četvrtak

... i dalje svira. Zapravo već satima kad se pogleda. Malo bolje volje, al se nabrijavam i dalje. Zapravo su ljudi krivi za to; oni koji me nagovaraju da nastavim i danas. PMS me neki uhvatio muške vrste, pa odmah OPET kažem da nitko nije kriv pojedinačno za moje stanje, nego me dijelom udara općenita atmosfera, ne nekih, nego skoro svih ljudi s kojima komuniciram, družim se ili štoli već. Ma neću ni dalje spominjati nikog bilo u kojoj rečenici u kojoj netko misli da asociram na koga. Većinom sam jučer i mislio na mnoge, ali neću sad imenima, jer onda od toga ništa ne bi bilo... Već su to neki slično kao i ja radili na blogu, ali nisu toliko zagonetno, pa je bilo očito o kome se piše, pa je bilo ljutnje i svađa, pa ja i ne bi previše na taj način. Iako, opet kažem, može se i to dogoditi, malo i svjesno s moje strane, možda potpuno namjerno, ali vjerujem da ne toliko... Baš neko razočaranje sada ulijevam u sebe oko nekih s kojima sam si super, po mojem mišljenju nekada bio, a već se neko vrijeme to utopilo. I mislim si, jesam li ja kriv ili? Trebam li se uopće brinuti oko toga ili ne... I još sada, kad se sjetim nekolicine koja me priupitala za jučer napisano; svi se pitaju o kome se radi, bez da bi i pomislili je li možda o njima. A to je ono o čemu sam u neku ruku i pisao. Svi o sebi, o svojemu, drugi im ne valjaju. Nitko sebe neće priupitati kakav je ili što prema nekome ili nečemu radi. Gadi mi se to! I onda ima onih koji se kao opterete takvim stvarima, ono, ispričaju ti se što su te poslali u onu stvar danas. Nije baš da ih previše brine, ali kulture radi. Ili ih pak jako brine, a tužno je zapravo to što je ta sitnica u tome nebitna. Postoje one veće stvari, koje oni, na žalost se jedino može reći, ne vide, a velika je vjerojatnost da ih nikada ni neće vidjeti. Pojedinci, gadite mi se!