Marketing
Adios,amigos!
(Koliko god ja sad htjela pisati o svojoj mržnji prema tim retardiranim,glupim napravama,kompjuterima debilnim, i koliko se god htjela ljutiti i iskaliti svoj bijes na ovoj glupoj mašini,neću. Suzdržat ću se. I napisati ovaj post po DRUGI PUT! Prvi put je jednostavno nestao. Šutjet ću.)
Ne,neću se ubiti,ovaj je pozdrav namijenjen zimskim praznicima s kojima ponovno proživljavam istu rutinu: prvo ih jedva čekam,onda ne napravim ništa,apsolutno ništa za vrijeme njihova trajanja,a na kraju mi dosade.
Po 12. put u životu. I posljednji.
Ne mogu si pomoći,uhvatila me prijateljica što se Patetikom zaogrće, na glavi joj šešir od Sjećanja,a torbica joj satkana od Suza (ok,prolupala sam,znam) - Nostalgija se zove,a ja joj se rijetko kad uspijem oduprijeti.
Sjećam se,kao da je bilo jučer, te nedjelje uoči mog polaska u školu. Imala sam 6 godina,ali točno se sjećam gdje sam u sobi stajala i kako mi je tata držao govor (on to jako voli raditi) o školi i što to znači... Sestrična mi je tad bila već osmi razred i činila mi se tako odraslom,tako nedostižnom sa svojim pričama o biologiji i kemiji umjesto prirode i društva (zašto,o,zašto???). Da,toliko nedostižnom da se nisam ni okrenula,a već sam ja bila ta nedostižna osoba u osmom razredu, pričala o kemiji i razmišljala o tome kamo ću dalje (sestrična je tad bila već na faksu, kolokviji i indeksi su bili u igri, opet meni nerazumljivo i nedostižno). 'Klasična',rekla je mama. 'Odi u Petu', 'Sedma ti je super', 'U Desetoj je najbolja ekipa' , 'Druga je najbolja', redali su se savjeti. 'Ja ću u MIOC'. 'Molim? Kako? Zašto?' 'Pa... Nikad se nisam vozila tramvajem!' 
I Vesna je išla sa mnom, i Iva,nisam bila sama. I sjećam se onih prvih dana, kako Tabak nije mogao naći učionicu,pa ga je Pinta dovela; kako smo se svi usrali na prvom Horvijevom satu,a ja se divila duuuugokosoj Marti,koja je bila tako cool dok ju je lik maltretirao;kako se Alen i Malenica nisu podnosili. A Katarinu nisam nikako mogla zapamtiti,došla sam joj valjda u 11. mjesecu i rekla: 'Sorry, kak se ti ono zoveš?' 
;i svima nam je Kordić bio neopisivo zgodan i mislile smo da je neki sramežljivi,dobri dečko 
; i Irena je bila metalka! I sjećam se kako se Malenica javila ne biologiji za odgovaranje valjda drugi sat i kako smo svi mislili da nije normalna (to se nije promijenilo 
),a ja sam iz tog prvog odgovaranja 1 dobila i to mi je bila prva ocjena u srednjoj (i tada sam govorila: 'Adios,amigos!',ali u sasvim jednom drukčijem kontekstu),a onda sam dobila 5 iz testa, bila presretna i na kraju godine otkrila raskin čarobni prstić (ili dva ili tri),koji kao čarolijom briše sve brige (odnosno loše ocjene)... I sjećam se onog laboratorijskog rada kod nje i kako je bila razočarana što nitko od nas nije imao dovoljno mašte da napiše posvetu poput one kojoj se divila,a napisao ju je netko iz drugog nekog razreda tko je pisao o klijanju graha: 'Svoj djeci svijeta koja još vjeruju u čarobni grah!' 'Prekrasno! Pa da!' 
I onda su bili i svi ti izleti. I svi ti hoteli. I sva ta barenja u njima (Detelić je imao svoje metode za upoznavanje kolegica iz razreda )...
I Figaro je prije bio in,i Nes od vanilije. Prije otkrića svih blagodati Dublina i ispijanja jedne kave za drugom, kad smo počeli markati. Kad smo počeli markati? Znam koji je predmet bio u igri,ali ne sjećam se kad smo baš počeli. Znam da su to prvo učinili oni najhrabriji, njih dvoje,troje,a onda je to postala jedna masovka,koja je počesto završavala time da nas je 'naš profesor' lovio po hodnicima škole...
I znam da mi je Pinta od prvog dana bila mrska (a ostat će i do zadnjeg), što vrijedi i za Rusana,s razlikom da mi je on bio super oduvijek. I Nussssss... Kako smo mu se smijali: 'Ich schpritze,ich schpritze', Spice girls majica, onaj njegov čuveni uzdah,pauza u kojoj uzima dah između dvije duuuge rečenice,i naravno, SKRIPTAAAA! 
A onda je došao treći razred,a s njim i Baljkas,kojem smo se samo smijali cijelo prvo polugodište (Jaaaaaa?), i taj strašni Vlastelica kod kojeg 'nitko nema 5, od moje sestre prijateljica je jedina imala 4',a za kojeg se ispostavilo da nas voli i da čak plače dva tjedna kad ga uvrijedimo,i,naravno, bilo minica, bilo čizme, međutim dekolte.
I,naravno,teta psihologica. Jedna jedina. 'Možemo ovo napraviti na dva načina: ez ju viš ili hu nouz. Ali u svakom slučaju imam nove pumerice i nisam sadist,tj. mazohist, zapravo... Da. Irena,prestani trgati taj test!'
I,naravno,maturalac. Ali o tome je sve već rečeno milijun puta. 
Al glavno da mi ne brijemo na solažu,da nam je dobro skupa i da na kraju svatko može reći da ipak voli taj svoj razred.
I sad smo četvrti. Opet sam ja dostigla tu svoju sestričnu,kolokvij mi je stalna riječ u rječniku, pola ljudi koje znam su već na faksu i sad ja njime razbijam glavu... Ne znam kako će to izgledati za 5,10 godina. Hoću li samo proći na ulici kraj Alena dok on bude žurio usmjeravati avione; hoću li razmišljati kako mi je uuužasno poznata ta cura sa jumbo plakata
dok ne shvatim da je to Andrea 
; hoću li se hvaliti kako sam nekad poznavala tog Fi Da Lippija,koji sad rastura svjetskom hip-hop scenom ; hoću li saznati da je Antolovićka rodila četvero djece tek kad na putu bude peto?
Ne mogu si to sad zamisliti,ne mogu povjerovati da će biti tako,ali svi mi kažu da se svi razredi raspadaju. I onda se na sprovodima nalaze. 
Mi nećemo tako,jelda? Možda je djetinjasto,zapravo, sigurno je,ali ja bih htjela da ostanemo u kontaktu, Mrvice forever!
A sad da vam ispričam kako je moja baka... Neću. Bilo bi dosta. Za danas.
P.S.Sestričnu će vjerojatno vrlo,vrlo skoro zaprositi dečko... 
Post je objavljen 08.01.2007. u 19:22 sati.