utorak, 26.04.2016.
RECENZIJA: Album "Dno je sve rjeđe" (Terapija.net)
http://www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=24041
"Ima jedan momak, stanuje u P___________ ulici. Zove se Ognjen. On je, mogu vam to odmah reći, moj prijatelj, jako dobar prijatelj. Osim toga, on je u životu i još puno toga, ali prije svega muzičar. Čuli ste i vi jamačno za njega, Čudnoređe ga zovu. I evo sad, šest godina nakon što je pod tim imenom održao prvi nastup, i točno godinu dana od prve kvazi-promocije istoga, Bašić (potpomognut bendom, dakako) je napokon iznjedrio svog prvorođenca. Album zakučastog imena "Dno je sve rjeđe" je izašao prije nekoliko dana, promocija će mu biti upriličena na terapijinom rođendanu u subotu u KSET-u, a vi ga možete besplatno preuzeti s Bandcampa.
Zajebano je to, pokušati napisati kritički osvrt o nekome tko ti je toliko blizak. Milijarda različitih faktora koji u ostalim slučajevima ne igraju ulogu tada iskaču u prvi plan i onemogućuju "kritičku distancu". Pa jebemu, da nije bilo mog i autorovog upliva u međusobne živote tokom posljednjih par godina, sam album bi vjerojatno već neko vrijeme bio vani, budući da bi se tu ipak radilo o nešto manje pijanih zora i nešto više studijskih popodneva. I sad bih ja kao trebao tu biti objektivan? Sva sreća pa se na to ionako nikad nisam furao. Doduše, stoji i ta činjenica da sam postao frend tako što sam prvo bio okorjeli fan koji je pohađao svaki gig, tako da onda ipak valjda imam bar mrvu kredibiliteta oko cijele stvari.
Dobro, dosta je bilo privatizacije, idemo malo o albumu konačno. Zato smo se i okupili. Za početak, konstatirajmo da sadrži jedanaest pjesama. To može zazvučati kao solidna količina, ali ako uzmemo u obzir činjenicu da se kroz godine djelovanja ovog hiper-produktivnog mladića u njegovom opusu nakupilo i četrdeset-pedeset (možda i više, tko će to znati?) numera, onda je jasno da je bio prilično delikatan posao odabrati koje su to točno zavrijedile čast da probiju studijski led, skinu diskografski junf. Slatke su to muke, a riješene su više na "od svega ponešto" nego na "the best of" način. Poanta je da je Čudnoređe u prilično lagodnoj situaciji da već sad ima masu hitovlja u rukavu spremnog za drugi album, kojeg sigurno nećemo čekati koliko i ovog.
Neke od glavnih značajki Ognjenovog dosadašnjeg muziciranja su - 1. žanrovska eklektičnost u dijapazonu od elektronike i punka preko hardcorea do šansone i reggaea; 2. spremnost da se muzicira bilo gdje i bilo kada, u kafiću, u parku, na ulici ili svadbi. No, mora se priznati kako ovaj album ipak odiše jednom malo drugačijom vibrom, nema tu više lo-fi eksperimentiranja i opuštenog "lako ćemo" pristupa. Ne, stvar je shvaćena maksimalno ozbiljno, gotovo pa opsesivno perfekcionistički. Snimalo se otprilike dvije godine, i to se vrlo jasno čuje i osjeti. Svaki ton i svaki glas su točno onakvi kakvi trebaju biti, a aranžmani pucaju po šavovima od bezbrojnih sitnih zahvata i finesa, tako da se svo bogatstvo ovog izdanja može otkriti tek višestrukim pažljivim preslušavanjima. Bašić se nikad ne identificira kao panker, ali ga raznorazne životne okolnosti uvijek na kraju takvim učine. U tom je kontekstu zanimljivo da je odlučio (koliko on, toliko i momci iz benda, prije svega poznati Mr. Inkognito na gitari) snimiti jedan prilično ne-pankerski album. Muzika mu se uvijek bazirala na tome da se više drži do ideje, vica i kreacije nego do suštih tehničkih performansi. Da ne bi bilo zabune, sve nabrojano je i dalje ovdje, ali tehnička kompleksnost (da ne kažem virtuoznost, božemiprosti) ovih skladbi ih ipak neupitno gura u polje progresivnog rocka. Ključnu ulogu pritom naravno igra i spomenuta perfektna produkcija pod palicom Dinka iz studija Svemir, inače svojevrsnog drugog doma junaka ove priče.
Najpankerskija je u biti uvodna "Da ne moraš". Stvar je to koja ipak daje solidan uvid u ono što će se dalje događati, prije svega s tekstualne strane - sve je puno, kako na pjesmi tako i na albumu, jezičnih smicalica i igara riječima koje šalju poruku za koju je jedino sigurno da je ima, a to koja je točno je često prepušteno slušatelju na procjenu. Lijep je to osjećaj, možda i posljednja preostala poveznica sa školom psihodeličnog kantautorstva ala Mance, od koje se Čudnoređe, ako je s njom ikad i imalo veze, s godinama gotovo potpuno distanciralo. Gledajte, ja ovom albumu ne mogu naći puno zamjerki. Možda dvije sve skupa. Prva je da bih mrvicu smanjio ispoliranost i povisio koeficijent pankstva (jer je to, jebiga, u mojoj glavi sinonim za više "putra", "duše" i "šmeka"), a druga je druga pjesma. "Ni-nu-ni-nu". "Posvećena" Nini Romić, stvar je to koja apsolutno ničim ne doprinosi zajednici. Nit' je pametna, nit' je hitoidna, nit' je uopće zanimljiva baš. Valjda je zamišljena da bude smiješna, ali ni to joj ne uspijeva, tako da je definitivno umjesto tog fillera mogla biti uvrštena neka značajnija skladba. Slijedi rafalna analiza stanja svijesti onih kojima je dopušteno da se prigovara pod imenom "Samo odlažno", u kojoj su Mihovil Jurdana na basu, Zlatko Ivanković na bubnjevima i Mr. Inkognito na električnoj gitari već na punoj radnoj temperaturi i vrlo razigrani. Bitno je spomenuti da gitarist više nije aktivni član benda, tako da će vam to preksutra uživo ipak zvučati, da se ne lažemo, ponešto siromašnije nego što zvuči ovdje. Što nije nužno nešto zbog čega morate suze liti, jel'.
"Ti si u banani" je četvrta stvar, vjerojatno najveći hit u karijeri Čudnoređa (uz već pomalo zaboravljeno Flip-flop jaje). Moje je mišljenje da je to prije svega zato što ima spot. Sad kad je album izašao, sljedeći korak bi definitivno trebao biti snimanje barem jednog spota, i to dok je roba još vruća. Za neku od ovih "narodskijih" stvari, jasno - ne za npr. "Sitno po sitno". Ta stvar zajedno sa već spomenutom "Samo odlažno" i "Protezom" čini trojstvo nešto "teže prohodnijih" pjesama čiji su tekstovi do te mjere ambiciozni da se na prvu mogu učiniti malčice preseravateljskima. No, tri naprema osam je sasvim pristojan omjer, tako da nema mjesta optužbama za pretencioznost. Ingeniozna "Stevo Čokrlić" kojoj ćete se osmjehnuti i kad ju čujete po tisućiti put je mrvicu sporija nego što smo navikli, ali zato ima tako perfektno odsviran kazoo da je to milina. Ako se ikad dogodi, a daj bože da hoće, da ovaj album dobije odjek kojim bi dobacio do nekog radija koji nije Student, vjerojatno će baš ova pjesma biti ona koju će vrtiti. Krucijalni dokaz da se ovdje radi o prog albumu je stvar "Hvala od srca" na koju se nećete naplesati ali biste mogli ostati zabezeknuto ukipljeni kad čujete Ogija koji iz stiha u stih mijenja glas (imitirajući stanare s čijim se porukama susreo dijeleći letke) i gitarista koji je toliko dao mašti na volju da je to već zbilja šašavo. "Ime tvoje" je pak jebeno predivna pjesma, što je prikladno budući da pjeva o predivnom jebanju. Maratonski "Avetinjo de la Punto Kristo" je reggae epopeja u kojoj je Bašićev kazoo prepustio mjesto brass sekciji Drvoreda. Iako sam veliki fan tog instrumentčića i smatram da bi se za njega moglo mjesta naći i u još pokojoj pjesmi, ovo ipak smatram točnim potezom zato što je stvar sad konkretnija, moćnija i zanimljivija nego ikad prije. Sve se nešto kao ne uklapa u ostatak albuma, a u biti sjeda kao rasti šamar. Za zatvaranje prvog poglavlja onoga o čemu će se za pedeset godina pričati kao diskografskoj aktivnosti usporedivoj s Dylanovom, ostavljena je najrecentnija pjesma na listi, ujedno i jedina koja do sad nije imala nikakav audio zapis. Radi se o potpuno otkačenoj rasturačini zvanoj "Rančić na speedu" koja će sasvim sigurno uspješno izbjeći onu krutu sudbinu zadnje pjesme na albumu koju slušaš napola jer ti je već popustila koncentracija. Dapače, na ovo ćeš dotrčati iz kuhinje do kompa kako bi pojačao glasnoću, pritom se zbunjeno smiješeći s tri upitnika iznad glave.
Album je izvrstan, tu nema puno spora. Jedino oko čega se može sporiti, to je kakva će mu biti prođa. Ja se od srca nadam da će u najmanju ruku dovesti do toga da se na koncertima počne pojavljivati neki malo konkretniji broj ljudi. Od srca se nadam, ali ne mogu staviti ruku u vatru. Jer ovo nije "trendovska muzika", a bogami ne ulazi niti u kategorije za koje bi se mogla zakačiti neka supkultura, pa da ona čini kritičnu masu fanova. Nije ni pankerski, ni hardkoraški, ni metalno, ni rokerski, ponajmanje hipsterski. A opet je sve to pomalo. Tako da će ga slušati ili skoro nitko ili skoro svatko. Dobar prvi korak bi, naravno, bio da vas se, dragi čitatelji, preksutrašnjoj promociji u okviru rođendana portala okupi troznamenkasto i da svi lijepo slavite, plešete i pjevate. Uradite to, inzistiram.
Ocjena: 9/10" (Ujak Stanley)
ponedjeljak, 25.04.2016.
RECENZIJA: Album "Dno je sve rjeđe" (Ravno Do Dna)
http://www.ravnododna.com/cudnorede-dno-je-sve-rjede-tok-ludila-umjesto-toka-svijesti/
"Zagrebačka klupska atrakcija Čudnoređe objavila je svoj prvi album 'Dno je sve rjeđe'. Naslov svakako sugerira na stanje domaćih društvenih okolnosti, što naravno nije slučajno, jer je Čudnoređe amalgamski vezano za grad iz kojeg potječe.
Čudnoređe predvodi Ognjen Bašić, tekstopisac, pjevač, aranžer i po potrebi multiinstrumentalist, dok bi se grupu moglo okarakterizirati kao elektrificirani Petrica Kerempuh 21. stoljeća na speedu. Iako bi se stilski Čudnoređe moglo strpati pod kapu utjecaja jedne Pekinške patke ponajviše zbog Bašićevog vokalnog izričaja u nekoj suludoj precizno-žestokoj Toy Dolls kombinaciji s crossoverom najrazličitijih refrena i melodija koje je frontmen čuo u životu i odlučio ih makar na par sekundi utkati u vlastiti izričaj (kao što je to npr. „Poison“ Prodigyja u uvodnoj „Da ne moraš“, ili parafraziranje pjesme „Vampire“ Leea Perryja u „Avetinjo de la Punta Kristo (obećo je)“).
Mogla bi se uvjetno još povući i neka paralela s Buldožerom i Frankom Zappom, ali to ‘uvjetno’ treba naglasiti još jednom, jer poetika i stil Čudnoređa ne spada u onu toka svijesti, već toka ludila. Nešto kao da se nasumično mijenjaju TV kanali, pa što uđe u eter, ušlo je. Bašić uvodnom „Da ne moraš“ na neki način i priprema slušatelje na taj atak na čula i ‘liječenje otrovom’ u ovaj našoj odavno apsurdnoj društvenoj situaciji. Slikoviti glazbeni kolaž, prati gotovo reperski (dugački) tekstovi čime Bašić i u pankerskim dvominutnim okvirima forsira još jedan nesvakidašnji crossover stvarajući kontrapunkt efekt ‘maratonskih minijatura’.
Bašić se tako nameće kao adrenalinom prepunjen kritičar javnih (ne)prilika koji je sebi dodatno otežao stvar kompliciranim aranžmanskim rješenjima. Bio u pravu ili krivu, sprda se s Dinamom i Mamićem, policijom, intelektualcima, kapitalizmom, bankarskim sloganima, festivalskom kulturom mladih, a čak je složio i pjesmu „Hvala od srca“ od pisanih obavijesti i upozorenja koje su stanari i njihovi predstavnici lijepili po haustorima, a nadahnjivali su frontmena dok je radio dijeleći i dostavljajući reklamne letke.
Kroz glazbu Čudnoređa tako kuca bilo jednog sasvim drugačijeg, šizofrenog, Zagreba koji propada mentalno i moralno što Bašića koliko baca u depresiju toliko se adrenalinskim pristupom liječi od nje kroz kontra-kaos koji stvara njegov bend i ne može se poreći da nisu u pravu kad tvrde da je „Dno sve rjeđe“. No postoji i jedna potencijalna zamka za samo Čudnoređe, a to je da naglašeni egocentrizam na prvijencu stvara simpatije, no u nekoj (trajnijoj) budućnosti od pjesnika se očekuje i neka doza empatičnog magnetizma neke vrste, jer ulična proza začas može dobiti oblik parolaštva i politikantstva, ako izgubi dimenziju ljudskosti.
Ocjena: 7/10
(Samizdat, 2016.)"
Zoran Stajčić
srijeda, 20.04.2016.
RECENZIJA: Album "Dno je sve rjeđe" (Nacional)
(Dubravko Jagatić)
petak, 15.04.2016.
INTERVJU - TERAPIJA.NET (Jurica Kosović)
http://www.terapija.net/interwju.asp?ID=23973
Ogi, za početak da te pitam u kojoj je fazi album?
Sve je snimljeno. Sutra se nalazimo s našim producentom Dinkom Doringom da finaliziramo miksanje tako da bi početkom idućeg tjedna album trebao biti na internetu.
Nekako mi se čini da je tvoj prvijenac 'DNO JE SVE RJEĐE', jedan od najiščekivanijih debut albuma u zadnjih deset godina.
Čudnoređe postoji tek 6 godina tako da svaka čast onima koji su čekali prvi album 4 godine prije osnutka grupe. :-) Ali eto, došla cica na kolica. Svakako nije dobro što se toliko čekalo, jer sad će očekivanja biti veća. Nadam se da ćemo ih zadovoljiti.
Koliko je tvoje sviranje u nekoliko bendova usporilo proces izlaska tvog albuma? Usput, 'ajmo čitateljima spomenuti bendove u kojima sviraš.
Nije mnogo. U Bicikliću samo mijenjam bubnjara kojem je posao vođenje turista po Evropi i napravimo probu svake prijestupne uoči koncerta. U Dosh Lee ništa ne stvaram, nego samo vokaliziram tekst koji dobijem. Malo je usporilo snimanje vokala onih 11 uzastopnih koncerata s Dosh Lee, ali ništa drastično. Najviše me usporilo što volim slaviti život kao takav bez posebnog povoda što se najčešće manifestira čestim hodočašćima na koncerte i festivale. Da svi članovi bendova kojima sam u posljednjih godinu dana posjetio koncert dođu 23/04 na Čudnoređe, 15. rođendan Terapije bio bi rasprodan.
Iza sebe imaš podosta pjesama, pa si teoretski mogao izbaciti i peterostruki cd. Kako si uopće pronalazio one sretnice koje će završiti na albumu?
Tako što neke "nesretnice" s vremenom ispadnu iz repertoara, pa mi se izbor suzi. Ipak, posljedica je što se onda pjesme ne objavljuju kronološki, nego kompilacijski iz različitih vremenskih faza. To nije nužno mana, jer se može uvijek sastaviti svojevrsni best of. Odabir pjesama za ovaj album je bio po principu da budu što raznolikije. Na idući trpam samo hitove.
Tvoj album je bendovska priča, tko je ekipa koja je s tobom svirala i radila na albumu?
To je ekipa s kojom sam odsvirao 30-ak koncerata od sredine 2013. do početka 2015. Mičo na basu, Zlatko na bubnju i solo gitarist koji želi ostati anoniman iako svi znamo tko je. U toj fazi smo bili aranžmanski najbogatiji i tehnički najusviraniji, pa mi je drago da će se ta raskoš napokon čuti i na prvoj ozbiljnijoj studijskoj snimci.
Postoji li bojazan da će se dno do kraja razrijediti dok album izađe ili je to možda i cilj?
Kad se dno razrijedi pogled u dubinu je čist. Ali nekima je draže loviti u mutnome. Tako da cilj svako bira s obzirom na preferencije.
Prva promocija albuma koju bi iz sadašnje perspektive mogli zvati pretpromocija, bila je prije godinu dana. Moram priznati da je to tad bila
dobra navlakuša. Što ti pamtiš s tog koncerta?
Hehe, to nije bilo zamišljeno kao marketinški trik. Jednostavno se snimanje neplanirano otegnulo tako da smo tom svirkom (25/05/2015.) samo obilježili 5. rođendan Čudnoređa. Pamtim 150 ljudi koji su došli po kišnom danu na koncert i zabavljali se kao da je sunčano. I prvi put sam nastupao s tri različita benda iste večeri na istom mjestu. Nije bilo teško. Štoviše, iz nastupa u nastup energija mi se punila.
Jedan od najboljih koncerata Čudnoređa, ako promatramo kroz atmosferu u publici bila je svirka u SPUNK-u za jedanaest godina benda Dosh Lee. Događa li ti se često da publika u glas pjeva s tobom cijeli koncert? Koliko sam tad dobro vidio, bile su prisutne i suze radosnice u tvom oku.
Da, taj koncert je bio neočekivano čaroban. Nije se skupilo puno ljudi, ali bilo je dovoljno da se šačica fanova i fanica iz uže ekipe za najluđe izlaske raspištolji. Onda i bend bude raspoloženiji, pa je muzika automatski privlačnija ljudima "sa strane" nego što bi im bila da je razina hormona sreće u zraku bila manja.
Tad sam čuo pjesmu i o Ferragosto Jam festivalu. Ispričaj mi, što je tebi tako magično oko tog festivala da si mu i pjesmu poklonio?
Prošlo ljeto ubrajam u top 3 ljetovanja života, a Ferragosto je bio šećer za kraj ljetne party sezone, pa sam taj festival živio kao da mi je zadnji. Tamo sam se zbližio s nekim ljudima koje sam prije slabije poznavao, upoznao puno novih, a i općenito osjećao nevjerojatnu bliskost s ljudima koje prvi put vidjeh. Bilo je nešto magično u zraku u toj Orahovici što nisam doživio na moru. Socijalni bum koji sam tamo doživio me preporodio. Više detalja ćete saznati kada snimim dotičnu pjesmu ili naprosto ako na koncertu 23/04 obratite pažnju na tekst.
Imao si nastup i na profesionalnom wrestling showu? Što pamtiš s tog koncerta. Pitam te zato jer te više promatram kao jednog drugačijeg super-heroja, osobu koja se lijepo oblači i ne živi za fajt. Kako su te Prvi Hrvatski Kečeri prihvatili?
Tog dana je finalni wrestling show neočekivano rasprodao dvoranu i publika je bila izvan sebe. Ja sam izveo par stvari u pauzama između mečeva kad se publika nabrijavala na idući fajt. U takvoj situaciji je lako oduševiti ljude, jer jašem na valu euforije koji su drugi izazvali. Reakcije su bile kao da sam najmanje 5x poznatiji nego što jesam, a 90% ljudi me tamo prvi put čulo. Slično "nerealan" delirij publike sam doživio 2012. kada sam na pola seta od Brkova pred 800 ljudi odsvirao dvije pjesme.
Ne oblačim se baš, više se sunčam. A zapravo i živim za fajt, ali ne onaj fizički. Borim se da stvorim šire poklonstvo za svoj muzički izričaj koji se ne uklapa u postojeće niše. Kečeri sa sličnom vrstom ludila idu u svoj projekt kao ja u svoj. Do našeg spajanja došlo je sasvim spontano. Naprosto smo se upoznali na jednom koncertu, drugi dan se podružili i dogovorili suradnju.
Svi super heroji imaju i svoje vozilo. Što nam ti možeš reći o svom Čudnobilu?
Čudnobil je bio naziv za bicikl na čiji gepek sam instalirao kartonske billboarde na kojem su bili okačeni plakati za koncert petog rođendana Čudnoređa. A i općenito živim na biciklu 365 dana godišnje. Refren jedne moje pjesme o tome bi trebao reći dovoljno:
"da sam čovjek kao biciklista
bio bih uvijek karaktera ista
prizeman, a uvijek spreman za više
često vedar makar smočen od kiše
da sam čovjek kao biciklista
bio bih karakter stalan
skroman a maksimalan
ponekad ljut, ali nikada jalan"
Čudnoređe je na sceni šest godina. Kako promatraš te godine, jesi li s njima pametniji i manje naivan?
Za one koji očekuju da vodim život prema konvencionalnim smjernicama koje mi navodno pružaju sigurnu budućnost sam s godinama zacijelo sve gluplji i naivniji. Za sebe sam samo hrabriji i ustrajniji, više predan vodstvu srca nego razuma. Koliko je to pametno dalo bi se diskutirati, za mene je samo bitno da osjećam to kao iskreno i ispravno.
Kakav je feeling što ćeš svirati na koncertu terapija.net-a, najdugovječnijeg regionalnog portala? Ajmo usput i pozvati ekipu na rođendanski koncert u KSET, 23/04.
Odličan. Koncerti su komadići mog zemaljskog raja. Kada ih ne sviram, uživam kada ih drugi sviraju. Zahvaljujući Terapiji mogu i dalje maltene u izobilju besplatno proživljavati mnoge nezaboravne provode i izražavati o njima svoje mišljenje na mjestu gdje će biti čitano. Tako mi se život uz muziku, za nju i od nje digao na višu razinu. Tako da ću na koncertu 23/04 osim 15. rođendana portala i izlaska prvog albuma proslaviti i tu činjenicu. Eto, pa pozivam i ekipu da 23.04. u KSET-u zajedno proslavimo snagu i moć muzike, svako iz svojih motiva!
