tako,ali svi mi kažu da se svi razredi raspadaju. I onda se na sprovodima nalaze. Mi nećemo tako,jelda? Možda je djetinjasto,zapravo, sigurno je,ali ja bih htjela da ostanemo u kontaktu, Mrvice forever!

A sad da vam ispričam kako je moja baka... Neću. Bilo bi dosta. Za danas.

P.S.Sestričnu će vjerojatno vrlo,vrlo skoro zaprositi dečko...

... i dalje svira. Zapravo već satima kad se pogleda. Malo bolje volje, al se nabrijavam i dalje. Zapravo su ljudi krivi za to; oni koji me nagovaraju da nastavim i danas. PMS me neki uhvatio muške vrste, pa odmah OPET kažem da nitko nije kriv pojedinačno za moje stanje, nego me dijelom udara općenita atmosfera, ne nekih, nego skoro svih ljudi s kojima komuniciram, družim se ili štoli već. Ma neću ni dalje spominjati nikog bilo u kojoj rečenici u kojoj netko misli da asociram na koga. Većinom sam jučer i mislio na mnoge, ali neću sad imenima, jer onda od toga ništa ne bi bilo... Već su to neki slično kao i ja radili na blogu, ali nisu toliko zagonetno, pa je bilo očito o kome se piše, pa je bilo ljutnje i svađa, pa ja i ne bi previše na taj način. Iako, opet kažem, može se i to dogoditi, malo i svjesno s moje strane, možda potpuno namjerno, ali vjerujem da ne toliko... Baš neko razočaranje sada ulijevam u sebe oko nekih s kojima sam si super, po mojem mišljenju nekada bio, a već se neko vrijeme to utopilo. I mislim si, jesam li ja kriv ili? Trebam li se uopće brinuti oko toga ili ne... I još sada, kad se sjetim nekolicine koja me priupitala za jučer napisano; svi se pitaju o kome se radi, bez da bi i pomislili je li možda o njima. A to je ono o čemu sam u neku ruku i pisao. Svi o sebi, o svojemu, drugi im ne valjaju. Nitko sebe neće priupitati kakav je ili što prema nekome ili nečemu radi. Gadi mi se to! I onda ima onih koji se kao opterete takvim stvarima, ono, ispričaju ti se što su te poslali u onu stvar danas. Nije baš da ih previše brine, ali kulture radi. Ili ih pak jako brine, a tužno je zapravo to što je ta sitnica u tome nebitna. Postoje one veće stvari, koje oni, na žalost se jedino može reći, ne vide, a velika je vjerojatnost da ih nikada ni neće vidjeti. Pojedinci, gadite mi se!

Evo, nakon nekog vremena nadam se i od mene neki post koji će se moći čitati. Petnaest do ponoći je zapravo, ali se ne opterećujem, jer radi ona fora s promijenom vremena objave, tako da... Iskreno, pomalo nabrijan, ne znam dal je to neka ljutnja, na koga god ili pak neka depresija hvata, sasvim nebitno. Fallin od Alicie Keys svira, što pokazuje sve. No, nisam dugo čuo tu pjesmu, a pošto podsjeća na kakvo djetinjstvo (mislim na osnovnu), rekoh, ajde, nek pada depra, ko ju je**. Mejk det tvajs, pomislim, nek svira još jednom, pa još jednom... Mogao bih malo tračati sad, no nije svima do toga, al neki su tražili, pa možda koja i slučajno u mojoj nenadanoj frustraciji padne, jer, nisam ni ja sveto dijete, mogu i ja kadkad pogriješiti, pa zašto da ne baš ovdje, barem će ljudi čitati. Heh! I sada vidim da mi je puno bolje ovdje svoje frustracije nabijati, da nekome slučajno ne zasmetam na 'razrednom' forumu. Čitat ću ga ja i dalje, al, neću komentirati, da se krivo možda ne protumači. A ovdje, tako mi je svejedno, nikakav zakon me ne sprječava. A ako će se netko naljutiti, ma tak mi je više svejedno. Ne mogu na sve misliti, a i zašto bi? Curu imam, da, to svi znaju. Ni to me ne fascinira baš previše. Idu mi ljudi na živce kad mi svi upadaju s tim. Da, ona je izabrala film i nije bio dobar, kao što sam rekao. I? I don't care, why should I? A te ljubavne pričice više mi idu tamo dolje na onu stvar. Ja barem kažem i priznam, a ostali ko da žive u nekom holivudu, pa da se ne sazna. 10 godina možda imaju? A strah ih, da se slučajno ne zna, a bolje da netko ne piše o tome na internetu, jao njemu! Ovaj s koji je danas jeo salatu mi u zadnje vrijeme jedini normalan, a ostale bi poslao opet u onu stvar koju mi dolje imamo. Gade mi se ta dječja prijeteljstva kao neka. Ono, ovo, bumo na kavu, a ta ista osoba te u 'svom' društvu ogovara, gadiš joj se pomalo kad s drugima priča, al ju strah da ti ne saznaš. Što ćeš? Ubit ju? Ma ne, boji se ona da ne dobije isto, a to najviše boli. A i te tajne sve neke, ko neka djeca tam mi iz maminog prvog razreda. Ovaj ovom, ona onom, svi svima šire, prave se glupi, a zapravo ništa ni rekli nisu. (ona njemu jezik uvalila, al se kao ne smije znati, valjda da ju ne zezaju, št ja znam). I mislim si, jao meni, što si ja sve dopuštam. Faks mi dolazi, pripreme, životno opredijeljenje, što ću raditi do smrti. Hoću li raditi? A ja se s nekima, ipak koristim prostu riječ, zajebavam. Što meni to treba...

I od mene sretna nova.
To je vrijeme prošlo, ali baš se pitam vjeruju li djeca više u malog Isusa ili u djeda Božićnjaka aka Mraza.
Ja sam vjerovao u Isusa. I uvijek sam bio sretan jer je meni Isus donosio darove. Ovaj deda me ubio. Čak nije ni svet.

Sva sreća da još uvijek postoji sv. Uskršnji zeko u kojeg svi vjeruju.
Sad sam sto posto siguran da će ispast da je pile prikladnije.

Počeo je padati Mrak, i to ne ubrzavajući 9.8 m/s2 kao što je to u padanju uobičajeno...

Mali gradić, gnjezdeći se na obali malog jezerca u jednom klancu pored guste cedrove i borove šume, bio je ubačen u onaj uobičajen jesenji sumrak. Sumrak u kojem, pod utjecajem uzdižuće magle, svaka sjena svakog drveta i svake malene barokne crkvice postaje zastrašujuće čista, zastrašujuće oštra, a svaka obala jezera postaje sukob takve pojave i nadjezerne srebrno plave magle. Sve je bilo statično i tužno, a gradić je polako umirao...

Tog jutra jedan je gospodin umro, izdahnuo posljednje kapi života i nestao u neznanju suseljana (ili sugrađana, kako već).
On je, uostalom, bio veoma tužan, povučen i neznan cijeli život. Neko je vrijeme živio i radio u Gradu. Tamo je i, recimo, uspio. Bavio se lokalnim, sitnim biznisima koji su naposlijetku donijeli solidnu zaradu. Tada je još imao i ženu (ne mislim posjedovao, iako je to katkad tako ispadalo, i djelovalo), dvoje djece i glasovir, tri (uzivši djecu kao kolektiv) najvažnije svari u njegovoj egzistenciji.

Živio je u onim otužnim Gradskim četvrtima, ciglano napravljenim za radnike koji su se netom oslobodili okova, ujedinili se i počeli postojati kao kolektiv sindikata. Nevezano uz to, sa njegovim sitnim bogatstvima, koje je trošio u obližnjim krčmama i u zacrvenjenim četvrtima, njegov život je sve više, iako do tada njemu nejasan, počeo sve više gubiti na značaju. Njegove tri najvažnije stvari iznenada su postale, pa kako to već ide, malena crvena knjižica, nekoliko ugljikovih spojeva i mlade Istočnoeuropske doseljenice. Tada je i izvršena rastava braka koju je on, iako sam rimokatolik, zatražio. Tada je klavir postao ogrjev, iako je doista imao dovoljno financija i za poneki izlet ... pa kamo već...

Jednog dana šetao je prema centru Grada tražeći neki način da potroši doista teško zarađeni novac. Doista. Uvijek me zanimalo zašto nosi tu crvenu knjižicu, zašto sam sebe kontradiktira... Je li to njegova ljubav prema ljudima ili, pak, (kao što se meni čini) vidi u njoj želju za moći, ili jadanjem? Jer on je naposlijetku zaradio na tim jadnim ljudima...

Uglavnom, jednog je dana išao prema Gradu i vidio maleni novootvoreni rasadnik. Držao ga je jedan od onih ljudi po imenu Schmitd. Osobno mislim da Schmidt i nije bio cionističke orijentacije, ali je nedavno od nekog američkog imenjaka u cvjetajućoj židovskoj zajednici (naravno, američkoj) dobio par čudnih malih drvaca, zvanih cedrovi.

"Kažu da po njima krasno pada snijeg" rekao je jednom gospodinu koji se obogatio u nekoj vrsti biznisa na njegov upid.
"Kažu da narastu veoma visoko" dodao je....

Mnogo godina kasnije je u svome malom gradiću na obali malenog jezera u malenom, premalenom otužnom životu, u pretjerano izraženoj sjeni, u samoći, preistaknutoj samoći umro jedan gospodin kojem ni jedan sugrađanin (ili suseljanin, kako već..) nije znao ime, barem ne pod sigurno. Kažu stariji da je on jednoga dana došao mašući novcima i malenim drvcima u teglama....

Nadam se da ćeš naću u svom srcu dovoljno milosti da oprostiš meni podloj,koja ti ovako bezobrazno dan kradem. samo ću slike staviti s Nove,do danas sam još bila neznalica,truba,amater,po tom pitanju,ali danas me,eto prosvjetlilo! (prosvjetlila-iva :D) A ti možeš svejedno napisati post,ako si imao namjeru...

Lučija




Blažen među ženama/dekolteima .... Blažena među muškarcima


'Ja nisam pijana.' 'Ni ja.' .............. Mi nismo pijani 2



Pomešaj ove noći crvenu i zlatnu... :D



Light show

Uh,ovo je bilo preelagano,zašto mi to nitko prije nije rekao?! :D

Uuuuuhu hu huuuuh huu uuuuh. Moj komentar. :D Na Novu. Dobro je bilo. Jako dobro, zapravo. Hvala organizatorima, i ispričavam se još jednom što sam pogazila svoju prisegu svečanu-nisam čistila. Ali zato je moj iPod bio oruđe masovnog ustanka mijocanskog naroda na noge i plesa nakon jedne kratke epizodice trulosti. Poslije je slijedila jedna duža 'epizodica',ali mi smo u Red roomu slušali trash i chicago i elvisa pa ne smeta. A grozno mi je ovo kaj deteliću sad starci seru,cinkala ga seka,rođena sestra ga izdala! Grozno.

Ah,da,novogodišnje odluke bi trebale pasti,jel? Pa pošto sam u ovoj godini,tj.prošloj,da me ne bi netko za riječ vukao, stvarno uživala,zabavljala se, imala dobre ocjene (kucam,kucam),upoznala gomilu novih ljudi,od kojih sam se za neke užasno vezala i postadoše mi prijatelji,a otkrila da su mi ovi 'stari' prijatelji stvarno high quality ,i na kraju dobila novogodišnji poklon koji se samo poželjeti može (al ja sam ga dobila ),a pošto ne pušim i ne pijem (u količinima u kojima to NEKI rade),moja je jedina novogodišnja odluka:biti tako sretna i u novoj,2007. godini,a to želim i vama :)