Počeo je padati Mrak, i to ne ubrzavajući 9.8 m/s2 kao što je to u padanju uobičajeno...
Mali gradić, gnjezdeći se na obali malog jezerca u jednom klancu pored guste cedrove i borove šume, bio je ubačen u onaj uobičajen jesenji sumrak. Sumrak u kojem, pod utjecajem uzdižuće magle, svaka sjena svakog drveta i svake malene barokne crkvice postaje zastrašujuće čista, zastrašujuće oštra, a svaka obala jezera postaje sukob takve pojave i nadjezerne srebrno plave magle. Sve je bilo statično i tužno, a gradić je polako umirao...
Tog jutra jedan je gospodin umro, izdahnuo posljednje kapi života i nestao u neznanju suseljana (ili sugrađana, kako već).
On je, uostalom, bio veoma tužan, povučen i neznan cijeli život. Neko je vrijeme živio i radio u Gradu. Tamo je i, recimo, uspio. Bavio se lokalnim, sitnim biznisima koji su naposlijetku donijeli solidnu zaradu. Tada je još imao i ženu (ne mislim posjedovao, iako je to katkad tako ispadalo, i djelovalo), dvoje djece i glasovir, tri (uzivši djecu kao kolektiv) najvažnije svari u njegovoj egzistenciji.
Živio je u onim otužnim Gradskim četvrtima, ciglano napravljenim za radnike koji su se netom oslobodili okova, ujedinili se i počeli postojati kao kolektiv sindikata. Nevezano uz to, sa njegovim sitnim bogatstvima, koje je trošio u obližnjim krčmama i u zacrvenjenim četvrtima, njegov život je sve više, iako do tada njemu nejasan, počeo sve više gubiti na značaju. Njegove tri najvažnije stvari iznenada su postale, pa kako to već ide, malena crvena knjižica, nekoliko ugljikovih spojeva i mlade Istočnoeuropske doseljenice. Tada je i izvršena rastava braka koju je on, iako sam rimokatolik, zatražio. Tada je klavir postao ogrjev, iako je doista imao dovoljno financija i za poneki izlet ... pa kamo već...
Jednog dana šetao je prema centru Grada tražeći neki način da potroši doista teško zarađeni novac. Doista. Uvijek me zanimalo zašto nosi tu crvenu knjižicu, zašto sam sebe kontradiktira... Je li to njegova ljubav prema ljudima ili, pak, (kao što se meni čini) vidi u njoj želju za moći, ili jadanjem? Jer on je naposlijetku zaradio na tim jadnim ljudima...
Uglavnom, jednog je dana išao prema Gradu i vidio maleni novootvoreni rasadnik. Držao ga je jedan od onih ljudi po imenu Schmitd. Osobno mislim da Schmidt i nije bio cionističke orijentacije, ali je nedavno od nekog američkog imenjaka u cvjetajućoj židovskoj zajednici (naravno, američkoj) dobio par čudnih malih drvaca, zvanih cedrovi.
"Kažu da po njima krasno pada snijeg" rekao je jednom gospodinu koji se obogatio u nekoj vrsti biznisa na njegov upid.
"Kažu da narastu veoma visoko" dodao je....
Mnogo godina kasnije je u svome malom gradiću na obali malenog jezera u malenom, premalenom otužnom životu, u pretjerano izraženoj sjeni, u samoći, preistaknutoj samoći umro jedan gospodin kojem ni jedan sugrađanin (ili suseljanin, kako već..) nije znao ime, barem ne pod sigurno. Kažu stariji da je on jednoga dana došao mašući novcima i malenim drvcima u teglama....
