ponedjeljak, 25.04.2016.
RECENZIJA: Album "Dno je sve rjeđe" (Ravno Do Dna)
http://www.ravnododna.com/cudnorede-dno-je-sve-rjede-tok-ludila-umjesto-toka-svijesti/
"Zagrebačka klupska atrakcija Čudnoređe objavila je svoj prvi album 'Dno je sve rjeđe'. Naslov svakako sugerira na stanje domaćih društvenih okolnosti, što naravno nije slučajno, jer je Čudnoređe amalgamski vezano za grad iz kojeg potječe.
Čudnoređe predvodi Ognjen Bašić, tekstopisac, pjevač, aranžer i po potrebi multiinstrumentalist, dok bi se grupu moglo okarakterizirati kao elektrificirani Petrica Kerempuh 21. stoljeća na speedu. Iako bi se stilski Čudnoređe moglo strpati pod kapu utjecaja jedne Pekinške patke ponajviše zbog Bašićevog vokalnog izričaja u nekoj suludoj precizno-žestokoj Toy Dolls kombinaciji s crossoverom najrazličitijih refrena i melodija koje je frontmen čuo u životu i odlučio ih makar na par sekundi utkati u vlastiti izričaj (kao što je to npr. „Poison“ Prodigyja u uvodnoj „Da ne moraš“, ili parafraziranje pjesme „Vampire“ Leea Perryja u „Avetinjo de la Punta Kristo (obećo je)“).
Mogla bi se uvjetno još povući i neka paralela s Buldožerom i Frankom Zappom, ali to ‘uvjetno’ treba naglasiti još jednom, jer poetika i stil Čudnoređa ne spada u onu toka svijesti, već toka ludila. Nešto kao da se nasumično mijenjaju TV kanali, pa što uđe u eter, ušlo je. Bašić uvodnom „Da ne moraš“ na neki način i priprema slušatelje na taj atak na čula i ‘liječenje otrovom’ u ovaj našoj odavno apsurdnoj društvenoj situaciji. Slikoviti glazbeni kolaž, prati gotovo reperski (dugački) tekstovi čime Bašić i u pankerskim dvominutnim okvirima forsira još jedan nesvakidašnji crossover stvarajući kontrapunkt efekt ‘maratonskih minijatura’.
Bašić se tako nameće kao adrenalinom prepunjen kritičar javnih (ne)prilika koji je sebi dodatno otežao stvar kompliciranim aranžmanskim rješenjima. Bio u pravu ili krivu, sprda se s Dinamom i Mamićem, policijom, intelektualcima, kapitalizmom, bankarskim sloganima, festivalskom kulturom mladih, a čak je složio i pjesmu „Hvala od srca“ od pisanih obavijesti i upozorenja koje su stanari i njihovi predstavnici lijepili po haustorima, a nadahnjivali su frontmena dok je radio dijeleći i dostavljajući reklamne letke.
Kroz glazbu Čudnoređa tako kuca bilo jednog sasvim drugačijeg, šizofrenog, Zagreba koji propada mentalno i moralno što Bašića koliko baca u depresiju toliko se adrenalinskim pristupom liječi od nje kroz kontra-kaos koji stvara njegov bend i ne može se poreći da nisu u pravu kad tvrde da je „Dno sve rjeđe“. No postoji i jedna potencijalna zamka za samo Čudnoređe, a to je da naglašeni egocentrizam na prvijencu stvara simpatije, no u nekoj (trajnijoj) budućnosti od pjesnika se očekuje i neka doza empatičnog magnetizma neke vrste, jer ulična proza začas može dobiti oblik parolaštva i politikantstva, ako izgubi dimenziju ljudskosti.
Ocjena: 7/10
(Samizdat, 2016.)"
Zoran Stajčić
